Crnika

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Disambig.svg Za ostale upotrebe, pogledajte članak Crnik.
Crnika
HolmOak.jpg
Naučna klasifikacija
Carstvo: Plantae
Divizija: Magnoliophyta
Razred: Magnoliopsida
Red: Fagales
Porodica: Fagaceae
Rod: Quercus

Crnika, česmina (lat. Quercus ilex) je zimzeleno drvo iz roda hrastova, porodice Fagaceae.

Rasprostranjenost[uredi - уреди | uredi izvor]

Uspeva u Sredozemlju.[1] Autohtona je vrsta u Hrvatskoj. Raste u Dalmaciji, Istri i na ostrvima Hrvatskog primorja. Najvažnija je vrsta sredozemnog zimzelenog šumskog rastinja. U različitim je stanjima degradacije od makije do ljutih krških priobalnih kamenjara, poput golog dela ostrva Paga.

Izgled[uredi - уреди | uredi izvor]

Dostože visinu od 10 do 20 metara, u zavisnosti od staništa. Kora mlađeg debla je siva i glatka. Izdanci su dlakavi. Listovi su jajoliki ili duguljasti, 3-7 cm dugi, zašiljenog vrha, ravnih ivica na odraslim primercima ili oštro testerasti na izdancima. Odozgo su tamnozeleni i sjajni, a odozdo belo-dlakavi i kožasti. Peteljka je kratka. Cvetovi jednopolni, muški u visećim resama, ženski pojedinačni Plod je žir, a sazreva u prvoj godini. Po više njih nalaze se na zajedničkoj dršci, a stipule su dlakave i čvrsto prilegle uz kupulu. Drvo je teško i tvrdo.

Ekološki zahtevi[uredi - уреди | uredi izvor]

U mlađem dobu podnosi puno senke, dok starijim stablima treba puno svetla. Dobro podnosi sušu. U području na kome crnika uglavnom raste, u letnjim mesecima, ponekad jedva padne po koja kap kiše. Prilagodila se na sušu kožastim listovima, uvučenim porama, velikom korenovom mrežom i dr. Vrlo je osetljiva na niske temperature vazduhaa i tla. Ponik ne podnose temperature ispod nule, a kambijum stabiljke može podneti i do –25°C. Otporna je na visoke temperature. Nema velike zahteve prema tlu. Izdanačka sposobnost iz panja je velika. Stabla crnike generativnog porekla mogu da dožive do 1000 godina.

Slike[uredi - уреди | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Flora of the Maltese Islands, Hans Christian Weber, Bernd Kendzior, 2006, Margraf Publishers p. 184