Bugarski vrtovi (bugarije)
Bugarski vrtovi
Bugarije | |
|---|---|
.jpg) | |
Bugarski vrtovi znani kao Bugarije po Hrvatskoj i Zagrebu ili Bolgárkert u Mađarskoj[1], su povrtnjaci koje su držali i obrađivali na periferijama većih Austro-Ugarskih gradova Imigranti iz Bugarske
Imigranti povrtlari iz Bugarske (zapravo iz ondašnjih osmanskih pokrajina Rumelije, Dobrudže, Makedonije i Trakije pojavili su se u zemljama Austro-Ugarske polovicom 19. vijeka, ispočetka kao najamni sezonski radnici, a kasnije kao zakupci i vlasnici zemlje. Njihov veći val pojavio se nakon neuspjelog aprilskog ustanka 1876. tad je nakon osmanskih represalija hiljade porodica prebjeglo u Vlašku, Rusiju i Ugarsku. [1] Oni su na periferijama tadašnjih većih gradova (Pečuh, Budimpešta, Zagreb, Osijek, Beč, Salzburg... uredili svoje lijehe na kojima su sadili uglavnom povrće. Čak su i na vrlo posnoj zemlji, uspjeli u par godina, marljivim radom (okopavanjem i rahljenjem i stalnim dnevnim navodnjavanjem značajno povećali prinos i kvalitetu svojih proizvoda. [2]Ispočetka su radili u sami u svojim porodičnim zadrugama (i svi zajedno živjeli), i nerado zapošljavali lokalne sezonce, [1]ali su se vremenom integrirali u sredine u koje su došli. Oni su pored znanja iz povrtlarstva, u nove sredine donijeli i dotad nepoznate egzotične biljke kao papriku i patlidžane, koje se dotad uopće nisu sadile i niti jele.[2][1]
Nakon Prvog svjetskog rata bugarski povrtlari držali su oko 80 % prometa paprikom po njemačkim zemljama. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bugarski povrtlari značajno su pomogli u opskrbi brojnih njemačkih i austrijskih gradova, kojima su se uvozne mogućnosti drastično smanjile. Mnogi od njih su se nakon rata i trajno naselili u Austriji i Njemačkoj, jer su u Bugarskoj (ili u Makedoniji) dočekivani kao neprijatelji režima. Bugari i njihove Bugarije igrali su značajnu ulogu u opskrbi Beča sve do 1970-ih, tad se jedan dio bečke tržnice Naschmarkt i kolokvijalno zvao - Bugarski stan.[2]
U Zagrebu su se bugarski povrtlari počeli naseljavati početkom 20. vijeka, tad su se slamnati krovovi njihovih kuća mogli vidjeti po rubovima Maksimirske šume.[3] S njihovim dolaskom je izbor povrća na zagrebačkim tržnicama postao raznovrsniji i bogatiji, jer su oni donijeli i ovdje počeli uzgajati pojedine vrsta povrća koje prije Zagrepčani nisu poznavali. Vremenom su oni postali zaštitni znak za povrtrarstvo - pa se svaki onaj koji se time bavio kolokvijalno nazivao Bugar (bez obzira na porijeklo) [3] a njihovi vrtovi - Bugarije. Nakon Prvog svjetskog rata njihov broj se povećao, njihovi vrtovi nalazili su se na području današnje zagrebačke općine Trnje - od kasnije izgrađenog autoputa (današnja Slavonska avenija) prema [[Sava|Savi. Tada je to bio neurbanizirani kraj - gotovo prava pastorola, istina često plavljena i sa ne baš osobito dobrom zemljom. No vrijedni Bugari pretvorili su te nevelike posjede u prave male tvornice povrće, i od ranog proljeća do kasne jeseni uvijek nešto sadili, brali i donosili na tržnice. Vremenom su se prilagodili ukusu tržišta i bili poznati među Zagrepčanima po svojim salatama - puterici i prajzerici. [4] Slično se događalo i u Osijeku i Pečuhu, tamo se jedan dio na zapadu grada zvao Bugarski vrtovi u kom su postojale Bugarije između 1870. -1950. [1] Do Prvog svjetskog rata povrtlarsvo po većim mađarskim gradovima uglavnom je bilo u rukama Bugara. [1]
- Autorica Diana Glasnović, priprema knjigu Bugarski vrtlari u Zagrebu, koja bi trebala izaći ove godine.
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 „Bugarski vrtovi” (hrvatski). Pécs – Fünfkirchen – Pečuh. Arhivirano iz originala na datum 2016-03-04. Pristupljeno 13. 11. 2011.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 Michaela Arndorfer. „Exkurs: Bulgarische Gärtner in Österreich” (njemački). Arche Noah. Arhivirano iz originala na datum 2012-01-09. Pristupljeno 13. 11. 2011.
- ↑ 3,0 3,1 „Bugari u Hrvatskoj” (hrvatski). Bugarska pravoslavna crkva u Hrvatskoj. Arhivirano iz originala na datum 2012-01-13. Pristupljeno 13. 11. 2011.
- ↑ „Posljednji pozdrav iz Trnja” (hrvatski). Jutarnji list. Arhivirano iz originala na datum 2010-06-21. Pristupljeno 13. 11. 2011.