Apartheid

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije

Aparthejd (na afrikaansu apartheid što znači odvojenost) je bio socijalni sistem, koji je sprovodila vladajuća bela manjina u Južnoj Africi u 20. veku. Po aparthejdu, crna većina je bila segregirana i bila joj je uskraćena politična i ekonomska jednakost sa belcima.

Znak koji zabranjuje pristum ne-bijelcima.

Istorija aparthejda[uredi - уреди | uredi izvor]

Godine 1949. donesen je zakon koji je zabranjivao mešovite brakove. Godine 1950. uveden je zakon po kojem je bela osoba krivično odgovarala ukoliko bi imala seksualne odnose sa drugom rasom.

Uvođenje politike aparthejd je omogućeno pomoću Zakona o popisu stanovništva iz 1950. godine. Aparthejd je nametao klasifikaciju svog stanovništva na „bele“, „crne“ i „obojene“. U kriterijume klasifikacije su između ostalog ulazili: poreklo, izgled i običaji. Kasnije je dodata i četvrta kategorija „azijata“, koji su pre toga bili ubrajani u „obojene“.

Sistem aparthejda je ojačan serijom zakona iz pedesetih godina XX veka. Zakoni o Zemlji iz 1954. i 1955. godine su ne-belcima zabranili pristup u određene zone. Ti zakoni su još više ograničili prava crnih Afrikanaca na posedovanje zemljišta, proširujući kontrolu bele manjine nad skoro 80% terena Južne Afrike.

Jedino su belci imali pravo glasa na izborima (posle je to pravo prošireno i na obojene).

Određeni regioni pod nazivom Bantustan su bili odvojeni samo za crnce — Transkei, Ciskej, Bofutacvana, Venda i Kvazulu.

Često je u slučaju demonstracija crnaca uvođeno vanredno stanje i na demonstrante slana vojska.

Korijeni apartheida[uredi - уреди | uredi izvor]

Godine 1652. na Rt dobre nade iskrcao se Nizozemac Jan van Riebeeck s nalogom organizirati uzgoj svježeg povrća i proizvodnju mesa za nizozemske posade koje su putovale na istok ili se vraćale odatle. Ti su doseljenici bili malobrojni i samoopsluživali Nizozemsku istočnoindijsku kompaniju. Gotovo su gladovali, a želeći im pomoći Kompanija je 1657. odlučila da se doseljenici više pozabave poljoprivredom. Devet službenika postali su veleposjednici ("slobodni građani"), a svaki je dobio 13 jutara zemlje i bio potpuno oslobođen poreza pod uvjetom najmanje 20 godina proizvoditi hranu. Pokus je opet gotovo propao, ali su se novi poljoprivrednici dosjetili da proizvodnju mogu povećati ako dovedu domorodačke radnike koji su radili gotovo ni za što. Uskoro su zatečene Khoisane (Hotentote) pretvorili u robove što je bio začetak apartheida koji će potrajati sve do 1994. godine. Willem ten Rhyine ovako je 1686. godine pisao o domorocima u području Rta dobre nade: "Njihovo urođeno barbarstvo i lijenost, te posvemašnja neupućenost u bilo kakve vrline, čine ih podložnima svim mogućim poročnim zadovoljstvima. Ti su prostaci nepouzdani i podmukli, žive u bezvjerici i sramno se prepuštaju svojoj požudi, lašci su i varalice". Johannes de Grevenbroek zapisao je 1695. godine: "Od nas su se naučili huli, krivokletstvu, neslozi, svadljivosti, pijančevanju, prijevari, razbojništvu, krađi, nezahvalnosti i neobuzdanoj želji za tuđim, nedjelima koja nisu prije poznavali, a od ostalih zlodjela najgore vrste zlosretnoj pohlepi za zlatom". Livingstone piše o unutrašnjosti južne Afrike 1840-ih: "Osobno sam vidio kako Buri ulaze u selo i prema svome običaju zahtijevaju da im dvadesetak ili tridesetak žena oplijevi vrtove; vidio sam kako te žene odlaze na neplaćenu tlaku noseći hranu na glavi, djecu na leđima, a alat na ramenu. Buri se nisu nimalo trudili prikriti to podlo iskorištavanje neplaćenih radnika. Upravo obrnuto, svaki od njih, od njihovih vođa gospodina Potgeitera i gospodina Gerta Kriegera naniže, hvalio je svoju vlastitu čovječnost i pravičnost u stvaranju takva pravedna propisa. Zahtijevamo da ti ljudi rade za nas, a zauzvrat im dopuštamo živjeti u našoj zemlji". Buri su stvorili vlastitu poljoprivredu čija je podloga bilo neobično shvaćanje da je sve Afrikance, biblijske "Hamove sinove", Bog odredio da rade kao njihovi robovi.

Zakonom o ujedinjenju 1910. spojene su četiri južnoafričke kolonije (Rt Dobre Nade, Natal, Slobodna Država Oranje i Transvaal), a tri godine kasnije u tom je britanskom dominionu donesen zakon kojim se Afrikancima uskraćuje pravo na posjed i naseljavanje na 88% ozemlja! Najbolje i najplodnije zemljište obično bi u svim kolonijama bilo predviđeno za naseljavanje Europljana i crnci su istjerani u najnegostoljubivije krajeve. Rasistička vlada u Pretoriji je 1973. držala oko 4 000 južnoafričkih vojnika, a godinu kasnije vjerojatno puno više kako bi osigurala nadzor 250 000 rodezijskih bijelaca nad bespravnim daleko brojnijim crncima. Južnoafrički aparthejdski režim pomažući prevlast bijelaca poslao je oko 2 000 vojnika u Mozambik, bar 4 000 u Rodeziju i vjerojatno dvostruko toliko u sjevernu Namibiju. Plan režima ovladati cijelom podsaharskom Afrikom i spriječiti raspad kolonijalnog i rasističkog ustroja nije uspio pošto su se 1974. Portugalci povukli i priznali punu neovisnost Mozambiku, a reakcija Pretorije značila bi otvorenu agresiju.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Basil Davidson - Afrika u povijesti: teme i osnove razvoja, Globus/Zagreb, 1984.