90377 Sedna

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
90377 Sedna
Sedna PRC2004-14d.jpg
snimka svemirskog teleskopa Hubble
Otkrio Michael E. Brown,
C. Trujillo,
D. Rabinowitz[1]
Datum otkrića 14. XI 2003.
(90377) Sedna
Afel ≈ 936 AJ (Q)[2]
1,4×1011 km
0.015 svjetlosna godina
Perihel 76,0917±0,0087 AJ (q)
1,1423×1010 km
Ekscentricitet 0,85491±0,00029
Orbitalni period ≈ 11.400 godina[2][lower-alpha 1]
Inklinacija 11.92864°
Fizikalne osobine
Dimenzije 995±80 km[6]
Elipticitet 524.4±1.0 AJ (a)
7.7576×1010 km
Brzina oslobađanja 1.04 km/s
Period rotacije 10.3 sati ± 30%[4][7]
Albedo 0.32 ± 0.06 [6]
Temperatura na površini ≈ 12 Kelvina
−261 °C,
Spektralna klasa crveno: B−V=1.24; V−R=0.78[8]
Prividna magnituda 21.1[9]
20.5 (apsida)[10]
Apsolutna magnituda (H) 1.83 ± 0.05 [6]
1.5[4]

90377 Sedna je veliki planetoid u dalekim predjelima sunčeva sustava koji je 2012. bio tri puta udaljeniji od Sunca nego Neptun. Spektroskopija je otkrila da je površina Sedne sastavljena od sličnog materijala kao i drugi trans-neptunski objekti, dakle spoj vode, metana i dušikovog leda sa tolinima. Njena površina je jedna od najcrvenijih od svih objekata sunčeva sustava. Vrlo je vjerojatno patuljasta planeta.

Većinu svoje orbite, Sedna je čak i dalje od Sunca nego što je trenutno, jer se procjenjuje da je njen afel 937 astronomskih jeidnica[2] (31 puta udaljenija od Neputonove orbite), zbog čega je jedan od najudaljenijih objekata sunčeva sustava ne računajući komete.[lower-alpha 2][lower-alpha 3] Sedna ima iznimno izuženu orbitu, te joj treba oko 11.400 godina za jedan obilazak oko Sunca, zbog čega su se javila nagađanje oko njenog porijekla. Centar za male planete trenutno stavlja Sednu u rasejani disk, skupinu objekata koji su poslani u iznimno razduženu orbitu usred gravitacijskog učinka Neptuna. Ipak, ova klasifikacija je osporavana, jer Sedna nikada ne dolazi dovoljno blizu Neptuna da ju on odbaci, zbog čega neki astronomi pretpostavljaju da je ustvari prvi poznati član Ortova oblaka. Ostali smatraju da je možda bačena u trenutnu orbitu od prolazeće zvijezde, možda jedne od Sunčeva otvorena skupa), ili možda čak da je zarobljena od drugog zvjezdanog sustava. Druga teorija sugerira da je njena orbita dokaz za veliki planet izvan Neputuna. Astronom Michael E. Brown, koji je jedan od osoba koji su otkrili Sednu i patuljaste planete Eris, Haumea i Makemake, vjeruje da je to znanstveno najvažniji tran-neptunski objekt otkriven do danas, jer razumijevanje njene orbite znači dobiti informacije o porijeklu rane evolucije Sunčeva sustava.[12]

Otkriće i naziv[uredi - уреди | uredi izvor]

Sednu (prvotno nazvana 2003 VB12) su otkrili Mike Brown (Kalifornijski tehnološki institut), Chad Trujillo (Opservatorij Gemini) i David Rabinowitz (Univerzitet Yale) 14.11. 2003. Otkriće je bilo dio većeg istraživanja pokrenutog 2001. teleskopom Samuel Oschin kod zvjezdarnice Mount Palomar kraj San Diega, Kalifornija uz pomoć Yaleine Palomar kamere od 160 megapixel. Toga dana, uočen je objekt koji se giba 4,6 lučnih sekunda po 3,1 sata u odnosu na zvijezde, što ukazuje na to da je njegova udaljenost oko 100 AJ. Naknadna istraživanja u novembru–decembru 2003. uz pomoć teleskopa SMARTS kod zvjezdarnice Cerro Tololo Inter-American u Čileu kao i uz pomoć teleskopa Tenagra IV kod zvjezdarnice W. M. Keck na Hawajima su otkrili da se objekat gibao po vrlo velikom ekscentricitetu orbite. Taj objekat je identifikovan i na starijim fotografijama koje je snimio teleskop Samuel Oschin kao i na fotografijama udruženja Near-Earth Asteroid Tracking. Ovo je omogućilo da se naprave preciznije jednadžbe o njegovoj putanji. [13]

"Naš novo oktriveni objekat je najhladnije i najudaljenije mjesto u Sunčevom sustavu", napisao je Mike Brown na svojem websiteu, "te stoga smatramo da je prikladno nazvati ga u čast Sedne, inuitske božice mora, za koju se smatralo da živi na dnu hladnog arktičkog oceana."[14] Brown je predložio i da Međunarodna astronomska unija (MAU) i potencijalne buduće objekte u Sedninoj regiji nazove po entitetima arktičke mitologije.[14] Ekipa je objavila ime "Sedna" prije nego je objekat zvanično upisan.[15] Brian G. Marsden,voditelj udruženja Centar za male planete, je izjavio da je takav čin kršenje protokola, te da će neki članovi MAU-a glasati protiv.[16] Ipak, nije bilo prigovora na to ime, te nisu predložena alternativni nazivi. Skupština MAU-a je stoga prihvatila ovaj naziv u spetembru 2004.,[17] te razmotrila da će ubuduće dozvoliti objavljivanje imena objekata i prije službene registracije. [15]

Putanja i rotacija[uredi - уреди | uredi izvor]

The orbit of Sedna lies well beyond these objects, and extends many times their distances from the Sun
Usporedba putanja Sedne (crveno) u usporedbi sa putanjom ostalih planeta Sunčeva sustava: Jupitera, Saturna, Urana, Neptuna i Plutona (zeleno)

Sedna ima najduži orbitalni period u odnosu na bilo koji poznati veći objekat Sunčeva sustava,[lower-alpha 3] te joj treba oko 11.400 godina da jednom obiđe oko Sunca.[2][lower-alpha 1] Njena orbita je vrlo ekscentrična: afel joj se procjenjuje na 937 AJ[2] a perihel na 76 AJ, najveći perifel bilo kojeg poznatog objekta Sunčeva sustava, sve do otkrića 2012 VP113.[18][19] Kada je otkriveno da je udaljena 89,6 AJ (oko 13,4 milijarde km)[20] od Sunca i približava se perihelu, to je tada bio najudaljeniji objekat Sunčeva sustava ikada posmatran. Eris je kasnije detektiran te se utvrdilo da je udaljen 97 AJ. Jedino orbite nekih kometa su udaljenija od Sedne; oni su pretamni da bi ih uočili, osim kada se približavaju perihelu unutrašnjeg Sunčeva sustava. Čak i kada se Sedna približava perihelu 2076.,[10][lower-alpha 4] Sunce bi se sa njenog gledišta činila tek kao ekstremno svjetla točkica na zvjezdanom nebu, 100 puta svjetlija nego puni mjesec na Zemlji (primjera radi, Sunce je 400.000 puta svjetlije nego puni mjesec), te predalko da bi bilo vidljivo kao disk golim okom.[21]

Kada je prvi puta otkrivena, smatralo se da Sedna ima neobično dugi rotacijski period (20 do 50 dana).[21] Prvotno se pretpostavljalo da je Sednina rotacija usporena od gravitacijske snage velikog setalita, slično kao i Plutonov mjesec Haron.[14] Hubbleov svemirski teleskop u martu 2004. nije našao nikakav satelit,[22][lower-alpha 5] a kasnija mjerenja zvjezdarnice MMT sugeriraju puno kraći period rotacije od oko 10 sati; razmjerno prosječno za tijelo te veličine.[24]

Karakteristike[uredi - уреди | uredi izvor]

Sedna, a red, icy globe, is barely lit by a distant Sun
Umjetnički prikaz Sedne

Sedna ima apsolutnu magnitudu (H) od oko 1,8 te se procjenjuje da joj je albedo oko 0,32, te se stoga procjenjuje da joj je promjer otprilike 1.000 km.[6] U vrijeme otkrića, bila je najsjajniji novootkriveni objekat Sunčeva sustava od otkrića Plutona 1930. Naučnici su 2004. odredili da je gornja granica njenog promjera 1.800 km,[25] ali je 2007. ovo revidirano na nižu vrijednost od manje od 1.600 km nakon posmatranja svemirskog teleskopa Spitzera.[26] 2012., mjerenja svemirskog opservatorija Heršel su sugerisala da je Sednin promjer 995 ± 80 km, čime bi bila manja i od Plutonova satelita Harona.[6] Stoga što Sedna nema poznatih satelita, utvrđivanje njene mase je trenutno nemoguće bez slanja svemirske sonde.

Opservacije teleskopom SMARTS ukazuju na to da je po vidljivom svjetlu Sedna jedan od najcrvenijih objekata Sunčeva sustava, gotovo crvena poput Marsa.[14] Chad Trujillo i njegove kolege sugerišu da je Sedninu tamno crveno boju uzrokuje površina prekrivena slojem ugljikovodika, ili tolin, koji su stvoreni od jednostavnijih organskih sastojaka nakon dugog izlaganja ultraljubičastom zračenju.[27] Njena površina ima homogenu boju i spektar; ovo je stoga jer je Sedna, za razliku od drugih tijela bliže Suncu, rijeđe pod udarom drugih tijela, koji bi otkrili svijetle mrlje ledenog materijala poput onog na objektu 8405 Asbolus.[27] Sedna i druga dva udaljena ubjekta - (87269) 2000 OO67 i (308933) 2006 SQ372 - dijele svoju boju sa udaljenim klasičnim objektima Kuiperovog pojasa i Kentaurom 5145 Pholus, što navodi na zaključak da dijele istu regiju porijekla.[28]

Trujillo i njegov tim su postavili gornju granicu površinskog sastava Sedne na 60% metanskog leda i 70% za vodenog leda.[27] Prisutnost metana podržava postojanje tolina na Sedninoj površini, jer ih stvara obasjavanje metana.[29] Barucci i njegov tim su usporedili Sednin spektar sa onim Tritona te uočili slabe asorpcijske pojaseve koji pripadaju metanovom i dušikovom ledu. Iz ovih promatranja, sugerisali su sljedeći model površine: 24% tolina Tritonova tipa, 7% nekristaliziranog ugljika, 10% dušika, 26% metanola i 33% metana.[30] Detektiranje metanovog i vodenog leda je potvrdio 2006. teleskop Spitzer infracrvenom fotometrijom.[29] Prisustvo dušika na površini sugeriše mogućnost da je Sedna, barem neko vrijeme, imala tanku atmosferu. Tijekom 200-godišnjeg razdoblja u blizini perihela maksimalna temperatura Sedne trebala bi preći −237.6 °C, prijelazna temperatura između solidnog dušika alpha faze i beta faze viđene na Tritonu. Pri par stupnjeva većoj temperaturi, napon pare dušika bio bi 14 mikrobara (1,4 Pa ili 0,000014 atm).[30] Ipak, njen duboki crveni spektralni nagib ukazuje na visoke koncentracije organskog materijala na površini, a njeni slabi apsorpcijski pojasevi ukazuju da je metan na Sedni star, a ne svježe taložen. Ovo znači da je Sedna prehladna za metan da ispari sa njene površine i potom se vrati kao snijeg, što se događan na Tritonu i vjerojatno Plutonu.[29]

Modeli unutrašnjeg zagrijavanja putem radioaktivnog raspada sugerišu da je Sedna teoretski sposobna održavati podzemni ocean tekuće vode.[31]

Porijeklo[uredi - уреди | uredi izvor]

U svojem dokumentu u kojem su objavili otkriće Sedne, Mike Brown i njegov tim su istu opisali kao prvo uočenu tijelo koje spada u Oortov oblak, hipotetski oblak kometa za koje se smatra da postoje gotovo cijelu svjetlosnu godinu od Sunca. Uočili su da, za razliku od objekta rasejanog diska kao što su Eris, Sednin perihel (76 AJ) je preudaljen da bi bio raštrkan usljed gravitacijskog utjecaja Neptuna.[13] Zbog toga što je puno bliže Suncu nego objekti ortova oblaka, ima nagib ugrubo jedan kao i planete Kuiperova pojasa, te su je opisali kao "planetoid objekata unutrašnjeg Oortova oblaka" u rasponu od Kuiperova pojasa do rubnih sfera tog oblaka.[32][33]

Da je Sedna nastala na trenutnoj lokaciji, Sunčev izvorni protoplanetarni disk morao je dosezati i do 75 AJ u svemir.[34] Takođe, Sednina izvorna orbita mora da je bila kružna, inače bi njen nastanak akrecijom manjih tijela u cjelinu bio nemoguć, jer bi relativne brzine između planetezimala bile odveć razorne. Stoga mora da je odgurana u trenutnu ekscentričnu putanju od gravitacijskog međudjelovanja sa nekim drugim tijelom.[35] U izvornom dokumentu, Brown, Rabinowitz i ostali su sugerisali tri moguća kandidata za to remetilačko tijelo: neviđena planeta izvan Kuiperova pojasa, prolazeća zvijezda ili jedna od mlađih zvijezda pridruženih Suncu u zvjezdanom roju u kojem je nastala.[13]

Mike Brown i njegov tim su najviše prihvatili tezu da je Sedna odgurana u trenutnu orbitu od zvijezde Sunčeva otvorena skupa, navodeći da Sednin afel od oko 1.000 AJ, koji je relativno blizu u usporedbi sa onim kometa dugih razdoblja, nije dovoljno dalek da bi pao pod utjecaj prolazećih zvijezda pri njihovim trenutnim udaljenostima od Sunca. Predložili su da se orbita Sedne može objasniti Suncem koje je nastalo u otvorenom skupu nekoliko zvijezda koje su se s vremenom udaljile i odmakle jedno od druge.[13][36][37] Ovu hipotezu su prigrlili Alessandro Morbidelli i Scott Jay Kenyon.[38][39] Računalne simulacije koje su načnili Julio A. Fernandez i Adrian Brunini ukazuju da bi nekoliko bliskih prolazaka mladih zvijezda u tom skupu povuklo puno objekata u putanje slične Sedni.[13] Istraživanje Morbidellija i Hala Levison ukazuje da je najvjerojatnije objašnjenje to da je Sedninu putanju poremetio bliski prolazak (oko 800 AJ) druge zvijezde u prvih 100 miliona godina postojanja Sunčeva sustava.[38][40]

Usporedba Sedne i ostalih velikih transneptunskih objekata sa Zemljom (sve u razmjeru).

Hipoteza o transneptunskom planetom zagovarana je od nekoliko astronoma: npr. Rodney Gomes i Patryk Lykawka. Jedan scenario uključuju remećenje Sednine putanje od hipotetskog tijela iz unutrašnjosti Oortova oblaka. Nedavne simulacije pokazuju da bi Sedninu putanju mogao objasniti objekt mase Neptuna pri 2.000 AJ (ili manje), mase Jupitera pri 5.000 AJ, ili čak mase Zemlje pri 1.000 AJ.[37][41] Patryk Lykawka ukazuje da bi se moglo raditi o tijelu upola veličine Zemlje, koje je izbacio Neptun pri ranoj fazi nastanka Sunčeva sustava, i trenutno u putanji od 80 do 170 AJ od Sunca.[42] Mike Brown nije otkrio nikakav objekat veličine Zemlje pri udaljenosti od 100 AJ usprkos raznim traganjima po nebu. Ipak, moguće je da je takav objekat izbačen iz Sunčeva sustava nakon stvaranja unutrašnjeg Oortova oblaka.[43]

Predložena je i teza da je Sednina putanja rezultat utjecaja velikog binarnog pratioca Sunca, udaljenog hiljadu AJ. Jedan takav hipotetski pratioc je Nemeza, tamni pratioc Sunca za kojeg neki predlažu da je odgovoran za cikličko masovno izumiranje na Zemlji jer remeti orbite kometa i baca ih prema Zemlji, a što se temelji na broju udarnih kratera i orbitalnih elemenata dobrog dijela kometa dugog razdoblja. [41][44] Ipak, do danas nema nikakvog izravnog dokaza od postojanju Nemeze, a razni dokazi (kao što je brojanje kratera) ukazuju da vjerojatno ni ne postoji.[45][46] John J. Matese i Daniel P. Whitmire, dugoročni zagovaratelji mogućnosti dvojne zvijezde oko Sunca, sugerisali su da je objekat pet puta mase Jupitera, koji se nalazi oko 7.850 AJ od Sunca, mogao biti odgovoran za Sedninu putanju.[47]

Morbidelli i Scott Jay Kenyon su isto tako predložili da Sedna možda ne potječe od Sunčeva sustava, nego da je ulovljena od Sunca od prolazećeg izvansunčevog planetarnog sustava, poglavito smeđeg patuljka oko 1/20 mase Sunca.[38][39]

Populacija[uredi - уреди | uredi izvor]

the Sun appears merely as a point of light, distended by dust. The surface of Sedna is red ice, dimly glimmering in the noontime sunlight
Umjetnički prikaz površine Sedne. Na nebu se vide Mliječni put, Antares, Sunce i Spika

Sednina vrlo eliptična orbita znači da je vjerojatnost njenog otkrića bila 1:80, sugerirajući da bi, ako nije riječ o pukoj sreći, trebalo biti još 40–120 objekata veličine Sedne u toj regiji.[13][23] Još jedan objekt, (148209) 2000 CR105, ima slučnu, ali manje ekstremnu putanju: njegov perihel je 44,3 AJ, a afel 394 AJ, dok mu za obilazak oko Sunca treba 3.240 godina. Vjerojatno je bio pod istim učinkom kao i Sedna.[38] Astronomi su 2014. objavili otkriće 2012 VP113,[19] objekta upola veličine Sedne i u orbiti od 4.200 godina čiji jeperihel 80 AJ,[48] zbog čega su neki pretpostavljali da nudi dokaze o trans-neptunskom planetu.[49]

Svaki od predloženih mehanizama za Sedninu ekstremnu putanju ostavilo bi jasan trag na strukturi i dinamici bilo kakve šire populacije. Ako je za to odgovorna trans-neptunska planeta, svi ti objekti bi dijelili isti perihel (≈80 AJ). Ako je Sedna ulovljena od drugog planetarnog sustava koji je išao u smjeru Sunčeva sustava, onda bi Sednina populacija posjedovala relativno niski nagib i posjedovala velike poluosi os 100–500 AJ. Da je rotirala u suprotnom smjeru, onda bi tvorile dvije populacije, jednu sa niskim a drugu sa visokim nagibom. Gravitacija zvijezda koje narušavaju red bi stvorilo široki raspon perihel i nagiba, svaki ovisan o broju i kutu takvog susreta. [43]

Uzimanje većeg uzorka takvih objekata bi stoga pomoglo u utvrđivanju koji je scenarij najvjerojatniji.[50] "Ja smatram Sednu fosilnom evidencijom najranijeg Sunčeva sustava", izjavio je Brown 2006. "Na kraju, kada se pronađu drugi fosilni tragovi, Sedna će pomoći kako je Sunce nastalo i o broju zvijezda u blizini Sunca kada se stvorilo."[12] Prema istraživanju 2007.–2008., Brown, Rabinowitz i Megan Schwamb su pokušali locirati još jednu skupinu Sednine hipotetske populacije. Iako je istraživanje osjetljivo na bilo kakva gibanja do 1.000 AJ, te otkrila patuljasti planet (225088) 2007 OR10, nije otkrila nijedno novo tijelo u Sedninoj orbiti.[50] Daljnje simulacije sa novim podacima sugerirali su oko 40 objekata veličine Sedne u toj regiji, sjaja magnitude Erisa (−1.0).[50]

Klasifikacija[uredi - уреди | uredi izvor]

Centar za male planete, koji zvanično sastavlja katalog objekata Sunčeva sustava, je klasificirao Sednu kao raspršen objekat.[51] Ipak, ovakva klasifikacija je pod velikim upitnikom, jer mnogi astronomi sugerišu da bi se, zajedno sa drugim objektima (npr. (148209) 2000 CR105), trebala staviti u novu kategoriju udaljenih objekata nazvani prošireni objekti rasejanog diska (E-SDO),[52] odvojeni objekti,[53] udaljeni odvojeni objekti (DDO),[41] ili raštrkani-prošireni prema formalnoj klasifikaciji projekta Deep Ecliptic Survey.[54]

Otkriće Sedne obnovilo je pitanje koji bi se objekti trebali smatrati planetom a koji ne. 15. 3. 2004., članci o Sedni u popularnim medijima su objavili da je otkriven deseti planet sustava. in the popular press reported that a tenth planet had been discovered. Ovo je pitanje odgovorila Međunarodna astronomska unija u svojoj definiciji planete koja je usvojena 24.8. 2006., koja je dala imperativ da je planeta morala očistiti susjedstvo u orbiti. Sedna ima parametar Stern–Levison procijenjen na manje od 1,[lower-alpha 6] te stoga nije očistila svoje susjedstvo. Da bi bila patuljasta planeta, Sedna mora biti u hidrostatičkoj ravnoteži. Dovoljno je sjajna, te dovoljno velika, te se pretpostavlja da to i jest,[56] a neki su je astronomi i tako svrstali.[57][58][59][60][61]

Istraživanje[uredi - уреди | uredi izvor]

Sedna će dostići perihel 2075.–2076.[lower-alpha 4] Ovakav bliski dolazak Suncu nudi mogućnost da istraživanje iste koji se neće pojaviti idućih 12.000 godina. Iako je Sedna na popisu istraživanja NASE,[62] NASA zasad ne razmišljao o bilo kakvoj misiji prema Sedni.[63]

Bilješke[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 S obzirom na velik ekscentricitet orbite ovog objekta, različite epohe mogu generirati različita heliocentrična rješenja problema dva tijela za razdoblje orbite. Koristeći epohu 1950., Sedna ima orbitalni period od 12.100 godina,[3] ali koristeći epohu 2010., Sedna ima period od 11.800 godina.[4] Za objekte koji imaju takav velik ekscentritet, sunčev Baricentar je vjerojatno stabilniji od heliocentričnih koordinata.[5] Korištenjem JPL Horizonsa, orbitalni period je oko 11.400 godina.[2]
  2. 2014., Sedna je bila 86,3 AJ udaljena od Sunca;[9] Eris, najmasivniji poznati patuljasti planet, i (225088) 2007 OR10, najveći objekt u sunčevu sustavu bez imena, su trenutno dalje od Sunca od Sedne na udaljenosti od 96,4 AJ i 87,0 AJ.[11] Eris je blizu afela (najveće udaljenosti od Sunca), dok se Sedna bliži svojem perihelu 2076. (najbližoj udaljenosti od Sunca).[10] Sedna će prestići Eris kao najudaljeniji poznati objekt sunčeva sustava 2114., ali je vjerojatna patuljasta planeta 225088 2007 OR10 nedavno prestigla Sednu te će prestići Eris do 2045.[10]
  3. 3,0 3,1 Mala tijela Sunčevog sistema kao što su (308933) 2006 SQ, 2005 VX3, (87269) 2000 OO67, 2002 RN109, 2007 TG422, i razni drugi kometi (poput Velikog kometa 1577.) imaju veće heliocentrične orbite. Ali samo (308933) 2006 SQ372, (87269) 2000 OO67 i 2007 TG422 imaju perifel koji je dalji od Jupiterove orbite, te je stoga upitno da li je ispravno klasificirati ove objekte kao komete.
  4. 4,0 4,1 Različiti programi epohe i podataka mogu generirati različita vremenska razdoblja za Sednin perihel. Koristeći epohu 2014., Sedna ima datum perihela 2076.[4] Prema epohi 1990., Sedna ima perihel 2479282.9591 11.12. 2075. JPL Horizons ukazuje da je datum perihela 18.7. 2076.[10]
  5. Hubble nije pronašao nijedan satelit unutar pretpostavke da taj satelit nije 500 puta slabiji od Sedne (Brown i Suer 2007).[23]
  6. Parametar Stern–Levison (Λ), kojeg su definirali Alan Stern i Harold F. Levison 2002. utvrđuje da li će objekat očistiti orbitalno susjedstvo od manjih tijela. Definiran je po razlomku mase objekta u odnosu na Sunčevu masu pomnoženu na kvadrat, podijeljenu na njegovu veliku poluos na 3/2, puta konstanta 1,7×1016.[55]Ako objekat ima Λ veći od 1, onda će očistiti susjedstvo, te se može smatrati planetom. Koristeći procijenjenu Sedninu masu od 2×1021 kg, Sednin Λ je (2×1021/1.9891×1030)2 / 5193/2 × 1.7×1016 = 1.44×10-6. To je manje od 1, čime Sedna ne udovoljava kriterijima za planetu.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. "Discovery Circumstances: Numbered Minor Planets (90001)–(95000)". IAU: Minor Planet Center. http://www.minorplanetcenter.org/iau/lists/NumberedMPs090001.html. pristupljeno 2008-07-23. 
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 Horizons output. "Barycentric Osculating Orbital Elements for 90377 Sedna (2003 VB12)". http://ssd.jpl.nasa.gov/horizons.cgi?find_body=1&body_group=sb&sstr=Sedna. pristupljeno 2011-04-30.  (Solution using the Solar System Barycenter and barycentric coordinates. Select Ephemeris Type:Elements and Center:@0) (saved Horizons output file 2011-Feb-04)
  3. Marc W. Buie (2009-11-22). "Orbit Fit and Astrometric record for 90377". Deep Ecliptic Survey. http://www.boulder.swri.edu/~buie/kbo/astrom/90377.html. pristupljeno 2006-01-17. 
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 "JPL Small-Body Database Browser: 90377 Sedna (2003 VB12)". 2012-10-16 last obs. http://ssd.jpl.nasa.gov/sbdb.cgi?sstr=Sedna. pristupljeno 2014-03-30. 
  5. Kaib, Nathan A.; Becker, Andrew C.; Jones, R. Lynne; Puckett, Andrew W.; Bizyaev, Dmitry; Dilday, Benjamin; Frieman, Joshua A.; Oravetz, Daniel J.; Pan, Kaike; Quinn, Thomas; Schneider, Donald P.; Watters, Shannon (2009). "2006 SQ372: A Likely Long-Period Comet from the Inner Oort Cloud". The Astrophysical Journal 695 (1): 268–275. Bibcode:2009ApJ...695..268K. arXiv:0901.1690. doi:10.1088/0004-637X/695/1/268. 
  6. 6,0 6,1 6,2 6,3 6,4 Pál, A.; Kiss, C.; Müller, T. G.; Santos-Sanz, P.; Vilenius, E.; Szalai, N.; Mommert, M.; Lellouch, E.; Rengel, M.; Hartogh, P.; Protopapa, S.; Stansberry, J.; Ortiz, J. -L.; Duffard, R.; Thirouin, A.; Henry, F.; Delsanti, A. (2012). ""TNOs are Cool": A survey of the trans-Neptunian region. VII. Size and surface characteristics of (90377) Sedna and Šablon:Mp". Astronomy & Astrophysics 541: L6. Bibcode:2012A&A...541L...6P. arXiv:1204.0899. doi:10.1051/0004-6361/201218874.  edit
  7. "Case of Sedna's Missing Moon Solved". Harvard-Smithsonian Center for Astrophysics. 2005-04-05. http://www.cfa.harvard.edu/news/2005/pr200510.html. pristupljeno 2005-04-07. 
  8. Stephen C. Tegler (2006-01-26). "Kuiper Belt Object Magnitudes and Surface Colors". Northern Arizona University. http://www.physics.nau.edu/~tegler/research/survey.htm. pristupljeno 2006-11-05. 
  9. 9,0 9,1 "AstDys (90377) Sedna Ephemerides". Department of Mathematics, University of Pisa, Italy. http://hamilton.dm.unipi.it/astdys/index.php?pc=1.1.3.0&n=Sedna. pristupljeno 2011-05-05. 
  10. 10,0 10,1 10,2 10,3 10,4 JPL Horizons On-Line Ephemeris System (2010-07-18). "Horizons Output for Sedna 2076/2114". http://home.surewest.net/kheider/astro/Sedna2076.txt. pristupljeno 2010-07-18.  Horizons
  11. "AstDys (136199) Eris Ephemerides". Department of Mathematics, University of Pisa, Italy. Arhivirano iz originala 4 June 2011. http://hamilton.dm.unipi.it/astdys/index.php?pc=1.1.3.0&n=Eris. pristupljeno 2011-05-05. 
  12. 12,0 12,1 Cal Fussman (2006). "The Man Who Finds Planets". Discover. Arhivirano iz originala 16 June 2010. http://discovermagazine.com/2006/may/cover. pristupljeno 2010-05-22. 
  13. 13,0 13,1 13,2 13,3 13,4 13,5 Mike Brown, David Rabinowitz, Chad Trujillo (2004). "Discovery of a Candidate Inner Oort Cloud Planetoid". Astrophysical Journal 617 (1): 645–649. Bibcode:2004ApJ...617..645B. arXiv:astro-ph/0404456. doi:10.1086/422095. 
  14. 14,0 14,1 14,2 14,3 Brown, Mike. "Sedna". Caltech. Arhivirano iz originala 25 July 2010. http://www.gps.caltech.edu/~mbrown/sedna/. pristupljeno 2010-07-20. 
  15. 15,0 15,1 "MPEC 2004-S73 : Editorial Notice". IAU Minor Planet Center. 2004. http://www.minorplanetcenter.org/mpec/K04/K04S73.html. pristupljeno 2010-07-18. 
  16. Walker, Duncan (2004-03-16). "How do planets get their names?". BBC News. Pristupljeno 2010-05-22. 
  17. "MPC 52733". Minor Planet Center. 2004. http://www.minorplanetcenter.org/iau/ECS/MPCArchive/2004/MPC_20040928.pdf. pristupljeno 2010-08-30. 
  18. Chadwick A. Trujillo, M. E. Brown, D. L. Rabinowitz; Brown; Rabinowitz (2007). "The Surface of Sedna in the Near-infrared". Bulletin of the American Astronomical Society 39: 510. Bibcode:2007DPS....39.4906T. 
  19. 19,0 19,1 C. A. Trujillo; S. S. Sheppard (2014). "A Sedna-like body with a perihelion of 80 astronomical units". Nature 507: 471–474. doi:10.1038/nature13156. 
  20. "AstDys (90377) Sedna Ephemerides 2003-11-14". Department of Mathematics, University of Pisa, Italy. http://hamilton.dm.unipi.it/astdys/index.php?pc=1.1.3.1&n=90377&oc=500&y0=2003&m0=11&d0=14&h0=0&mi0=0&y1=2003&m1=11&d1=15&h1=0&mi1=0&ti=1.0&tiu=days. pristupljeno 2008-05-05. 
  21. 21,0 21,1 "Hubble Observes Planetoid Sedna, Mystery Deepens; Long View from a Lonely Planet". Hubblesite, STScI-2004-14. 2004. http://hubblesite.org/newscenter/archive/releases/2004/14/image/e. pristupljeno 2010-07-21. 
  22. "Hubble Observes Planetoid Sedna, Mystery Deepens". Hubblesite, STScI-2004-14. 2004. http://hubblesite.org/newscenter/archive/releases/2004/14/. pristupljeno 2010-08-30. 
  23. 23,0 23,1 Michael E. Brown. "The largest Kuiper belt objects". u: M. Antonietta Barucci, Hermann Boehnhardt, Dale P. Cruikshank (pdf). The Solar System Beyond Neptune. University of Arizona Press. str. 335–345. ISBN 0-8165-2755-5. http://www.gps.caltech.edu/~mbrown/papers/ps/kbochap.pdf. 
  24. B. Scott Gaudi, Krzysztof Z. Stanek, Joel D. Hartman, Matthew J. Holman, Brian A. McLeod (CfA) (2005). "On the Rotation Period of (90377) Sedna". The Astrophysical Journal 629 (1): L49–L52. Bibcode:2005ApJ...629L..49G. arXiv:astro-ph/0503673. doi:10.1086/444355. 
  25. W. M. Grundy, K. S. Noll, D. C. Stephens (2005). "Diverse Albedos of Small Trans-Neptunian Objects". Icarus (Lowell Observatory, Space Telescope Science Institute) 176 (1): 184–191. Bibcode:2005Icar..176..184G. arXiv:astro-ph/0502229. doi:10.1016/j.icarus.2005.01.007. 
  26. John Stansberry, Will Grundy, Mike Brown, Dale Cruikshank, John Spencer, David Trilling, Jean-Luc Margot (2008). "Physical Properties of Kuiper Belt and Centaur Objects: Constraints from Spitzer Space Telescope". u: M. Antonietta Barucci, Hermann Boehnhardt, Dale P. Cruikshank (pdf). The Solar System Beyond Neptune. University of Arizona Press. str. 161–179. arXiv:astro-ph/0702538v2. ISBN 0-8165-2755-5. http://www.lpi.usra.edu/books/ssbn2008/7017.pdf. 
  27. 27,0 27,1 27,2 Trujillo, Chadwick A.; Brown, Michael E.; Rabinowitz, David L.; Geballe, Thomas R. (2005). "Near‐Infrared Surface Properties of the Two Intrinsically Brightest Minor Planets: (90377) Sedna and (90482) Orcus". The Astrophysical Journal 627 (2): 1057–1065. Bibcode:2005ApJ...627.1057T. arXiv:astro-ph/0504280. doi:10.1086/430337.  edit
  28. Sheppard, Scott S. (2010). "The colors of extreme outer Solar System objects". The Astronomical Journal 139 (4): 1394–1405. Bibcode:2010AJ....139.1394S. arXiv:1001.3674. doi:10.1088/0004-6256/139/4/1394. 
  29. 29,0 29,1 29,2 J. P. Emery; C. M. Dalle Ore; D. P. Cruikshank; Fernández, Y. R.; Trilling, D. E.; Stansberry, J. A. (2007). "Ices on 90377 Sedna: Conformation and compositional constraints" (PDF). Astronomy and Astrophysics 406 (1): 395–398. Bibcode:2007A&A...466..395E. doi:10.1051/0004-6361:20067021. 
  30. 30,0 30,1 M. A. Barucci; D. P. Cruikshank; E. Dotto; Merlin, F.; Poulet, F.; Dalle Ore, C.; Fornasier, S.; De Bergh, C. (2005). "Is Sedna another Triton?". Astronomy & Astrophysics 439 (2): L1–L4. Bibcode:2005A&A...439L...1B. doi:10.1051/0004-6361:200500144. 
  31. Hussmann, Hauke; Sohl, Frank; Spohn, Tilman (November 2006). "Subsurface oceans and deep interiors of medium-sized outer planet satellites and large trans-neptunian objects" (PDF). Icarus 185 (1): 258–273. Bibcode:2006Icar..185..258H. doi:10.1016/j.icarus.2006.06.005.  edit
  32. Trans-Neptunian Objects and Comets: Saas-Fee Advanced Course 35. Swiss Society for Astrophysics and Astronomy. Berlin: Springer. 2007. str. 86. arXiv:astro-ph/0512256v1. ISBN 3-540-71957-1. 
  33. Lykawka, Patryk Sofia; Mukai, Tadashi (2007). "Dynamical classification of trans-neptunian objects: Probing their origin, evolution, and interrelation". Icarus 189 (1): 213–232. Bibcode:2007Icar..189..213L. doi:10.1016/j.icarus.2007.01.001. 
  34. S. Alan Stern (2005). "Regarding the accretion of 2003 VB12 (Sedna) and like bodies in distant heliocentric orbits". The Astronomical Journal (Astronomical Journal) 129 (1): 526–529. Bibcode:2005AJ....129..526S. arXiv:astro-ph/0404525. doi:10.1086/426558. Pristupljeno 2010-08-05. 
  35. Scott S. Sheppard, D. Jewitt (2005). "Small Bodies in the Outer Solar System" (PDF). Frank N. Bash Symposium. The University of Texas at Austin. http://www.dtm.ciw.edu/users/sheppard/pub/Sheppard06smallbodies.pdf. pristupljeno 2008-03-25. 
  36. Mike Brown (2004). "Sedna and the birth of the solar system". Bulletin of the American Astronomical Society (American Astronomical Society Meeting 205) 36 (127.04): 1553. Bibcode:2004AAS...20512704B. 
  37. 37,0 37,1 "Transneptunian Object 90377 Sedna (formerly known as 2003 VB12)". The Planetary Society. Arhivirano iz originala 25 November 2009. http://www.planetary.org/explore/topics/our_solar_system/trans_neptunian_objects/sedna.html. pristupljeno 2010-01-03. 
  38. 38,0 38,1 38,2 38,3 Alessandro Morbidelli, Harold F. Levison (2004). "Scenarios for the Origin of the Orbits of the Trans-Neptunian Objects 2000 CR105 and 2003 VB12 (Sedna)". The Astronomical Journal 128 (5): 2564–2576. Bibcode:2004AJ....128.2564M. arXiv:astro-ph/0403358. doi:10.1086/424617. 
  39. 39,0 39,1 Scott J. Kenyon, Benjamin C. Bromley (2 December 2004). "Stellar encounters as the origin of distant Solar System objects in highly eccentric orbits". Nature 432 (7017): 598–602. Bibcode:2004Natur.432..598K. PMID 15577903. arXiv:astro-ph/0412030. doi:10.1038/nature03136. 
  40. "The Challenge of Sedna". Harvard-Smithsonian Center for Astrophysics. http://www.cfa.harvard.edu/~kenyon/pf/sedna/. pristupljeno 2009-03-26. 
  41. 41,0 41,1 41,2 Rodney S. Gomes, John J. Matese, and Jack J. Lissauer (2006). "A distant planetary-mass solar companion may have produced distant detached objects". Icarus 184 (2): 589–601. Bibcode:2006Icar..184..589G. doi:10.1016/j.icarus.2006.05.026. 
  42. P. S. Lykawka and T. Mukai (2008). "An Outer Planet Beyond Pluto and the Origin of the Trans-Neptunian Belt Architecture". Astronomical Journal 135 (4): 1161. Bibcode:2008AJ....135.1161L. arXiv:0712.2198. doi:10.1088/0004-6256/135/4/1161. 
  43. 43,0 43,1 Megan Schwamb (2007). "Searching for Sedna's Sisters: Exploring the inner Oort cloud" (PDF). Cal Tech. Pristupljeno 2010-08-06. 
  44. Staff (April 25, 2006). "Evidence Mounts For Companion Star To Our Sun". SpaceDaily. Arhivirano iz originala 7 January 2010. http://www.spacedaily.com/reports/Evidence_Mounts_For_Companion_Star_To_Our_Sun.html. pristupljeno November 27, 2009. 
  45. J. G. Hills (1984). "Dynamical constraints on the mass and perihelion distance of Nemesis and the stability of its orbit". Nature 311 (5987): 636–638. Bibcode:1984Natur.311..636H. doi:10.1038/311636a0. 
  46. "Nemesis is a myth". Max Planck Institute. 2011. http://www.mpg.de/4372308/nemsis_myth?page=1. pristupljeno 2011-08-11. 
  47. John J. Matese, Daniel P. Whitmire and Jack J. Lissauer (2006). "A Widebinary Solar Companion as a Possible Origin of Sedna-like Objects". Earth, Moon, and Planets 97 (3–4): 459–470. Bibcode:2005EM&P...97..459M. doi:10.1007/s11038-006-9078-6. Pristupljeno 2010-08-17. 
  48. "JPL Small-Body Database Browser: (2012 VP113)". Jet Propulsion Laboratory. 2013-10-30 last obs. http://ssd.jpl.nasa.gov/sbdb.cgi?sstr=2012VP113. pristupljeno 2014-03-26. 
  49. "A new object at the edge of our Solar System discovered". Physorg.com. 26 March 2014. http://phys.org/news/2014-03-edge-solar.html. 
  50. 50,0 50,1 50,2 Schwamb, Megan E.; Brown, Michael E.; Rabinowitz, David L. (2009). "A Search for Distant Solar System Bodies in the Region of Sedna". The Astrophysical Journal Letters 694 (1): L45–L48. Bibcode:2009ApJ...694L..45S. arXiv:0901.4173. doi:10.1088/0004-637X/694/1/L45. 
  51. IAU: Minor Planet Center (2008-07-02). "List of Centaurs and Scattered-Disk Objects". Central Bureau for Astronomical Telegrams, Harvard-Smithsonian Center for Astrophysics. http://www.minorplanetcenter.org/iau/lists/Centaurs.html. pristupljeno 2008-07-02. 
  52. Gladman, Brett (2001). "Evidence for an Extended Scattered Disk?". Observatoire de la Cote d'Azur. http://www.obs-nice.fr/gladman/cr105.html. pristupljeno 2010-07-22. 
  53. "The Solar System Beyond The Planets". Solar System Update : Topical and Timely Reviews in Solar System Sciences. Springer-Praxis Ed.. 2006. ISBN 3-540-26056-0. http://www.springerlink.com/content/w87u54604t288341/. 
  54. J. L. Elliot; S. D. Kern; K. B. Clancy; Gulbis, A. A. S.; Millis, R. L.; Buie, M. W.; Wasserman, L. H.; Chiang, E. I.; Jordan, A. B. et al. (2006). "The Deep Ecliptic Survey: A Search for Kuiper Belt Objects and Centaurs. II. Dynamical Classification, the Kuiper Belt Plane, and the Core Population". The Astronomical Journal 129 (2): 1117. Bibcode:2005AJ....129.1117E. doi:10.1086/427395. 
  55. S. Alan Stern and Harold F. Levison; Levison (2002). "Regarding the criteria for planethood and proposed planetary classification schemes" (PDF). Highlights of Astronomy 12: 205–213, as presented at the XXIVth General Assembly of the IAU–2000 [Manchester, UK, 7–18 August 2000]. Bibcode:2002HiA....12..205S. 
  56. Michael E. Brown. "The Dwarf Planets". California Institute of Technology, Department of Geological Sciences. Arhivirano iz originala 29 February 2008. http://web.gps.caltech.edu/~mbrown/dwarfplanets/. pristupljeno 2008-02-16. 
  57. Barucci, M.; Morea Dalle Ore, C.; Alvarez-Candal, A.; De Bergh, C.; Merlin, F.; Dumas, C.; Cruikshank, D. (2010). "(90377) Sedna: Investigation of surface compositional variation". The Astronomical Journal 140 (6): 6. Bibcode:2010AJ....140.2095B. doi:10.1088/0004-6256/140/6/2095. 
  58. Rabinowitz, Schaefer, Tourtellotte, 2011. "SMARTS Studies of the Composition and Structure of Dwarf Planets". Bulletin of the American Astronomical Society, Vol. 43
  59. Malhotra, 2010. "On the Importance of a Few Dwarf Planets". Bulletin of the American Astronomical Society, Vol. 41
  60. Tancredi, G.; Favre, S. (2008). "Which are the dwarfs in the solar system?". Asteroids, Comets, Meteors. http://www.lpi.usra.edu/meetings/acm2008/pdf/8261.pdf. pristupljeno 2011-01-05. 
  61. Michael E. Brown (Sep 23, 2011). "How many dwarf planets are there in the outer solar system? (updates daily)". California Institute of Technology. http://www.gps.caltech.edu/~mbrown/dps.html. pristupljeno 2011-09-23. 
  62. "Solar System Exploration: Multimedia: Gallery". NASA. http://solarsystem.nasa.gov/multimedia/display.cfm?IM_ID=1504. pristupljeno 2010-01-03. 
  63. "Solar System Exploration: Missions to Dwarf Planets". NASA. http://solarsystem.nasa.gov/missions/profile.cfm?Sort=Target&Target=Dwarf&Era=Present. pristupljeno 11 November 2010. 

Eksterni linkovi[uredi - уреди | uredi izvor]


Cscr-featured.png Članak 90377 Sedna je odabran u kategoriju izabranih članaka.
Pozivamo vas da unaprijedite i potom predložite neki članak za izabrani.