Okupacija u 26 slika

Izvor: Wikipedia
Okupacija u 26 slika

Poster filma
Režija Lordan Zafranović
Producent Jadran film
Croatia film
Scenario Mirko Kovač
Lordan Zafranović
Uloge Frano Lasić
Boris Kralj
Milan Štrljić
Stevo Žigon
Zvonimir Lepetić
Bert Sotlar
Boris Dvornik
Dušica Žegarac
Izet Hajdarhodžić
Antun Nalis
Zlakto Vranjican
Gordana Pavlov
Muzika Alfi Kabiljo
Fotografija Karpo Aćimović Godina
Montaža Josip Remenar
Datum(i) premijere 1978.
Trajanje 116 min.
Zemlja  Jugoslavija
Jezik hrvatski
Okupacija u 26 slika na Internet Movie Database

Okupacija u 26 slika je jugoslavensko/hrvatska anti-ratna drama iz 1978. godine koju je režirao Lordan Zafranović.[1] Film je nominiran za Zlatnu palmu u Cannesu[2] te je osvojio Veliku zlatnu arenu u Puli.

Film je neko vrijeme bio tabu tema u Hrvatskoj te se gotovo uopće nije prikazivao 1980-ih i 1990-ih, a izazvao je kontroverze zbog provokativne teme. Protivnici su smatrali da radnja sadrži "antihrvatski" naboj, dok su pobornici isticali da je zapravo Hrvat glavni junak priče, te svojim antifašizmom i priključenju pokretu otpora ukazuje simbolično na otpor Hrvata tijekom fašističke okupacije.

Radnja[uredi - уреди]

Dubrovnik, zadnjih par dana prije Drugog svjetskog rata. Hrvat Niko, Talijan Toni i Židov Miho su tri mladića i najbolji prijatelji koji se vole šaliti, bez obzira na to da li daju lokalnoj prostitutki sitniš da joj mogu pogledati stražnjicu ili tijekom vježbe u mačevalačkom klubu. Toni je u ljubavnoj vezi sa Nikovom sestrom Anom, koja namerava da se uda za njega. Veridbu prekida buka borbenih zrakoplova i pucnjave. Potom u grad ulaze vojnici nacističke Njemačke i fašističke Italije koji okupiraju cijelo područje. Naknadno, priključuju Dubrovnik NDH te ustaša dovode brutalnu diktaturu, što podijeli mještane: Toni postaje fašist, Miho biva izbačen iz kluba za mačevanje dok Niko i njegov otac Baldo, postaju antifašisti i priključuju se komunistima i otporu.

Na jednoj fašističkoj proslavi Niko okrene sliku Mussolinija naopačke. Toni postane pak zadrti antikomunist. U jednoj raciji, ustaše sakupe desetak neistomišljenika, uglavnom Židova te jednog pravoslavnog svećenika koji je držao propovijedi na ruskom, te ih autobusom odvezu van iz grada u divljinu, te ih poubijaju čekićem, zakucavanjem eksera u glavu i klanjem. Kapetan u autobusu, Hrvat, nazove fašiste izrodima, na što ubiju i njega. U autobusu biva ubijen i Mihov otac, a Miho, iskoristivši trenutak zaslijepljenošću ustaša krvlju, iskoči iz autobusa. Ane zatrudni i udaje se za Tonija. Baldo biva uhićen zbog toga što je javno izrazio svoj prezir prema fašističkom pokretu, te pogiba u pokušaju bijega od deportacije u sabirni logor. Toni se useljava u Nikovu kuću tvrdeći da je ona odsad njegova. Toni se sprema da ode iz kuće zajedno s Mihom koji se skriva kod njega. Njih trojica po posljednji put zapjevaju pjesmu Drugovi stari. Usred pjesme, Niko ustrijeli Tonija. Ulazi Ane te se šokira prizorom. Niko i Miho spremaju stvari te odlaze, priključujući se pokretu otpora.

Glume[uredi - уреди]

Nagrade[uredi - уреди]

Kritike[uredi - уреди]

Iako uglavnom hvaljen, film je izazvao vrlo podvojene reakcije kritike. Nenad Polimac ga je svojedobno nazvao smećem, zbog čega je u Poletu došao na crnu listu (neko ga se vrijeme neutraliziralo kao suradnika Poleta, nisu mu htjeli objavljivati priloge i branili da se pojavi na radiju i televiziji).[4]

Damir Radić je za Filmski leksikon zapisao:

"Stilski rafiniranim iskazom, Lordan Zafranović uobličuje svoju stalnu temu individualnog i kolektivnog zla, usredotočivši se ovaj put na represiju hrvatskih i talijanskih fašista, uprizorenu u naturalističko-grotesknom ključu, s vrhuncem u glasovitoj sekvenci pokolja u autobusu. Groteskno-karnevaleskni pristup očituje se i u tretmanu seksualnosti, a supostavlja mu se gracilna tjelesnost protagonista. Intrigantno naviještena razrada likova i njihovih odnosa (napose erotskog trokuta s incestuoznim implikacijama Niko – Ane – Toni, te klasno-rodnog obrata u odnosu Niko – Mare) ostaje neostvarena, a ambiciozan pokušaj oslikavanja sveobuhvatne društvene freske s patriotskim građanskim slojem u prvom planu (tematska inovacija u tadašnjem jugoslavenskom filmu) tek je djelomično uspio. Narativno-dramaturški konfuzan, stilski i ugođajno dojmljiv, film je izazvao velike estetsko-političke kontroverze."[5]

Izvori[uredi - уреди]

Vanjske poveznice[uredi - уреди]