Marijci

Izvor: Wikipedia

Marijci, narod Mari ili Čeremisi su ugrofinski narod, koji pretežno živi u Rusiji, odnosno u autonomnoj republici Mari El, u kojoj čini 45% stanovništva, i u kojoj predstavlja drugi narod po brojnosti, posle Rusa (49%). Marijci su većinom pravoslavne veroispovesti, ali poštuju i tradicionalna verovanja (kult predaka). Govore marijskim jezikom, koji spada u ugrofinsku grupu uralske porodice jezika.

Marijaca ukupno ima oko 694.000.

Život, historija i običaji Marijaca[uredi - уреди]

Karta nevarjaških kultura u evropskom dijelu Rusije u 9. vijeku. Područje naroda Mari je prikazano ružičastom bojom.

Čeremisi se dijele na Brdske Čeremise na uzvisinama s južne strane Volge i na Livadske ili Šumske Čeremise koji su mnogo brojniji a nastanjeni su na šumovitoj sjevernoj obali Volge. Postoji i grupa Čeremisa obično nazivanih Istočni Čeremisi, danas većinom u Baškirskoj, odnosno između Ufe i Kame, osobito uz Bjeluju, te u Tatarstanu i Udmurtiji.

Ime Čeremisa povezuje se još sa starim plemenima koja spominje Jornandes u 6. vijeku. Od 8. do 13. vijeka oni su u bliskoj vezi sa Povolškim Bugarima, a kasnije potpadaju pod Tatare, pa su nakon pada Kazana 1552. došli u sklop ruske države. Otada i počinje njihovo pokrštavanje. Njima se ovo ne sviđa pa dio Čeremisa u 17. vijeka odseli podno Urala, gdje još možda ima nekrštenih Čertemisa.

Čeremisi su ratari (g. 1897. 98,8%). Brdskim Čeremisima uz to je važno i pčelarstvo bez košnica; ribarstvo na rijekama s upotrebom mreža, osti i ograda u koje se riba treba satjerati. U lovu se služe zamkama, a do Drugog svjetskog rata još i lukom i strijelom. Osim navedenim poslom, Čeremisi se bave i splavarstvom, izgradnjom čunova i poslovima vezanim uz šumu, osobitom obradom drveta, a i još možda paljenjem katrana. Žene su zabavljene tekstilnim poslom (konoplja, manje lan). Čeremisi su nekim svojim proizvodima nadaleko trgovali, to su: košare, tokovi za kose, sjekire i drugo.

Sela Čeremisa su malena, raštrkana, ponekad dobro zaštićena zelenilom, tek kasnije su pod ruskim utjecajem zbijena. Kuće (pört) su brvnare s rubovima postavljenim unakrst, u većini slučajeva dvosobne, prizemlje je visoko, namijenjeno stoci a krovovi su pokriveni daskama. Gospodarskim objektima pripadaju i ljetna kuhinja (kúdê) s ognjištem u sredini, hambar (klät) na stupovima, staje za konje i goveda, suše i sušnica i parno kupatilo. Nošnja Istočnih Čeremisa slična je tatarskoj i baškirskoj, dok su zapadni više pod ruskim utjecajem.

Čeremisi uživaju u slanim i kiselim jelima, osobito u tjestenini s raznim nadjevima (kógê'lê; Rusi ih zovu pirogi). Kêšál (rus. kysel') je jelo od ukiseljena brašna, a tu je i 'lapaš', kuhano kiselo mlijeko sa zobenim brašnom. Meso, konjsko i ovčje jede se samo na žrtvenim i vjerskim svečanostima. Od pića Čeremisi izrađuju pivo, medovinu i rakiju od slada i raži poznatu kao 'kumyška'.

Glazbeni instrumenti koje poznaju su rogovi od kore drveta, neku vrstu citre s 15-20 žica koje oni zovu küs'l'e, od gusly, koje ponegdje sviraju samo žene. Imaju i gajde.

Obitelji Čeremisa su patrijarhatske, a nekoliko srodnih obitelji obično naseljavaju jedno selo koje nosi ime po njima. Žene nisu potpuno ravnopravne, i ne mogu sudjelovati na nekim svečanostima, a može biti i ustupljena, možda kojem rođaku dok je muž odsutan. Postoji i običaj da djevojke sakrivene u kući trubljenjem u rogove najavljuju da je u kući udavača spremna za udaju. Svadbe su im veoma svečane, a svatovske povorke kreću se na kolima. U starija vremena kod Čeremisa je bilo i otmica, a za djevojku se davala otkupnina.

Pogrebni su im običaji dosta zanimljivi, a neki podsječaju i na slavenske. Mrtvaca skidaju s kreveta na slamu i čuva ga mrtvačka straža, dok se prilikom odlaska sprovoda na pragu kolje kokoš. Svoje mrtve Čeremisi odvode na saonicama, a nekada čak i po ljeti. Mrtvi na drugi svijet odlazi s popudbinom koja se sastoji od hrane, oruđa, posuđa i svega što će mu tamo trebati, dobije čak i štap, kojim se može braniti od bijesnih pasa.

Čeremisi su mnogobošci, u prvom je redu Jumê, dobri nebeski bog čije ime znači 'nebo'. Tu je još cijeli niz duhova i božanstava (kod Brdskih Čeremisa 70), svima im se prikazuju žrtve uz zamršeni ceremonijal. Poznati su šumski duhovi targêldêš, ovda, s nogama okrenutim natrag., oni su porijeklom od ljudi poginulih u šumi. Postoje još bogovi groma, munje, vjetra, oblaka, vezanih uz prirodu. Kod Čeremisa, kao i kod Haida Indijanaca iz Britanske Kolumbije vjeruje se da sve stvari , sve živo i neživo ima dušu i sve su one žive. Svaka ta stvar ima posebnu dušu (ört) i potrebno joj je iskazivati poštovanje.