Kimi Räikkönen

Izvor: Wikipedia
Kimi Räikkönen
Kimi Raikkonen 2008 (square).jpg
Rođenje 17. listopada 1979.
Finska Espoo, Finska
Karijera u Formuli 1
Država  Finska
Trajanje 2001. - danas
Prva utrka Velika nagrada Australije (2001.)
Prva pobjeda Velika nagrada Malezije (2003.)
Momčadi
2001 Sauber • 2002–2006 McLaren • 2007–2009 Ferrari • 2012–2013 Lotus • 2014–2015 Ferrari
Statistika
Najbolji plasman Prvak (2007.)
Utrke Pobjede Prvo SM NK
194 20 16 36
Podiji 16
Bodovi u karijeri 975

Kimi Matias Räikkönen [ˈkimi ˈmɑtiɑs ˈræikkønen] (Espoo, Finska, 17. listopada 1979. — ), bivši finski vozač Formule 1, svjetski prvak iz 2007. Od 2010. godine natječe se u svjetskom prvenstvu u reliju (WRC).

Godine 2001. ušao u Formulu 1 s timom Sauber-Petronas. Od 2002. natjecao se u timu McLaren-Mercedes, gdje je zamijenio kolegu Finca Miku Häkkinena. U prvenstvima 2003. i 2005. godine završava kao drugi, iza Michaela Schumachera i Fernanda Alonsa.

Prelaskom u momčad Ferrari 2007. godine Räikkönen je postao najviše plaćeni vozač Formule [1], a iste sezone osvaja svoj prvi naslov svjetskog prvaka, sa samo jednim bodom prednosti ispred Fernanda Alonsa i Lewisa Hamiltona u jednoj od najneizvjesnijih sezona Formule 1. Timski kolega mu je bio Brazilac Felipe Massa.

20 minuta prije svoje prve F1 Velike nagrade, Räikkönen je bio u krevetu i spavao. Zahvaljuljući tome što je smiren, hladan, i proračunat, dobio je nadimak "Iceman".

Karijera[uredi - уреди]

Sauber - ulazak u F1 (2001.)[uredi - уреди]

Na osnovu rezultata ostvarenih u Formuli Renault, Peter Sauber odlučio je dati Fincu test za momčad Sauber u rujnu 2000. godine. Nakon testova u Jerezu i Barceloni, Raikkonen je potpisao ugovor s dotičnom momčadi za 2001. godinu. Predsjednik FIA-e, Max Mosley, izrazio je zabrinutost zbog Raikkonenovog ulaska u F1 sa samo 23 odvožene utrke u slabijim serijama, ali na kraju je Finac dobio Super Lincencu, te mu je tako dopušten izlazak na prvu utrku u Australiji. 20 minuta prije utrke je spavao i morali su ga buditi, ali svejedno je već na toj utrci osvojio svoj prvi bod.

U svojoj debitantskoj godini sa osvojenih 9 bodova, zajedno sa svojim momčadskim kolegom Nickom Heidfeldom, pomogao je Sauberu da ostvari najbolji rezultat ikada – 4. mjesto u poretku konstruktora.

McLaren (2002. - 2006.)[uredi - уреди]

2002.[uredi - уреди]

Kimi Räikkönen, Velika nagrada SAD-a, 2002.

2002. Kimi dolazi u McLaren na mjesto dvostrukog svjetskog prvaka, Mike Häkkinena, koji se povlači iz F1. U svojoj prvoj utrci za novu momčad ostvario je 3. mjesto. Iako je te godine McLaren pretrpio mnoštvo problema s Mercedesovim motorom, Raikkonen je osvojio 24 boda i 4 podija, a došao je i blizu osvajanja svoje prve pobjede na VN Francuske. Sezonu je završio na šestom mjestu, odmah iza tadašnjeg momčadskog kolege, Britanca Davida Coultharda, a McLaren je osvojio 3. mjesto u konstruktorskom poretku.

2003.[uredi - уреди]

Prvu utrku sezone Raikkonen je startao s 15. mjesta. Preuzeo je vodstvo u utrci, ali je zbog pogreške u softveru bolida vozio prebrzo u boksevima i zaradio kaznu. Na kraju je završio na trećem mjestu. U Maleziji je ostvario svoju prvu pobjedu, ujedno i jedinu te sezone, i to sa 7. startne pozicije. Iduća utrka, u Brazilu, zaustavljena je u 55. krugu. Raikkonen je završio 2. iza Giancarla Fisichelle.

Iako su ostale momčadi razvijale svoj bolid, McLaren je i dalje koristio šasiju iz 2002., te tako počeo zaostajati u brzini. Unatoč tomu, Raikkonen je završio 2. u Imoli. Na VN Španjolske napravio je pogrešku u kvalifikacijama, te je morao startati sa začelja startnog grida. U istoj utrci je bio primoran odustati zbog sudara na samom startu s Antoniom Pizzoniom koji nije uspio startati zbog tehničkih problema.

U idućih nekoliko utrka odlučujuće su bile strategije, više nego čista brzina. Raikkonen je završio 2. u Austriji i u Monaku, gdje je zaostao manje od sekunde za Juanom Pablom Montoyom. U Kanadi je ponovno imao problema u kvalifikacijama, što je rezultiralo 6. mjestom u utrci. Zaostatak za pobjednikom Michaelom Schumacherom bio je veći od minute.

Räikkönen na Velikoj nagradi Francuske.

Na VN Europe Raikkonen je osvojio pole position i vodio utrku sve do 25. kruga kada mu je motor zakazao. Njegov najveći rival te sezone, Michael Schumacher, završio je utrku na 5. mjestu i tako povećao svoju prednost u prvenstvu za 4 boda. U Francuskoj je Kimi završio na 4. mjestu, a u Velikoj Britaniji je bio trećeplasirani. Utrku voženu u Njemačkoj nije završio zbog sudara u prvom zavoju s Rubensom Barrichellom i Ralfom Schumacherom. Na idućoj utrci, VN Mađarske, osvojio je 8 bodova završivši na 2. mjestu.

Uoči VN Italije, utvrđena je nepravilnost u Michelinovim gumama koje je koristio McLaren. Michelin je morao dopremiti nove gume i činilo se da su izgubili prednost nad Bridgestoneom koju su imali od početka sezone. McLaren je također objavio da će do kraja 2003. koristiti staru šasiju, MP4-17D, a MP4-18 neće dovoditi u funkciju iako su to ranije najavili. Na VN Italije Raikkonen je osvojio 4. mjesto i izgubio još 5 bodova iza Schumachera.

U SAD-u Raikkonen je u kvalifikacijama osvojio pole position, ali je utrku završio iza Michaela Schumachera na drugom mjestu. Bila je to pretposljednja utrka sezone i Schumacheru je trebao samo još samo jedan bod kako bi osvojio prvenstvo. To je značilo da Raikkonen u zadnjoj utrci mora pobijediti, a Schumacher ne smije osvojiti ni boda, želi li Kimi uzeti naslov. Nakon kvalifikacija završenih na 8. mjestu, Raikkonen je utrku u Japanu završio na 2. mjestu i Schumacher je osvojio svoj 6. naslov svjetskog prvaka. Raikkonen je tako ostao drugoplasirani u ukupnom poretku prvenstva, a McLaren je za dlaku izgubio 2. mjesto u poretku konstruktora. Zaostali su 2 boda iza Williamsa i 12 iza Ferrarija. 2003. bila je jedna od najneizvjesnijih sezona zadnjih godina.

2004.[uredi - уреди]

Sezona je započela osvajanjem samo jednog boda u prvih 7 utrka sezone, prema 60 Michaela Schumachera. Zbog kvarova na bolidu, prvenstveno Mercedesovu motoru, uspio je završiti tek 2 od prvih 7 utrka. U Kanadi je osvojio 5. mjesto unatoč 5 zaustavljanja u boksu, zbog diskvalifikacije Williams-BMW-a i Toyote. Na VN SAD-a završio je 6.

Na VN Francuske, McLaren je izašao s novom šasijom, MP4-19B. Raikkonen je utrku završio na 7. mjestu iza momčadskog kolege Davida Coultharda. U Silverstoneu je uspio osvojiti pole i 2. mjesto na utrci iza Michaela Schumachera. U Njemačkoj je McLaren izborio drugi startni red. Oba vozača su dobro startala, ali je Raikkonen izgubio stražnje krilo u 13. krugu utrke. Na VN Mađarske se kvalificirao kao 10. i ponovno je odustao, i to također u 13. krugu. VN Belgije bila je jedina pobjedonosna utrka te sezone za McLaren. Raikkonen je startao s 10. mjesta i vodstvo preuzeo u 11. krugu utrke. Sljedećeg vikenda na Monzi je ponovno odustao u 13. krugu, ovaj puta zbog problema s elektronikom. Sljedeću utrku u Kini je završio na 3. mjestu, samo 1.4 sekunde iza pobjednika Barrichella.

U Japanu, Raikkonen je utrku završio kao šesti, 2.5 sekunde iza Alonsa. U Brazilu, pretekao je Rubensa Barrichella koji je imao prvu startnu poziciju već prije prvog zavoja. Kasnije se borio s Montoyom za vodstvo i pobjedu, i na kraju završio 2. sa sekundom zaostatka. Sezonu je završio kao sedmi sa 45 bodova i 4 podija, sa samo jednim bodom zaostatka iza šestoplasiranog Jarna Trullija.

Unatoč razočaravajućoj sezoni, Raikkonen je ostao jedna od mladih nada sporta, uz Renaultovog Alonsa i Montoyu, momčadskog kolegu od iduće godine u McLarenu. Povezivali su ga s Ferrarijem kao njihovim budućim vozačem. U listopadu 2004., Raikkonen i njegov menadžer Steve Robertson objavili su osnivanje „Raikkonen Robertson Racinga“, tima koji će se natjecati u Formuli 3 2005. godine.

2005.[uredi - уреди]

Räikkönen na Velikoj nagradi Kanade.

Raikkonenov početak sezone nije bio savršen. Zbog problema s gumama, najbolja startna pozicija koju je uspio ostvariti u prve tri utrke bilo je šesto mjesto. U prvoj utrci osvojio je tek jedan bod. Sve je izgledalo dobro za osvajanje podija u Maleziji, sve do kvara koji ga je bacio izvan bodova. U Bahrainu je uspio ostvariti prvi podij sezone.

Nakon lošeg početka sezone, Raikkonen je uspio osvojiti 3 pole positiona zaredom, u San Marinu, Barceloni i Monte Carlu. U Imoli ga je zaustavio još jedan u nizu kvarova, ali je na druge dvije utrke uspio pobijediti i smanjiti zaostatak za vodećim u prvenstvu, Alonsom, na 22 boda. Na VN Europe, Raikkonenu je pukao ovjes u posljednjem krugu utrke, dok je bio u vodstvu. Tako je izgubio 10 bodova ispred Alonsa.

Raikkonen je osvojio VN Kanade, uz pomoć Alonsove prve veće pogreške u cijeloj sezoni. Idućeg vikenda na utrku u SAD-u izašle su samo momčadi koje su vozile na Bridgestoneovim gumama, zbog nepravilnosti na onima koje je dobavljao Michelin. Na VN Francuske Raikkonen je dobio kaznu u kvalifikacijama od 10 mjesta unatrag zbog promjene motora koji je zakazao u petak na treningu. Odvozio je krug za 3. mjesto s puno goriva u bolidu (pomaknut je na 13. mjesto na gridu). Na kraju je završio drugi iza Fernanda Alonsa. Tjedan kasnije, još jednom je Mercedesov motor zakazao i Raikkonen je morao startati kao dvanaesti. Utrku je završio na 3. mjestu.

Na VN Njemačke Raikkonen je dominirao cijelog vikenda, ali je u utrci ponovno pretrpio kvar, ovaj put hidraulike. Alonso je pobijedio i povećao svoju prednost za 10 bodova. Raikkonenu je to bilo treće odustajanje iz vodstva u sezoni. U sve 3 utrke, Alonso je preuzeo pobjedu. Tijekom VN Mađarske, iako je govorio da se osjeća dobro u McLarenu, Raikkonen je dao naznaku da bi mogao napustiti momčad nakon 2006. ako se problemi s pouzdanošću ne riješe.[2] Unatoč tomu, prvi je prošao ciljem ispred Michaela Schumachera s uvjerljivom prednošću.

Raikkonen je ostvario impresivan rezultat pobjedivši na VN Mađarske. Naime, imao je najlošiju poziciju u kvalifikacijama. Morao je prvi odvoziti tzv. leteći krug na prašnoj i prljavoj stazi zbog odustajanja tjedan ranije u Njemačkoj. Niti jedan drugi vozač nikada nije uspio pobijediti s takve pozicije. Sistem kvalifikacija te sezone na neki način je kažnjavao one koji su odustali u prijašnjoj utrci. Kasnije se vozila prva VN Turske, a Raikkonen je postao njen prvi pobjednik. 2 tjedna kasnije u Italiji je Kimi ponovno pomaknut za 10 mjesta na gridu zbog promjene motora. S 5 krugova više goriva od Montoye i 6 krugova više od Alonsa, svejedno ih je uspio nadmašiti. Baš kada je izgledalo da je McLaren odabrao dobru strategiju s jednim zaustavljanjem u boksu, Raikkonen je morao još jednom stati zbog problema s gumom, te je tako pao na 12. mjesto. Kasnije se izvrtio dok je na samom rubu lovio trećeplasiranog vozača. Na kraju je završio kao četvrti.

Drugi puta za redom, pobijedio je na VN Belgije na Spa-Francorchampsu. U idućoj utrci u Brazilu, Alonso je osigurao svoj prvi naslov svjetskog prvaka. Završio je treći iza Raikkonena i Montoye. U Japanu, na Suzuki, Raikkonen je vozio najbolju utrku svoje karijere. Osvojio je svoju sedmu pobjedu sezone (i izjednačio se po broju pobjeda s prvakom Alonsom) nakon što je startao tek kao 17. na gridu zbog problema u kvalifikacijama. Utrka nije bila odlučena sve do posljednjeg kruga, kada je Raikkonen pretekao Fisichellu koji je startao 3. i vodio većinu utrke. Novinar Peter Windsor proglasio je isto pretjecanje najboljim potezom utrke.[3]

Raikkonen je primio nagrade F1 Racinga za "vozača godine" [4] i Autosporta za "međunarodnog vozača utrka godine".[5]

2006.[uredi - уреди]

Räikkönen na testiranju za McLaren u Valenciji početkom 2006.

U Bahrainu, Raikkonen je zbog kvarova startao sa 22. mjesta, ali uspio se probiti do 3. mjesta iza Fernanda Alonsa i Michaela Schumachera. Iduća utrka bila je Malezija, u kojoj je Red Bull Christiana Kliena udario Raikkonena odmah na startu. Raikkonen nije mogao nastaviti utrku i bio je primoran odustati.

U Australiji, McLaren se poboljšao i Raikkonen je završio drugi sa zaostatkom od 1.8 sekunde. U zadnjim krugovima utrke lovio je Alonsa i postavio najbrži krug utrke. U San Marinu loša strategija i Raikkonenova pogreška u kvalifikacijama (8. mjesto) rezultirale su teškim provlačenjem McLarena kroz promet, dok su Schumacher i Alonso gradili svoju prednost. Na kraju je Raikkonen završio 5. iza svojeg momčadskog kolege Montoye, koji je uspio doći do 3. mjesta. Šef McLarena Ron Dennis krivio je Kimijev nastup na utrci za neuspjeh, jer nisu osvojili niti jedno od prva dva mjesta.[6]

Räikkönen na testiranju za McLaren na Silverstoneu u travnju 2006.

Na VN Španjolske Raikkonen je startao kao deveti, ali je u prvom krugu uspio dovesti svoj McLaren do 5. mjesta. Istu poziciju branio je kroz cijelu utrku i na kraju tako i završio. Nekoliko dana kasnije, priznao je da nije imao nikakve šanse za osvajanje prvenstva te godine.[7] U Monte Carlu, Raikkonen je imao 3. startno mjesto. Završio bi kao 2. iza Alonsa da nije imao problema s bolidom i morao odustati za vrijeme safety cara.

U Velikoj Britaniji Kimi je startao sa 2. mjesta, iza Alonsa i ispred Schumachera. Taj poredak držao se sve do drugih ulazaka u boks, kada je Raikkonen pao na 3. mjesto iza Schumachera. Tu poziciju držao je do kraja utrke. Na VN Kanade Raikkonen je uspio osvojiti još jedan podij. U SAD-u ga je iz utrke izbacio momčadski kolega Montoya u sudaru u kojem je sudjelovalo čak 7 bolida. Raikkonen se kvalificirao kao 6. u Francuskoj na Magny-Coursu. Dobio je novog momčadskog kolegu Pedra de la Rosu na mjesto Juan Pabla Montoye koji je napustio McLaren. Kroz cilj je prošao kao peti. Na idućoj utrci, u Njemačkoj, osvojio je pole position. Nakon borbe s Buttonom, završio je utrku na Hockenheimu prvi puta u svojoj karijeri, i to kao treći. Još jedan pole position došao je u Mađarskoj, ali sudar s Vitantonijem Liuzzijem u kišnim uvjetima značio je četvrto odustajanje u sezoni.

Sudar sa Scottom Speedom u prvom zavoju VN Turske doveo je do puknuća gume i oštećenja ovjesa. Nakon ulaska u boks, Raikkonen je završio svoju utrku već u idućem krugu. Na VN Italije osvojio je pole position, sa samo 2 tisućinke prednosti ispred Michaela Schumachera koji se kvalificirao kao drugi. Raikkonen je vodio utrku do prvih ulazaka u boks kada ga je pretekao Schumacher. Ostao je na drugom mjestu do kraja utrke. Na press-konferenciji Schumacher je objavio povlačenje, a kasnije je objavljeno da je upravo Raikkonen vozač koji će doći na njegovo mjesto u Ferrariju sljedeće sezone.[8]

Raikkonen je na VN Kine morao još jednom odustati zbog kvara na motoru. Na zadnje dvije utrke, u Japanu i Brazilu, nije uspio dohvatiti podij. Sezonu, posljednju u kojoj je vozio za McLaren, završio je na 5. mjestu u svjetskom prvenstvu. McLaren nije uspio osvojiti niti jednu pobjedu ove sezone i završili su 3. u poretku konstruktora.

Ferrari (2007. - )[uredi - уреди]

Räikkönenova pobjeda na Silverstoneu.

Raikkonen je potpisao ugovor s Ferrarijem koji ga je vezao za momčad do kraja 2009. godine. Postao je timski kolega Brazilcu Felipeu Massi. Raikkonen je, sa brojem 6 na bolidu, postao najviše plaćeni vozač u F1.

2007.[uredi - уреди]

Na prvoj utrci u Australiji, Raikkonen je prvi puta u karijeri uspio ostvariti pobjedu s pole positiona s najbržim krugom utrke. Postao je prvi vozač nakon Nigela Mansella 1989. kojemu je uspjelo pobijediti na prvoj utrci s Ferrarijem. Na VN Malezije, McLarenov Lewis Hamilton pretekao ga je na startu utrke. Raikkonen je do kraja ostao iza, te završio treći. U Bahreinu je startao kao treći, ali ga je Alonso pretekao. Uspio je vratiti svoju poziciju i na kraju je prošao ciljem treći. Na VN Španjolske Raikkonen je odustao prvi puta ove sezone nakon 10 krugova utrke, zbog kvara na elektronici. Pao je na 4. mjesto u poretku prvenstva, iza momčadskog kolege Masse. U Monacu je napravio pogrešku u kvalifikacijama. Udario je u zid i slomio prednji desni ovjes. Startao je 16. i utrku završio osmi.

U Kanadi je Raikkonen startao sa 4. mjesta, i završio 5. nakon kaotične utrke. Timski kolega Felipe Massa bio je diskvalificiran.[9] Na VN SAD-a, u Indianapolisu, Raikkonen se kvalificirao kao 4. i završio utrku na istoj poziciji. Postavio je i najbrži krug utrke. Nakon Indianapolisa, Raikkonen je za vodećim u prvenstvu, Hamiltonom, zaostajao 26 bodova.

Na VN Francuske Kimi je pretekao Hamiltona na startu i držao drugo mjesto u utrci sve do drugih ulazaka u boks kada je pretekao Brazilca Massu koji je završio kao drugi. To je bila Raikkonenova 11. pobjeda u karijeri, i Ferrarijeva prva dvostruka pobjeda sezone.[10] U Velikoj Britaniji Raikkonen je startao s 2. mjesta, ali je ponovno kroz bokseve uspio preuzeti vodstvo i doći do druge pobjede zaredom, uz najbrži krug. Na Nurburgringu, VN Europe, Raikkonen je osvojio svoj drugi pole position sezone. U prvom krugu počela je padati jaka kiša i izgubio je poziciju. U utrci punoj događanja, uspio je doći do 3. mjesta, ali je morao odustati u 35. krugu zbog kvara na hidraulici.

U Mađarskoj je izborio 4. mjesto na startnom gridu, ali je zbog kažnjavanja Fernanda Alonsa startao treći. Na startu je pretekao Nicka Heidfelda i do kraja utrke vršio pritisak na Lewisa Hamiltona, ali je ostao drugi. Također je još jednom postavio najbrži krug utrke. Na press-konferenciji je izjavio: „Dosađivao sam se iza Hamiltona, htio sam vidjeti koliko brzo mogu ići“.

U Turskoj je Raikkonen startao treći i u prvom zavoju pretekao Hamiltona. Drugo mjesto je držao do kraja utrke. Massa je izašao kao pobjednik i to je bila druga dvostruka pobjeda Ferrarija u sezoni. Na Monzi, Ferrarijevoj domaćoj stazi u Italiji, Raikkonen je imao nesreću u trećem slobodnom treningu prije ulaska u Ascari, što je uzrokovalo probleme s vratom tijekom vikenda.[11] Kvalifikacije, na kojima je ostvario 5. rezultat, i utrku je vozio u rezervnom bolidu. Odmah na startu je pretekao Heidfelda. Nakon odustajanja momčadskog kolege Felipea Masse, stigao je do 3. mjesta sa samo jednim ulaskom u boks. Nakon drugih ulazaka u boks Raikkonen se našao ispred Hamiltona, ali nije mogao obraniti poziciju i Britanac je ubrzo vratio svoju drugu poziciju.

Räikkönen na Spa, gdje je osvojio četvrtu pobjedu sezone.

Na Spa-Francorchampsu, belgijskoj utrci, Raikkonen je u osvojio pole position. Massa je imao zaostatak od samo 17 tisućinki sekunde, a Alonso 97 tisućinki. Nakon čistog starta, Raikkonen je izgradio prednost od 5 sekundi ispred momčadskog kolege i gotovo 20 sekundi ispred McLarenovog dvojca. Došao je do svoje treće uzastopne pobjede na stazi u Belgiji i četvrte pobjede u sezoni, a Massa je ciljem prošao drugi ispred Alonsa i Hamiltona.

U Japanu, na novoj stazi u kalendaru, Fuji, Raikkonen se kvalificirao na treću poziciju iza oba McLarenova vozača. U mokroj utrci u kojoj se čak 19 krugova vozilo pod safety carom, Raikkonen je završio treći iza mladog Renaultovog vozača Heikkija Kovalainena i pobjednika Hamiltona.

Na VN Kine u Šangaju, Raikkonen se kvalificirao kao drugi ispred Masse i iza Hamiltona. Nakon prvih ulazaka u boks, Hamilton je imao problema s gumama neprilagođenim za uvjete na stazi i grainingom, pa ga je Raikkonen uspio preteći. Ubrzo nakon toga je Hamilton odustao i Raikkonen je ostvario petu pobjedu sezone, što je uvelike poboljšalo izglede za osvajanje naslova prije zadnje utrke u Brazilu gdje će biti odlučen prvak. Bodovni zaostatak Raikkonena za Hamiltonom bio je 7 bodova, a za Alonsom 3. Na VN Kine Ferrari je ostvario 200. pobjedu i 600. podij.

Räikkönen slavi pobjedu na Velikoj nagradi Brazila.

Posljednja utrka sezone, koja je ujedno i odlučivala o prvaku, održala se na Interlagosu. Hamiltona su zahvatili problemi s mjenjačem i uspio je doći tek do 7. mjesta. Raikkonen je uz Massinu pomoć pobijedio ispred Španjolca Alonsa i sa 110 bodova osvojio svoj prvi naslov svjetskog prvaka, sa samo jednim bodom prednosti ispred McLarenovih vozača. Ferrari je osvojio konstruktorski naslov, dok je McLaren diskvalificiran iz prvenstva od strane FIA-e.

2008.[uredi - уреди]

Nakon razočaravajućeg prvog tjedna za Ferrari u Australiji, gdje je Raikkonen završio utrku na 8. mjestu (startao je 15. zbog problema u kvalifikacijama), pobijedio je u Maleziji ispred Roberta Kubice i Heikkija Kovalainena. To ga je smjestilo na 2. mjesto u poretku vozača iza Britanca Hamiltona. Njegova pobjeda u Maleziji bila je 5. godišnjica njegove prve pobjede na istoj stazi.

U Bahrainu, Raikkonen je kvalifikacijski trening završio na 4. mjestu. Dobrim startom i pretjecanjima na početku utrke uspio je doći do 2. mjesta i tamo je ostao do kraja, iza svojeg momčadskog kolege Masse. Osvojenim 2. mjestom preuzeo je vodstvo u poretku vozača s 3 boda prednosti.

U zadnjim sekundama uzbudljivih kvalifikacija u Barceloni, Raikkonen je za desetinku sekunde nadmašio vrijeme Fernanda Alonsa koji je odvezao briljantan krug pred domaćom publikom. Time je osvojio 15. pole position u svojoj karijeri i prvi ove sezone. U utrci bez puno pretjecanja, Raikkonen je vodio od početka do kraja što mu je donijelo drugu pobjedu sezone i najbrži krug utrke. Učvrstio je svoje vodstvo u ukupnom poretku (29 bodova). Njegov momčadski kolega Felipe Massa završio je drugi, a Ferrariju je to bila druga dvostruka pobjeda sezone. Nakon ove utrke, Raikkonen je postao najuspješniji finski vozač Formule 1 u pogledu osvojenih bodova, najbržih krugova i podija, pretekavši Miku Häkkinena.

Na kvalifikacijskom treningu za petu utrku sezone u Turskoj Raikkonen je ostvario 4. rezultat, ne odvezavši briljantan krug. Na startu utrke blago se sudario s McLarenom Heikkija Kovalainena, što je uzrokovalo oštećenje prednjeg krila i gubljenje 2 mjesta. Ipak, u Ferrariju su odlučili da krilo neće mijenjati jer bi im to oduzelo previše vremena. Raikkonen je pretjecanjem Kubice kroz bokseve uspio stići do 3. mjesta, iza timskog kolege Masse i Britanca Hamiltona, ali je ostao vodeći u prvenstvu.

Na trećoj utrci na europskom tlu, u Monaku, na ulicama Monte Carla, Raikkonen je za dlaku izgubio pole position od svog momčadskog kolege Masse. Na startu kisne utrke izgubio je poziciju, a ubrzo je zaradio i kaznu prolaska u boks zbog nepažnje s postavljanjem guma prije utrke. Utrka za Kimija nastavila se razvijati u krivom pravcu, uz proklizavanja, izlijetanje i polomljeno prednje krilo. Par krugova prije kraja izgubio je kontrolu nad automobilom i još jednom ga oštetio udarivši u vozača Force Indie, Adriana Sutila. To je za Raikkonena značilo gubljenje 5. pozicije i pad u poretku na 9. mjesto koje ne donosi niti jedan bod. Kvar na Sutilovom bolidu bio je prevelik da bi mogao odvoziti do kraja. Iz kaotične utrke pune događanja kao pobjednik izašao je Lewis Hamilton, koji je od Raikkonena preuzeo vodece mjesto u prvenstvu, a mjesto na postolju osvojili su jos Robert Kubica i Felipe Massa.

Utrka u Kanadi nije bila sretna za Raikkonena. U kvalifikacijama je imao problema s prijanjanjem bolida, što ga je koštalo prvog reda i završio je na 3. mjestu. Na startu utrke je zadržao poziciju iza Kubice i Hamiltona. Kasnije je Adrian Sutil parkirao svoj bolid na nezgodnom mjestu pa je morao izaći sigurnosni automobil. Raikkonen je s nadolijevanjem goriva bio gotov prije Hamiltona i izašao je u pit lane usporedno s Kubicom. Dvojica vozača stala su na semaforu na izlasku iz pit lanea čekajući zeleno svjetlo koje bi im odobrilo nastavak utrke, ali Lewis Hamilton nije usporio i trenutak kasnije zabio se u stražnji kraj Kimijeva bolida. Utrka je bila gotova za obojicu, a Kubica je iskoristio njihovu nesreću i uzeo prvu pobjedu karijere.

Startavši s pole positiona drugi put ove sezone na Velikoj nagradi Francuske, Raikkonen je poveo utrku i vodio sve dok nije došlo do problema s auspuhom na njegovom bolidu. Vremena njegovih krugova postajala su sve lošija i morao je propustiti svog momčadskog kolegu na prvo mjesto. Unatoč kvaru, uspio je do kraja utrke voziti na 2. mjestu zahvaljujući prednosti koju je izgradio ispred Talijana Jarna Trullija u prvoj polovici utrke. Također je odvozio i 5. uzastopni najbrži krug (isti rekord drži Michael Schumacher) i 30. u karijeri, što ga je po broju najbržih krugova izjednačilo s Nigelom Mansellom.

Privatni život[uredi - уреди]

Raikkonen je oženjen za bivšu Miss Skandinavije i model Jenni Dahlman od 31. srpnja 2004. Njegov stariji brat Rami također je vozač automobilističkih utrka u nižim serijama. Jedan od Kimijevih hobija je hokej na ledu, a sudjeluje i u raznim moto-utrkama izvan Formule 1, i to pod pseudonimom „James Hunt“. Stanuje u Švicarskoj, u mjestu Wollerau.

Rezultati i postignuća[uredi - уреди]

Pobjede na Velikim nagradama F1[uredi - уреди]

Do sada je pobijedio u 18 utrka, a 62 puta je bio na postolju (uključujući VN Abu Dhabija 2009.)

# Sezona Velika nagrada Staza Momčad
1. 2003. Malezija Velika nagrada Malezije Sepang McLaren
2. 2004. Belgija Velika nagrada Belgije Spa-Francorchamps McLaren
3. 2005. Španija Velika nagrada Španjolske Barcelona McLaren
4. Monako Velika nagrada Monaka Monte Carlo McLaren
5. Kanada Velika nagrada Kanade Montréal McLaren
6. Mađarska Velika nagrada Mađarske Mogyorod McLaren
7. Turska Velika nagrada Turske Istanbul McLaren
8. Belgija Velika nagrada Belgije Spa-Francorchamps McLaren
9. Japan Velika nagrada Japana Suzuka McLaren
10. 2007. Australija Velika nagrada Australije Melbourne Ferrari
11. Francuska Velika nagrada Francuske Magny Cours Ferrari
12. Ujedinjeno Kraljevstvo Velika nagrada Velike Britanije Silverstone Ferrari
13. Belgija Velika nagrada Belgije Spa-Francorchamps Ferrari
14. Narodna Republika Kina Velika nagrada Kine Shanghai Grand Prix Circuit Ferrari
15. Brazil Velika nagrada Brazila Autódromo José Carlos Pace Ferrari
16. 2008. Malezija Velika nagrada Malezije Sepang Ferrari
17. Španija Velika nagrada Španjolske Barcelona Ferrari
18. 2009. Belgija Velika nagrada Belgije Spa-Francorchamps Ferrari

Sažetak karijere[uredi - уреди]

Godina Kategorija Momčad Utrke Pole Position Pobjede Bodovi Poredak
1999. European Formula Ford  ?  ?  ?  ?  ? 5.
Formula Ford Festival Continental Racing Van Diemen 1 0 0 N/A NC
Formula Renault 2000 UK Winter Championship Manor Motorsport 4  ? 4  ? 1.
Formula Renault 2000 UK Haywood Racing 4 0 0  ?  ?
2000. Formula Renault 2000 Eurocup  ? 2 2 2 62 7.
Formula Renault 2000 UK Manor Motorsport 10 6 7 316 1.
2001. Formula 1 Sauber-Petronas 17 0 0 9 10.
2002. Formula 1 McLaren-Mercedes 17 0 0 24 6.
2003. Formula 1 McLaren-Mercedes 16 2 1 91 2.
2004. Formula 1 McLaren-Mercedes 18 1 1 45 7.
2005. Formula 1 McLaren-Mercedes 19 5 7 112 2.
2006. Formula 1 McLaren-Mercedes 18 3 0 65 5.
2007. Formula 1 Ferrari 17 3 6 110 1.
2008. Formula 1 Ferrari 18 2 2 75 3.
2009. Formula 1 Ferrari 17 0 1 48 6.

Potpuni popis rezultata u F1[uredi - уреди]

(key) (Utrke u boldu označuju najbolju startnu poziciju) (Utrke u italicu označuju najbrži krug utrke)

Godina Momčad Šasija Motor 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. Bodovi Poredak
2001. Sauber Petronas Sauber C20 Petronas 01A 3.0 V10 AUS
6
MAL
Ret
BRA
Ret
SMR
Ret
ŠPA
8
AUT
4
MON
10
KAN
4
EUR
10
FRA
7
VBR
5
NJE
Ret
MAĐ
7
BEL
Ret
ITA
7
SAD
Ret
JAP
Ret
9 10.
2002. West McLaren Mercedes McLaren MP4-17 Mercedes FO 110M 3.0 V10 AUS
3
MAL
Ret
BRA
12
SMR
Ret
ŠPA
Ret
AUT
Ret
MON
Ret
KAN
4
EUR
3
VBR
Ret
FRA
2
NJE
Ret
MAĐ
4
BEL
Ret
ITA
Ret
SAD
Ret
JAP
3
24 6.
2003. West McLaren Mercedes McLaren MP4-17D Mercedes FO 110M/P 3.0 V10 AUS
3
MAL
1
BRA
2
SMR
2
ESP
Ret
AUT
2
MON
2
CAN
6
EUR
Ret
FRA
4
GBR
3
GER
Ret
HUN
2
ITA
4
USA
2
JPN
2
91 2.
2004. West McLaren Mercedes McLaren MP4-19 Mercedes FO 110Q 3.0 V10 AUS
Ret
MAL
Ret
BHR
Ret
SMR
8
ŠPA
11
MON
Ret
EUR
Ret
KAN
5
SAD
6
45 7.
McLaren MP4-19B FRA
7
VBR
2
NJE
Ret
MAĐ
Ret
BEL
1
ITA
Ret
KIN
3
JAP
6
BRA
2
2005. Team McLaren Mercedes McLaren MP4-20 Mercedes FO 110R 3.0 V10 AUS
8
MAL
9
BHR
3
SMR
Ret
ŠPA
1
MON
1
EUR
11
KAN
1
SAD
DNS
FRA
2
VBR
3
NJE
Ret
MAĐ
1
TUR
1
ITA
4
BEL
1
BRA
2
JAP
1
KIN
2
112 2.
2006. Team McLaren Mercedes McLaren MP4-21 Mercedes FO 108S 2.4 V8 BHR
3
MAL
Ret
AUS
2
SMR
5
EUR
4
ŠPA
5
MON
Ret
VBR
3
KAN
3
SAD
Ret
FRA
5
NJE
3
MAĐ
Ret
TUR
Ret
ITA
2
KIN
Ret
JAP
5
BRA
5
65 5.
2007. Scuderia Ferrari Marlboro Ferrari F2007 Ferrari 056 2.4 V8 AUS
1
MAL
3
BHR
3
ŠPA
Ret
MON
8
KAN
5
SAD
4
FRA
1
VBR
1
EUR
Ret
MAĐ
2
TUR
2
ITA
3
BEL
1
JAP
3
KIN
1
BRA
1
110 1.
2008. Scuderia Ferrari Marlboro Ferrari F2008 Ferrari 056 2.4 V8 AUS
8
MAL
1
BHR
2
ŠPA
1
TUR
3
MON
9
KAN
Ret
FRA
2
VBR
4
NJE
6
MAĐ
3
EUR
Ret
BEL
18
ITA
9
SIN
15
JAP
3
KIN
3
BRA
3
75 3.
2009. Scuderia Ferrari Marlboro Ferrari F60 Ferrari 056 2.4 V8 AUS
15
MAL
14
KIN
10
BHR
6
ŠPA
Ret
MON
3
TUR
9
VBR
8
NJE
Ret
MAĐ
2
EUR
3
BEL
1
ITA
3
SIN
10
JAP
4
BRA
6
ABU
12
48 6.

Rekordi i postignuća u F1[uredi - уреди]

  • Raikkonen dijeli rekord od 7 pobjeda u sezoni bez osvajanja naslova prvaka iz 2005. godine sa četverostrukim prvakom Alainom Prostom (1984. i 1988.), te Michaelom Schumacherom (2006.)
  • 2005. godine je postavio 10 najbržih krugova i izjednačio se sa Schumacherovim rekordom iz 2004.
  • Trenutno s Nigelom Mansellom drži 3. mjesto u poretku ukupno ostvarenih najbržih krugova (30), što ga čini najviše rangiranim vozačem koji je još uvijek aktivan (do i uključujući VN Francuske 2008.)
  • Prvi je vozač koji je ostvario pobjedu u debitantskoj utrci s Ferrarijem od Nigela Mansella 1989. i prvi koji je pobijedio sa pole positiona i ostvario najbrži krug na istom debiju, od Juana Manuela Fangia.
  • Trenutno je najviše plaćeni vozač u Formuli 1.[1]
  • Na VN Kine 2007. pomogao je Ferrariju osvojiti 200. pobjedu i 600. podij (s Felipeom Massom na 3. mjestu)
  • Raikkonenov pole position na VN Francuske 2008. bio je 200. za njegovu momčad, Ferrari
  • Raikkonen je drugi vozač u povijesti koji je osvojio prvenstvo, a prije posljednje utrke je bio 3. u poretku. Prvi kojemu je to uspjelo bio je Giuseppe Farina koji je pobijedio Juana Manuela Fangia i Luigija Fagiolija (1950.)
  • Raikkonen je treći vozač Ferrarija, nakon Fangia i Schecktera, koji je osvojio naslov u prvoj sezoni s momčadi.
  • Treći je finski vozač koji je osvojio naslov prvaka, poslije Kekea Rosberga i Mike Häkkinena, ali i najuspješniji Finac u pogledu osvojenih bodova, utrka završenih na podiju i najbržih krugova utrke.

Bilješke[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]