Katarina Kosača

Izvor: Wikipedia


Katarina Kosača
Ritratto di giovinetta (possibly Isabella d'Este).jpg
Kraljica Bosne
Vladavina 26. maj 1446 - 10. juli 1461.
Prethodnik Vojača
Nasljednik Marija od Despotovine
Krunidba nepoznato
Supružnik Stjepan Tomaš, kralj Bosne
Djeca Ishak-beg Kraljević
Katarina Tomašević
nepoznato
Otac Stjepan Vukčić Kosača
Majka Jelena Balšić
Rođenje 1424/1425
Blagaj
Smrt 25. oktobar 1478
Rim
Mjesto sahrane Santa Maria in Aracoeli

Blažena Katarina Vukčić Kosača-Kotromanić (Blagaj , krajem decembra 1424 ili krajem septembra 1426 - Rim, 25. oktobar 1478) je bila supruga kralja Stjepana Tomaša i pretposljednja bosanska kraljica. '

Iako je često tako nazivaju, Katarina nije bila posljednja bosanska kraljica. Posljednja bosanska kraljica bila je Mara, supruga Stjepana Tomaševića. [1][2][3][4][5][6][7][8][9][10]

Porijeklo[uredi - уреди]

Rođena je 1424. ili 1426. godine u Blagaju kod Mostara. Otac joj je bio Stjepan Vukčić Kosača, a majka Jelena Balšić, kćerka Balše Balšića i unuka Jelene Lazarević, kćerke srpskog kneza Lazara Hrebljanovića.Pored Katarine Stjepan i Jelena su imali još dva sina :


Katarinin otac je 20. januara 1448. godine u povelji Fridrika III, cara Svetog Rimskog Carstva, nazvan "herzog", što na njemačkom jeziku znači "vojvoda". Stjepan Vukčić Kosača je vladao područjem Poljica, Makarskog primorja, Humske zemlje, matičnim posjedima koje je obuhvatalo gornje Podrinje, dijelove Polimlja, Zete i primorja sa rezidencijom u Novom (Herceg Novi). Katarininom ocu se, međutim, svidio njemački naziv vojvodske titule, pa ga u svojoj diplomatsko-upravnoj korespondenciji i dekretima koristi u odomaćenom bosanskom obliku "herceg". Od njegove titule potiče novi naziv za njegov posjed Hercegovina.

Teritorij kojim je vladao Katarinin otac, herceg Stjepan Vukčić Kosača.

Herceg Stjepan, u to vrijeme najmoćniji bosanski velikaš, se borio za stabilnost Humske zemlje u sastavu Bosanskog kraljevstva, bio je vjeran bosanskoj kruni i dinastiji bosanskih kraljeva Kotromanića. Međutim, u vrijeme represije kralja Tomaševića nad pripadnicima Crkve bosanske, pred kraj Bosanskog Kraljevstva, Herceg Stjepan je stao u zaštitu bosanskih heretika, što je dovelo do nesuglasica na relaciji s bosanskom krunom. Tomašević, željan dokazivanja i krune koju je zatražio od pape, počeo je sprovoditi teror nad hereticima. Kasnije su odnosi između Kosače i Tomaševića izglađeni, što je zabilježeno u pismu hercega Stjepana Mletačkoj Republici od 1. decembra 1461. godine.



Porodično stablo[uredi - уреди]

 
Vuk Kosača
 
Stracimir Balšić
 
 
 
Lazar Hrebljanović
 
Milica Nemanjić
 
Karlo Topija
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Hrana Vuković Kosača
 
Đurađ II Balšić
 
 
 
 
 
Jelena Lazarević
 
 
 
Nikita Topija
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Vukac Hranić Kosača
 
 
 
 
 
Balša III Balšić
 
 
 
 
 
 
 
Mara Topija
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Stjepan Vukčić Kosača
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Jelena Balšić
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Ahmed-paša Hercegović Kosača
 
Vladislav Hercegović Kosača
 
Katarina Kosača
 
 
 
 
 
Stjepan Tomaš Kotromanić
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
Ishak-beg Kraljević
 
Katarina Kotromanić
 
Stjepan Tomašević Kotromanić
 
Jelena Branković (Mara)
 

Bosanska kraljica[uredi - уреди]

Potret Katarine koji je prikazuje kao kraljicu

Stjepan Tomaš je prije dolaska na tron živio u bračnoj zajednici sa krstjankom Vojačom. Uz odobrenje pape Eugena IV, nakon što je proglašen kraljem, raspustio je Vojaču, pošto je bila niskoga roda i stoga nedostojna titule kraljice.

Tražeći suprugu kralj Stjepan Tomaš je, po nagovoru savjetnika, izabrao Katarinu, kćer Stjepana Vukčića Kosače, koja je u to vrijeme imala 22 godine. Vjenčanje je obavljeno po katoličkom obredu na dan Uzašašća, 26. maja 1446. godine [11] u Milodražu kod Fojnice. Prije braka, Katarina se morala odreći bogumilstva i prihvatiti rimokatoličanstvo. [12] Ovim brakom kralj Stjepan Tomaš dobio je moćnog saveznika u liku svoga punca, Stjepana Vukčića Kosače, u ratu protiv Osmanlija. Za vjerski odgoj kraljice Katarine brinuli su se franjevci. Sam papa Eugen IV poslije vjenčanja iste godine dao je dozvolu da sama po svojoj želji izabere dva kapelana među bosanskim franjevcima. Katarina, zajedno sa svojim mužem Stjepanom Tomašem, sagradila je po Bosni mnoge crkve, među kojima su crkva Presvetog Trojstva u Vrlima, crkva Sv. Katarine u Jajcu, crkva Sv. Tome u Vranduku, kao i najveću započetu crkvu u gradu Bobovcu 1461. godine.Kralj i kraljica su stolovali u Kraljevoj Sutjeski

Katarina je Stjepanu Tomašu rodila troje djece - djete nepozntog imena koje je umrlo 1460. godine i koje je u trenutku smrti imalo 14. godina , Sigismunda i Katarinu, a imala je i pastoraka , sinova i kćeri njenog muža i krstjanke Vojače( navedeni su Katarini pastorci):

Katarinin muž umire 10. jula 1461. godine i ona njegovom smrću prestaje biti prva žena kraljevstva. Nasljednik njenog muža, Stjepan Tomašević, dao joj je titulu kraljice majke i Katarina je nastavila živjeti na dvoru kraljice Mare.

Osmanlijsko osvajanje i bijeg[uredi - уреди]

Osmanske osvajačke sile su nadirale s istoka i kralj Stjepan Tomašević, Katarinin pastorak, je okončao svoj život braneći svoj tron. Osmanlijsko osvajanje Bosne je zateklo kraljicu majku Katarinu u Kozogradu iznad Fojnice. Iako je grad bio opsjednut, uspjela je pobjeći i povukla se na Kupres. Tu je okupljala snage za odbranu Bosne. U to vrijeme je na Kupresu u mjestu Vrila (danas Otinovci) dala sagraditi Crkvu Presvetog Trojstva.

Kad se turskim osvajanjima nije moglo odoliti ni na Kupresu, kraljica se preko Konjica i Počitelja zajedno s kraljevskom pratnjom povukla do Stona, a zatim do Dubrovnika. Legenda kaže da je kraljica i kraljičina pratnja izbjegla osmanlijsku potjeru tako što je sve konje naopako potkovala. U Dubrovniku je pohranila mač svog muža. Taj mač je pohranila "pod zavjetom, da se on dadne njezinu sinu Sigismundu, kad se oslobodi turskog ropstva", kako bi se borio za oslobođenje svoje zemlje. I Dubrovnik je bio pod turskom prijetnjom. On je jakom diplomatskom aktivnošću i dobrim diplomatskim vezama sa zapadnim zemljama te velikom otkupninom uspio očuvati svoju nezavisnost i slobodu, a kraljica Katarina je morala otići iz Dubrovnika i došla je u Rim, gdje je sve do svoje smrti "radila na oslobađanju svoje zemlje i odbrani svoje vjere".

Život u egzilu[uredi - уреди]

Katarininu djecu su Osmanlije odveli na dvor u Istanbul, gdje su primili islam. Postoje indikacije da je princa i princezu u Istanbul odveo njihov daidža, Katarinin mlađi polubrat Stjepan, koji je također primio islam i postao poznat kao Ahmed-paša Hercegović. Sigismund je u Osmanlijskom carstvu napravio veliku karijeru i dobio je titulu sandžak-bega od Karasija. Prelaskom na islam uzeo je ime Ishak, ali je i nakon toga po ocu nazivan "Kraloglu", što na turskom jeziku znači "Kraljević". Nikada se nije vratio kršćanstvu.

Bivšu kraljicu su u Rimu uzdržavali papa Siksto IV i papa Pavao II mjesečnom penzijom od 100 dukata koja je prvi put zabilježena 1466. godine. U egzilu je Katarina držala vlastiti mali dvor koji se sastojao uglavnom od njenih sunarodnjaka. Bila je poštovana ličnost u Rimu i učestvovala je u ondašnjem društvenom životu, pojavljujući se, naprimjer, na vjenčanju velikog kneza Moskve, Ivana III, i bizantske princeze Sofije Paleolog. U egzilu joj je društvo pravila još jedna protjerana kraljica, svrgnuta kiparska vladarica Karlota.S Katarinom su živjeli njeni dvorjani , koji su živjeli s njom prije nego li je postala bosnaska kraljica. Svi navedeni dvorjani su bili rođeni u okolici Mostara i svi su preživjeli pad Bosne :

  • Paula
  • Jelna
  • Mara
  • Radič
  • Abraham

Svi su živjeli s kraljicom do njene smrti .

Dugo je pokušavala dobiti nazad skrbništvo nad svojom djecom. Tražila je pri tom novčanu pomoć milanskog kneza Galeazza Marije Sforze. Nadala se da će na taj način uspjeti otkupiti svoju djecu, ali Sforza joj je odbio posuditi novac.

Oporuka i smrt[uredi - уреди]

Interijer crkve Santa Maria in Aracoeli, u kojoj je sahranjena kraljica Katarina.

Kraljica Katarina je, osjećajući da joj se bliži smrt, 20. oktobra 1478. godine počela sastavljati svoju oporuku. Prvo je navela da želi biti pokopana u crkvi Santa Maria in Aracoeli, a zatim je izrazila svoju nadu u oslobođenje Bosne. Imajući na umu velikodušnost koju su prema njoj pokazali pape Siksto IV i Pavao II, u svojoj oporuci napisala je kako Bosansko kraljevstvo povjerava svoju zemlju Bosnu Svetoj Stolici dok se njena djeca ne vrate kršćanstvu. Pošto se pobrinula za svoje fantomsko kraljevstvo, Katarina je raspodijelila ostatak svog novca, nakita i odjeće među svojim vjernim dvorjankama i slugama, te djeci, ali opet pod uvjetom da se vrate kršćanstvu. Sinu je ostavila mužev srebreni mač, naznačivši da se isti treba predati Balši Kosači, sinu njenog brata Vladislava, ukoliko Šimun ostane musliman. Crkvi Santa Maria in Aracoeli ostavila je svoj kraljevski plašt sačinjen od zlata i svile.

Kraljica Katarina je umrla 25. oktobra 1478. godine u Rimu. Njeno tijelo je položeno na počasno mjesto u crkvi Santa Maria in Aracoeli. Proglašena je blaženom, a dan njene svetkovine je 25. oktobar. Tu svetkovinu slave katolici, posebno franjevci Bosne i Hercegovine.

Na njenom grobu je stajao natpis na bosančici. Međutim, 1590. godine, prilikom premještanja kraljičinih posmrtnih ostataka iz prezbiterija crkve (gdje je grob bio u horizontalnom položaju) do njihove trenutne lokacije, na lijevi stub ispred glavnog oltara, originalni natpis je zamijenjen natpisom na latinskom jeziku. Pri tom je napravljena greška u njenom opisu. Novi natpis ju je nazvao sestrom, umjesto kćerkom hercega Stjepana. Na novoj nadgrobnoj ploči prikazan je kraljičin lik u prirodnoj veličini, s krunom na glavi i kraljevskim plaštom preko ramena. S jedne strane njene glave nalazi se grb njenog muža, a s druge strane grb njenog oca koji se danas više ne može prepoznati.

Catharinae Reginae Bosnensi
Stephani ducis San[c]ti Sabbae sorori
ex genere Helenae et domo principis
Stephani natae Thomae regis Bosnae
uxori quantum vixit annorum LIIII
et obdormivit Romae anno Domini
MCCCCLXXVIII dei XXV octobris
monumentum ipsius scriptis positu[13]
Katarini, kraljici bosanskoj,
sestri Stjepana, hercega svetog Save,
od poroda Jelene i doma hercega
Stjepana, Tomaša, kralja Bosne,
ženi, koja je živjela 54 godine
i umrla u Rimu ljeta Gospodnjeg
1478, 25. dana oktobra,
spomenik njenim pismom ostavljen.


Literatura[uredi - уреди]

  • Esad KurtovićPrilog bibliografiji radova o bosanskoj kraljici Katarini (1425-1478) (U povodu 525 obljetnice smrti), Bosna franciscana XIII/22, Sarajevo 2005, 201-211. [1]
  • Dubravka Zrnčić-Kulenović, 'Čijom je naša kraljica?', 2005
  • Ibrahim Kajan, 'Katarina, kraljica bosanska', 2004
  • Ibrahim Kajan, 'Tragom bosanskih kraljeva - putopis', 2003

Reference[uredi - уреди]

  1. Franz Babinger, William C. Hickman, Ralph Manheim, Mehmed the Conqueror and His Time, Princeton University Press, 1992. godine, stranica 383.
  2. Krunoslav Draganović, Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, Hrvatsko kulturno društvo "Napredak", 1942. godine
  3. Đuro Tošić, Poslednja bosanska kraljica Mara (Jelena), Zbornik za istoriju Bosne i Hercegovine, Beograd, 2002. godine
  4. Vjekoslav Klaić i Trpimir Macan, Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća, Nakladni zavod MH, 1981. godine
  5. Sociétè belge d'Études byzantines, Byzantion: revue internationale des études byzantines, Fondation Byzantine, 1960. godine, stranica 80.
  6. Karl Krumbacher, Byzantinische Zeitschrift, C. H. Beck'sche Verlagsbuchhandlung, 1952. godine, stranica 46.
  7. Guillaume Capus, A travers la Bosnie et l'Herzegovine, Librairie Hachette, 1896. godine, strana 291.
  8. Zemaljski muzej u Bosni i Hercegovini, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, Zemaljska štamparija, 1912. godine, strana 99.
  9. Božidar Vidov, Herceg Stjepan Vukčić-Kosača i naziv Hercegovina: Stjepan II. Tomašević i Mara, posljednji hrvatski kralj i kraljica Druge narodne dinastije, s.n., 1980. godine
  10. Mak Dizdar, Stari bosanski tekstovi, Svjestlost, 1969. godine
  11. Dominik Mandić, Bosna i Hercegovina: Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Ziral, 1978.
  12. Matica hrvatska Mostar, Motrišta , Matica hrvatska Mostar, 2001.
  13. Alfred von Reumont, Geschichte Stadt Rom, Verlag der königlichen geheimen Ober-Hofbuchdrucerei, R.v. Decker, 1868. godine, 571. strana

Također pogledajte[uredi - уреди]



Titule po braku
Prethodnik:
Vojača
Kraljica Bosne
1446-1461
Nasljednik:
Marija od Smedereva