Jugoslovenska vojska

Izvor: Wikipedia
Disambig.svg
Ukoliko ste tražili drugo značenje, pogledajte članak Jugoslovenska vojska (razvrstavanje).

Jugoslovenska vojska (JV) je bila oružana sila Kraljevine Jugoslavije. Postojala je od 1. decembra 1918. do 16. aprila 1941. godine. Nastala je sa proglašenjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a prestala je da postoji posle Aprilskog rata 1941. godine.

Stanje i oprema vojske[uredi - уреди]

Vojska je bila ovisna o stočnoj vučnoj snazi (često volovima) i tovarnim životinjama za transport. Pješačka divizija u ratnom sastavu imala bi 26 000-27 000 ljudi, a konjička 6 000-7 000 ljudi. Potpuno unovačena vojska imala bi oko 900 000 vučnih i tovarnih životinja. Teško naoružanje pješačkih i topničkih postrojbi sastojalo se od teških mitraljeza iz Prvog svjetskog rata, od kojih su mnogi bili zastarjeli i u lošem stanju. Laki mitraljezi uvezeni su u međuratnom razdoblju iz Čehoslovačke i u manjoj mjeri iz Francuske. Lako naoružanje sastojalo se od oko milijun pušaka tipa Mauser i 20 000 puškomitraljeza, dijelom uvezenih, ali većinom proizvedenih po stranoj licenci doma. Samo je ovo lako naoružanje bilo suvremeno i za njega je bilo dovoljno pričuvnih dijelova. Postrojbe rezervista bile su naoružane austrijskim puškama iz Prvog svjetskog rata. Od oko 7 000 topničkih oružja, oko 4 000 bilo je relativno suvremeno, uključujući tu i 800 protutenkovskih topova. Zatim je bilo oko 1 900 suvremenih minobacača i oko 250 protuavionskih topova. Sve je to bilo uvezeno s raznih strana, što je značilo da su mnogi modeli oružja često bili bez strjeljiva i bez mogućnosti odgovarajuće se popravljati i održavati. Početkom travnja 1941. vojska je imala na raspolaganju strjeljiva za 75 dana za pješačko naoružanje, 100 dana za topništvo i za 2 do 7 dana za protuavionsko oružje.[1] Vojska je imala 110 tenkova od kojih su 60 bili neprikladni strojevi od pet tona iz Prvog svjetskog rata, a 50 suvremeni 10-tonski tenkovi kupljeni u Belgiji 1940. Mali broj posada za tenkove bio je loše izvježban, a za protuavionske operacije vježbanje je bilo minimalno. 459 aviona jugoslavenskog zrakoplovstva bili su razne proizvodnje (britanske, francuske, njemačke, talijanske, jugoslavenske), a čak ni za avione jugoslavenske proizvodnje nije bilo moguće osigurati pričuvne dijelove i zamjenu. Ukupna avijacija sastojala se od 125 lovaca (38 zastarjelih), 173 bombardera i 161 izviđačkog aviona (od toga 150 zastarjelih). Mornarica je imala jednu malu zastarjelu krstaricu, 4 suvremena razarača, 4 stare torpiljarke, 8 velikih i 2 mala torpedna čamca, 4 podmornice, 11 minonosača, oko tucet pomoćnih plovnih jedinica i 4 riječna monitora na Dunavu. Uz još oko 150 većinom zastarjelih hidroplana osnovni cilj pomorskog obrambenog plana bio je za 24-48 sati zadržati eventualno talijansko amfibijsko iskrcavanje što je bilo vrijeme potrebno kopnenoj vojsci za stići do obale i početi s operacijama protiv mostobrana. Razarač Dubrovnik sagrađen je u Engleskoj, glavni topovi bili su iz Čehoslovačke, protuavionska oruđa iz Švedske, torpedni uređaji iz Engleske, topovski uređaji iz Nizozemske, radio-oprema iz Belgije. To je primjer šarolikosti jugoslavenskog uvoznog oružja. U mjesecima koji su prethodili invaziji Jugoslaviji je uspjelo iz SAD-a uvesti oko 1 000 kamiona vojne namjene, ali je praktično svo teško naoružanje i opskrba ovisilo o stočnoj vučnoj snazi. Jugoslavija je u trenutku invazije imala pod oružjem oko 700 000 ljudi, a od toga su više od 400 000 bili loše uvježbani regruti s manje od mjesec dana u odori.[2] Većina postrojbi bila je još uvijek na zbornom mjestu, a ne na bojišnici ili položajima blizu bojišnice, gdje im je prema planu bio raspored. Niti jedna divizija nije bila spremna za akciju, osim nekih pješačkih i konjičkih pukova i pionirskih postrojbi.

Niski dohodak po glavi stanovnika i mala industrijska baza onemogućili su proizvodnju dovoljne količine suvremenog oružja doma, kao i uvoz takvog oružja. Dohodak po glavi stanovnika 1938. procijenjen je na 3 100 dinara (oko 70 dolara), a cijene uvoznog oružja u studenom 1938. kreću se ovako. Laki tenkovi (12-15 t) 2 500 000 dinara, teški tenkovi (20-25 t) 5 000 000 dinara, teški kamioni 90 000 dinara, haubice 150 mm (M 36) 3 500 000 dinara, lovački avioni bez naoružanja 1 750 000 dinara, bombarderi bez naoružanja 4 500 000 dinara.[3] Kao indikator ekonomske, a time i vojne snage može se uzeti proizvodnja čelika. Godine 1938. Jugoslavija je proizvela oko 230 000 tona čelika, od čega je jedna trećina proizvedena u željezarama na pograničnom području ili nedaleko granice.[4] Te iste godine njemačka proizvodnja čelika iznosila je 22 600 000 tona.[5] Ukupna njemačka proizvodnja znatno se povećala kad su podvrgnuti pod nadzor kapaciteti za prizvodnju čelika u Austriji, Čehoslovačkoj, Poljskoj, Francuskoj, Belgiji, Luksemburgu, Nizozemskoj, Danskoj i Norveškoj.

Vidi još[uredi - уреди]

Literatura[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  1. Jugoslavija, Vojna enciklopedija, IV, 250-252, prvo izdanje
  2. Čulinović, Slom stare Jugoslavije, str. 162.-168.
  3. Aprilski rat 1941, str. 68.-95. i 85.-90.
  4. Statistički godišnjak FNRJ 1954, str. 157.
  5. Landerrat des amerikanischen Besatzungsgebietes, Statistisches Handbuch von Deutschland, 1928-1944, str. 8.-9., 288, 600


Hand grenade.svg Nedovršeni članak Jugoslovenska vojska koji govori o vojnoj temi je u začetku. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.