Europa (mjesec)

Izvor: Wikipedia
Europa
Europa-moon.jpg
Jupiterov mjesec Europa
Otkriće
Otkrio Galileo Galilej
Datum otkrića 7. siječnja 1610.
Privremena oznaka Jupiter II
Matični planet Jupiter
Grupa satelita Galilejanski sateliti
Orbitalni elementi
Ekscentricitet (e) 0.0094
Prosječna udaljenost 671,034 km (0.004486 AJ)
Periapsis (P) 664,700 km (0.00444 AJ)
Apoapsis (A) 677,300 km (0.00453 AJ)
Orbitalni period (P) 3 d, 13 h, 13 min 42 s
orbitalna brzina maks.: 13.871 km/s
prosjek.: 13.741 km/s
min.: 13.613 km/s
Inklinacija (i) prema -
- ekliptici 1.79°
- ekvatoru planeta 0.47°
Fizičke osobine
Srednji promjer 3121.6 km (0.245 Zemlje)
Površina 3.1 x 107 km² (0.060 Z.)
Masa 4.8 x 1022 kg (0.008 Z.)
Volumen 1.6 x 1010 km³ (0.015 Z.)
Gustoća 3.014 g/cm³
Gravitacija na površini 1.31 m/s² (0.134 (g)
Brzina oslobađanja 2 km/s
Ekvatorijalna
brzina rotacije
xxxx m/s
Period rotacije sinkrona rotacija
Apsolutna magnituda xxxx
Albedo 0.67
Prosječna površinska
temperatura
min: 85 K
sr: 103 K
max: 125 K
Atmosferski pritisak 1 μPa (100% kisik)
Nagib osi

Europa je satelit Jupitera. Kruži oko Jupitera na udaljenosti od 670 900 km. Europin polumjer iznosi 1569 km, a masa 4.80 × 1022kg.

Fizička svojstva[uredi - уреди]

Europa, kao i Io, za razliku od ostalih planetnih satelita, ima fizička svojstva donekle slična terestričkim planetima (Merkur, Venera, Zemlja i Mars), što znači da je građena uglavnom od otopljenih silikata. Europa, međutim, za razliku od Ioa, ima sloj leda na površini. Posljednji podaci s letjelice Galileo upućuju na postojanje male željezne jezgre.

Ono što je karakteristično za Europu je vrlo vjerojatno postojanje vodenog oceana ispod površine, dubine oko 50 km. Ako bi se ove pretpostavke pokazale točnima, bilo bi to prvo otkriće većih količina vode u tekućem stanju, izvan Zemlje. Zamrzavanje oceana, koji se zapravo sastoji od poluotopljenog leda, priječi toplinska energija oslobođena plimnim silama. Toplina oslobođena u Europinoj površini je oko 10 puta manja od one unutar Ioa.

Posljednje fotografije teleskopa Hubble otkrivaju postojanje vrlo slabašne atmosfere (10-11 bara) koja sadrži i kisik. Europin kisik nije biološkog porijekla, već nastaje djelovanjem Sunca i nabijenih čestica na površinski led.

Detalj površine Europe: paralelni hrptovi ("flexi")

Reljef[uredi - уреди]

Europina je površina jedinstvena u Sunčevu sustavu. Vrlo je glatka - nema planina iznad nekoliko stotina metara visine. Krateri su također vrlo rijetki - uočena su samo tri s promjerima većim od 5 km. Sve ovo upućuje na vrlo mladu i aktivnu površinu. Fotografije Europine površine podsjećaju na fotografije zemaljskih ledenih mora.

Najupečatljiviji detalji Europine površine su grupe tamnih linija koje obuhvaćaju cijeli satelit - takozvani flexi. Veće su oko 20 km široke, s nejasnim rubovima i središnjom linijom svjetlijeg materijala. Flexi nastaju uslijed skupljanja i rastezanja Europe pod djelovanjem plimnih sila promjenjivog intenziteta. Simulacije pokazuju da bi ovakve linije mogle nastati upravo u slučaju postojanja oceana ispod površine.

Možda najuvjerljiviji dokaz da Europina kora pluta na oceanu su slike razbijenih i ispremještanih santi leda. U tim područjima europina kora izgleda kao razbijena slagalica. Simulacije su pokazale da se razbijeni dijelovi kore nisu mogli okrenuti naopako ili zarotirati samo klizanjem, već je bilo potrebno da plutaju. Jedno od novijih istraživanja pokazalo je, na temelju morfologije (oblika) kratera različitih dimenzija, da ocean u Europinoj unutrašnjosti vjerojatno postoji (ili je postojao), ali se skriva iza najmanje 19 km debele kore.

Za oko 2.5 milijardi godina, kada se Sunce pretvori u crvenog diva, Europina bi se površina mogla ponovno otopiti.

Magnetsko polje[uredi - уреди]

Letjelica "Galileo" pronašala je slabo Europino magnetsko polje, oko 4 puta slabije od Ganimedovog. Njeno magnetsko polje je promjenjivo - mijenja se kako Europa prolazi kroz različita područja Jupiterovog magnetskog polja. Ovo je jak dokaz postojanju vodljivog materijala u unutrašnjosti Europe - možda slanog oceana.

Povijest istraživanja[uredi - уреди]

Galileo Galilej je 1610. godine prvi uperio teleskop prema Jupiteru i otkrio 4 Jupiterova satelita (Io, Europa, Ganimed i Kalisto), koji se po njemu zovu galilejanski. To je bio dokaz Kopernikove heliocentrične teorije jer se dokazalo da se ne vrti sve oko Zemlje.

Tri su letjelice poslale na Zemlju fotografije ovog satelita: Voyager 1, Voyager 2, te Galileo, a u pripremi je Europa Orbiter.

Eksterni linkovi[uredi - уреди]