Dušan Žanko
| Dušan Žanko | |
|---|---|
| Rođenje | 10. 11. 1904. Trilj, Austro-Ugarska (danas Hrvatska) |
| Smrt | 23. 1. 1980. (dob: 75) Caracas, Venezuela |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Zanimanje | književnik, novinar, publicist |
| Poznat/a po | Intendant Hrvatskog državnog kazališta i diplomat u vrijeme NDH, pisac |
| Vjeroispovijest | katoličanstvo |
Dušan Žanko (10. studenog 1904. – 23. siječnja 1980.) bio je hrvatski pisac, publicist i političar nacionalističke orijentacije, poznat kao intendant Hrvatskog narodnog kazališta u doba NDH, kada je objavio tekst »Etička osnova ustaštva« kao temelj čišćenja nepoželjnog repertoara i osoblja u zagrebačkom kazalištu.[1][2]
Životopis[uredi | uredi kod]
Rođen je u Trilju, pokraj Sinja, 10. studenog 1904. Srednju školu je pohađao u franjevačkim gimnazijama u Sinju te u Širokom Brijegu. 1924. započinje studirati povijest na Filozofskom Fakultetu u Zagrebu te ga završava 1928. Iste godine postaje profesor u Nadbiskupskom sjemeništu u Zagrebu, gdje je predavao opću povijest te povijest umjetnosti. U mladosti je sudjelovao u radu Saveza hrvatskih orlova i bio je jedan od visokopoziciranijih članova, te je surađivao sa dr. Ivanom Merzom te dr. Ivom Protulipcem. Kad je šestojanuarska diktatura 1929. dokinula Hrvatski orlovski savez, sva hrvatska mladež iz orlovstva prelazi u novoosnovanu katoličku omladinsku organizaciju križarstva - Veliko križarsko bratstvo i Veliko križarsko sestrinstvo. Žanko je postao jedan od vođe te organizacije, a bio je aktivan i u Katoličkoj akciji. Surađivao je u časopisu Hrvatska smotra kao kazališni kritičar i esejist, a jedno vrijeme bio je i urednik. Durađivao je i u drugim publikacijama katoličkog smjera (Franjevački vjesnik, Katolički tjednik, Križ, Život i dr.). 1935. objavljuje antologiju Hrvatska marijanska lirika. Kao poklonik francuske kulture i književnosti, je prevodio s francuskog na hrvatski.
Sa velikim odobravanjem je dočekao nastanak Nezavisne Države Hrvatske. Nova vlast ga je 22. travnja 1941. imenovala intendantom Hrvatskog državnog kazališta (preteča Hrvatskog narodnog kazališta), koju je vršio do 8. studenog 1943. Pod njegovim vodstvom je Hrvatska opera gostovala u Rimu, Firenci, Veneciji tijekom travnja 1942. i Beč 1943.
Već u početku intendature u dogovoru je s ministrom bogoštovlja i nastave Milom Budakom osmislio čišćenje repertoara i osoblja u kazalištu od »srbstva, jugoslavenstva, židovstva, masonerije, lenjinizma i starog bolesnog liberalizma«, što je posebno otežalo položaj židova u nacionalnom kazalištu.[1] U objavi »Etička osnova ustaštva« židovi su nazvani »pogubnim nametnicima koji su umjetnost pretvorili u običan razvrat«.[1] Članovi kazališta koji koji su nehrvatskog podrijetla ili u braku s takvim osobama morali su ispuniti »Izjave o rasnoj pripadnisti«.[1] Mnogi su umjetnici otpušteni iz kazališta, osim ako nisu imali posebne zaštite vlasti NDH. Žanko se vrlo rano useljava u vilu židovskog industrijalca Dragana Klaića (Klajna), kojemu se gubi trag.[1] Srbi koji su htjeli ostati u kazalištu prešli su na katoličanstvo ili grkokatoličku vjeru. Prema istraživačici ratne povijesti kazališta Snježani Banović, ono je i programski imalo ulogu ustaškog propagandnog stroja.[1] Kada se dio glumaca odlučio na bijeg u partizane, Žanko je od Ustaškog redarstva ishodio popis političkih sumnjivaca u kazalištu, na kojemu su se našli Branko Gavella, Tito Strozzi i drugi.[1]
Poslije je ušao u diplomatsku službu; poslan je Pariz gdje je služio kao voditelj kulturno - gospodarskog izaslanstva Hrvatske u Vichyjskoj Francuskoj. Tamo je postao predsjednikom Hrvatskog saveza kulturnih i prosvjetnih društava.
U Francuskoj je ostao do kraja rata, nakon čega je emigrirao u Italiju. Tamo je zarobljen, te su ga Saveznici smjestili u zarobljenički logor u Fermu, gdje je boravio 1947. Tamo je izabran za predsjednika hrvatskih izbjeglica. Potom je godinu dana studirao u Rimu na Papinskom sveučilištu Gregorijani, na Antonijanumu i Papinskom orijentalnom institutu. Ponovno je uhapen i smješten u rimsku tamnicu "Regia Elena". Odatle je pobjegao te emigrirao u Argentinu gdje je imenovan knjižnice u velikom isusovačkom kolegiju u San Miguelu kraj Buenos Airesa.
1954. godine je emigirarao u Venezuelu u Caracas gdje najprije predaje i radi kao knjižničar na katoličkom Sveučilištu. Potom radi kao privatni namještenik, a 1961. g. postao profesor na Agronomskom fakultetu Centralnog sveučilišta u Venezueli, gdje je predavao bibliografsku dokumentaciju i tehničke komunikacije. Tamo je ostao sve do smrti. Za znanstveni rad i doprinos za razvoj zemlje predsjednik Venezuele Carlos A. Perez odlikovao ga je 1978. zvijezdom i ovratnikom Reda Francisco de Miranda 2. stupnja. Iste godine kad je umro, 1980., na Agronomskom fakultetu Centralnog sveučilišta Venezuele, otkrivena je njemu u spomen ploča kojom su studijske prostorije biblioteke prozvane njegovim imenom.
U emigraciji Žanko je surađivao sa brojnim emigrantskim časopisima (Hrvatska revija, Novi život, Republika Hrvatska, Studia Croatia i dr.), gdje je najviše pisao o hrvatskim povijesnim ličnostima, te je obrađivao njihova povijesna, književna i filozofska djela. U Venecueli je jedno vrijeme bio i predsjednik starog Društva Hrvata, a potom suosnivač i do smrti član Hrvatskog odbora u Venecueli i član Mjesnog odbora Hrvatskog narodnog vijeća. Nakon njegove smrti, 1987. zalaganjem rodbine i prijatelja objavljena je knjiga pod naslovom "Svjedoci", zbornik njegovih najboljih eseja, prikaza i sjećanja u izdanju knjižnice Hrvatske Revije, Barcelona - München.
U popularnoj kulturi[uredi | uredi kod]
Dušan Žanko se pojavljuje kao lik u biografskom filmu Lea i Darija, gdje ga tumači Zijad Gračić.
Izvori[uredi | uredi kod]
- Povijest Nezavisne Države Hrvatske, Hrvoje Matković
- ivanmerz.hr[mrtav link]
