Bosanska kriza

Izvor: Wikipedia
(Preusmjereno sa Aneksiona kriza)
Naslovnica francuskih novina Le Petit Journal: bugarski knez Ferdinand I proglašava nezavisnost, austrijski car Franjo Josip pripaja Bosnu i Hercegovinu, dok sultan Abdul Hamid II gleda.

Bosanska kriza (u domaćoj literaturi poznata i kao aneksijska ili aneksiona kriza) je politička kriza koja je trajala tokom 1908. i 1909. zbog aneksije Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj, izvršene proglasom cara Franca Jozefa 7. oktobra 1908. godine.

Pozadina[uredi - уреди]

Kao neposredan povod poslužila joj Mladoturska revolucija, izvedena u ljeto 1908. Neko se vrijeme činilo da će u Istambulu zavladati nov poredak koji bi mogao ponovo istaknuti pravo Turaka na Bosnu i ponuditi Bosancima demokratskiji ustav od onoga koji je vrijedio pod austrougarskom vlašću.

Austrija i Bugarska su djelovale koordinirano. 5. oktobra 1908. je Bugarska proglasila nezavisnost, a već sljedećeg dana, 6. oktobra Austrougarska objavljuje da aneksira Bosnu i Hercegovinu.[1]

Razvoj krize[uredi - уреди]

Aktom aneksije, izvedenim bez prethodnog sporazuma sa velikim silama, koje su joj na Berlinskom kongresu dale mandat za okupaciju Bosne i Hercegovine, Austro-Ugarska je izvršila povredu međunarodnih ugovora i izazvala žive proteste u Evropi, utoliko više što se u isto vrijeme, i u sporazumu sa njom, Bugarska proglasila za nezavisnu.

Predstavnici pravoslavnih i muslimanskih narodnih organizacija dali su u Budimpešti 11. oktobra izjavu da je aneksija izvršena bez pitanja i protiv volje stanovništva i uputili su posebnu delegaciju u evropske prestonice da tu izjavu stavi do znanja velikim silama.

Aneksija je u Srbiji odjeknula kao bomba. Tamošnji su nacionalisti držali da im je nepošteno ispred nosa odnešena potencijalna nagrada - teritorij Bosne i Hercegovine.[1] U Srbiji je aneksija izazvala veliko uzbuđenje, jer se osjećalo da se Austrija time učvršćuje na Balkanu, i da želi da presiječe sve nade u budućnost velike srpske države.

U Srbiji su držali masovne zborove i stvorili dva tajna društva za ujedinjenje svih Srba: "Narodnu odbranu" sa ciljem da prikupi dobrovoljce za eventualne borbe, i "Ujedinjenje ili smrt" (poznato i pod imenom "Crna ruka"). Potkraj 1908. godine bilo je već nekoliko ogranaka "Narodne odbrane" i u Bosni.[1] Srbiju je od nauma da navijesti rat Austro-Ugarskoj odvratio ruski ministar vanjskih poslova Izvoljski, koga je zabolio nacin na koji ga je von Aerenthal izigrao, ali je svejedno savjetovao Beogradu ovako: "Srbija mora ostati na miru i ne smije ničim izazvati Austriju kako joj ne bi pružila priliku da je satre."[1] 24. februara 1909. je u Srbiji obrazovana koncentraciona vlada pod predsedništvom Stojana Novakovića.

Pod pritiskom opšteg neraspoloženja u Evropi, Austro-Ugarska i Turska 26. februara 1909. sklapaju ugovor prema kojem Austro-Ugarska stječe puno pravo nad Bosnom i Hercegovinom, ali se i obvezuje da će se povući iz Novo-pazarskog sandžaka, da će zajamciti punu vjersku slobodu bosanskim muslimanima i platiti Istambulu odštetu od 2,5 miliona turskih funti.[1]

Austrija je počela pripreme da silom uguši srpske proteste, prije no što dođe do konferencije velikih sila, koju je predlagala Rusija. Rusko posredovanje je spriječila Njemačka prijetnjom u Petrogradu, zbog čega je Srbija morala da se pokori, ali posredovanjem Engleske oslobođena isuviše ponižavajuće izjave koju je tražila bečka vlada. Umjesto nje (31. marta 1909) dala drugu izjavu da: nova situacija stvorena u Bosni i Hercegovini ne zadire u prava Srbije. Austro-Ugarska tom izjavom dobila zadovoljenje i smatrala se pobjednicom.

Berlinskim sporazumom iz aprila 1909. ova kriza se završava.

Posljedice[uredi - уреди]

Otomanska karikatura aneksije Bosne, sa natpisom: "Napredovanje civilizacije u Bosni i Hercegovini"

Britanski povjesničar Noel Malcolm smatra da je glavni učinak aneksije na život u Bosni i Hercegovini bio zapravo blagotvoran. Vlasti Austro-Ugarske smatrale su da sad drže Bosnu čvršće u svojim rukama, pa su bile spremnije dopustiti da se u njoj razvija politički život.[1] 1909. godine je muslimanima odobren sistem upravljanja vakufima za koji su se oni uporno zauzimali, a onda je, sljedece godine, izabran i Bosanski sabor. Istina da je Sabor bio zasnovan na ograničenom izbornom pravu i da nije imao izravne zakonodavne vlasti, ali je ipak omogućio raznim organizacijama koje su posljednjih nekoliko osnovale lokalne zajednice - Muslimanska narodna organizacija (1906.), Srpska narodna organizacija (1907.) i Hrvatska narodna zajednica (1908.) - da počnu djelovati kao prave političke stranke.[2]

U Srbiji je ova kriza izazvala jačanje nacionalizma i nacionalne solidarnosti. Ova kriza je na neko vrijeme poremetila odnose između Austrougarske i Rusije. Vrenje srpskog nacionalizma izazvano aneksijom proširilo se na dijelove bosanskohercegovackog pučanstva. Pa i u Hrvatskoj je jačalo raspoloženje protiv Austro-Ugarske, a sve je više zadobivalo oblik suradnje sa Srbima u kovanju planova da se osnuje zajednicka južnoslavenska država. Nevjerojatno nezgrapan izraz toga novog stava bijaše ime studentske organizacije koja je djelovala na sveučilištima izvan Bosne, a kojoj je predsjednik bio mladi bosanski pisac Ivo Andrić: "Hrvatsko-srpski ili srpsko-hrvatski ili jugoslavenski napredni omladinski pokret".[3]

Također, ova kriza se smatra uvodom u Prvi svjetski rat.

Literatura[uredi - уреди]

  • Opšti enciklopediski leksikon Sveznanje, Beograd, 1937, str. 80.

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 1.4 1.5 Povijest Bosne - Noel Malcolm
  2. Donia, Islam under the Eagle, str. 169-175.
  3. Čuprić-Amrcin, Die Opposition in Bosnien, str. 392.

Vanjske veze[uredi - уреди]