Vlaški jezik
Za ostala značenja, vidi Vlaški jezik (razvrstavanje).
| Vlaški | |
|---|---|
| rumînješće / rumînjeašće | |
| Države |  Srbija |
| Broj govornika | 43.095 (2011) |
| Jezična porodica | |
| Jezični kodovi | |
| ISO 639-1 | nema |
| ISO 639-2 | nema (B) nema (T) |
| ISO 639-3 | nema |
Vlaški jezik je maternji jezik Vlaha Srbije i predstavlja nekodifikovani skup tračko-romanskih narečja, koji pripadaju balkanskom latinitetu. On pripada grupi istočnoromanskih jezika. Carani, koji žive u nizijama oko Zaječara, Negotina i Kladova govore krajinsko-timočkim, a Ungurjani, koji naseljavaju područja Homolja, Zvižda, Stiga, Braničeva, Mlave, Resave i Morave govore braničevsko-homoljskim dijalektom vlaškog jezika. Porečka reka i Crnorečje pripadaju prelaznoj dijalekatskoj zoni, čije se stanovništvo tradicionalno zvalo Munćani. Govor Munćana je mnogo bliži govoru Ungurjana, sa kojima inače Munćani imaju više sličnosti nego sa Caranima. Pored razumljivih leksičkih razlika, do kojih su dovele dve različite ekonomije stočarstvo i ratarstvo, najuočljivije su glasovne razlike: Carani imaju č/ć (č/ć) i dž/đ (dž/đ), a nemaju afrikatu "dz" niti umekšane glasove "ś" i "ź", dok Ungurjani u svome govoru nemaju "č" i "dž", ali imaju "ć", "đ", umekšane glasove "ś" i "ź" i afrikatu "dz", umesto koje se kod Carana čuje glas "z". Za Ungurjane je takođe karakterističan oblik predloga "po" i "od": pră/dă, koji kod Carana i Munćana ima formu: pi/pe/pje odnosno đi/đe. Posebnu dijalektološku crtu imaju govori Bufana u Majdanpeku i Roma u Brodici kod Kučeva i Lukovu kod Boljevca.
Vidi primere dijalektoloških zapisa: