Vjeverice

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Vjeverice
Sciurus carolinensis
Status zaštite

Raspon fosila: Eocen - nedavno
Sistematika
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Razred: Mammalia
Red: Rodentia
Podred: Sciuromorpha
Porodica: Sciuridae
Područje života
podporodice

Vjeverice (ijek.) ili veverice (ek.), zajednički naziv za životinje iz porodice Sciuridae, iz reda glodavaca.

Tipičan predstavnik ove porodice su vjeverice sa dugačkim repom, koje naseljavaju Europu, Aziju i Amerike. Također, u porodici Sciuridae su i leteće vjeverice, dok leteće vjeverice iz porodice Anomaluridae koja naseljavaju Afriku nisu iz ove skupine.

Opis[uredi - уреди | uredi izvor]

Živi u šumama,parkovima,vrtovima, aktivna je danju (nekad i noću!), dobro se penje i skače. U krošnjama gradi nekoliko loptastih gnijezda u kojima skriva hranu i mlade. Ne spava pravi zimski san (povremeno se budi).

Prehranjuje se bobicama, plodovima, gljivama, jajima, sjemenkama i mladim pticama.

Rasprostranjenost[uredi - уреди | uredi izvor]

U Europi žive samo dvije vrste vjeverica-siva i crvena vjeverica. Na svijetu je poznato oko 200 vrsta vjeverica. No, uz crvenu vjevericu, koja je do 70-ih godina prošloga stoljeća bila jedini stanovnik Europe, na starom kontinentu odnedavna viđamo i sivu. Prvi primjerci, uvezeni iz Sjeverne Amerike, pušteni su u Italiji, da bi se u posljednjih 50-ak godina nevjerojatno proširili i ugrozili opstanak zaštićene crvene vjeverice.

Zbog kitnjasta, uspravno položena repa te gotovo ljudskog izgleda dok sjede na stražnjim šapama i grickaju hranu, ti predivni glodavci svima su dobro znani i često se mogu vidjeti u parkovima u naseljima. Sive vjeverice ljeti često zadobiju svijetlo smećkastocrvenu nijansu, posebno na leđima i bokovima pa ih je lako zamijeniti s crvenima. Crvene, pak, za zimskih mjeseci imaju dlakave čuperke na vrhovima uški koje sive vjeverice nemaju nikada.

Obje vrste vjeverica vole lješnjake. No, sivih je više pa su i proždrljivije, premda bi se mogle zadovoljiti i žirevima koje crvene ne vole, jer ih ne mogu dobro probaviti. Ni jedna vrsta vjeverica ne hibernira, iako su manje aktivne, pa je u hladnim zimama u prednosti siva vjeverica koja nakupi znatno deblji sloj zaliha masti. U Velikoj su Britaniji lokalne populacije crvenih vjeverica nestale u samo 15 godina nakon dolaska sivih vjeverica.

Kad pronađe lješnjak, vjeverica najprije provjeri je li jestiv, no ponekad ga ne pojede odmah već spremi u spremište hrane za crne dane. Mirisnim žlijezdama na usnama vjeverica označava hranu, koju će zakopati što je dublje moguće, na mekanu terenu, a potom, uzdignuta repa, krenuti u novu potragu. Miris lješnjaka osjetit će čak i pod snježnim pokrivačem.

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]