Umirući i uskrsavajući bog

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
umirući i uskrsavajući bog
Frederic Leighton - The Return of Persephone (1891).jpg
Frederic Leighton, Povratak Perzefone, 1891.
opis Umirući i uskrsavajući bog rađa se, trpi iskustvo nalik smrti i potom se ponovo rađa.
zagovornici James Frazer, Carl Jung, Tryggve Mettinger
predmet mitologija

Umirući bog ili umirući i uskrsavajući bog (također božanstvo smrti i uskrsa), u komparativnoj mitologiji, relativni motivi koji se pojavljuju u raznim kulturama;[1][2] po običnijem motivu umirućeg boga božanstvo odlazi i ne vraća se,[2] dok se po nešto manje običnu motivu umirućeg i uskrsavajućeg boga božanstvo vraća, uskrsnuto je ili se ponovo rađa, ili u literalnom ili u simboličkom smislu.[2][3][4][5][6]

Od početka 19. stoljeća predloženo je mnogo bogova koji bi se uklopili u ove motive.[3] Primjeri muških božanstava uključuju starobliskoistočna i starogrčka božanstva poput Baala,[7] Melkarta,[8] Adonisa,[9] Ešmuna,[10] Tamuza,[11] Raa, Ozirisa,[12] Isusa i Dioniza.[13] Primjeri ženskih božanstava uključuju Inanu/Ištar, Perzefonu[14] i Bari.

Metode smrti mogu biti različite pa tako nordijskog Baldra ubija sveta strelica njegova nevaljala/zla poujka Lokija, a aztečki Quetzalcoatl (pernata zmija) samospaljuje se poslije prekomjerna opijanja.[2][15] Neki bogovi koji umiru, doživljavaju se također ili kao oni koji se vraćaju ili kao oni koji dolaze u život u nekom drugom obliku, u mnogo slučajeva povezani s vegetacijskim božanstvom u vezi s osnovnom hranom.[2][16]

Tijekom 20. stoljeća debatiralo se o samoj egzistenciji kategorije »umirućeg i uskrsavajućeg boga« te se smislenost kategorije naširoko preispitivala, uzevši u obzir to da se mnogi predloženi bogovi nisu vratili u permanentnom smislu kao isto božanstvo.[1][2][17] Do kraja 20. stoljeća akademski se konsenzus bio oblikovao protiv rezoniranja koje se upotrebljavalo pri predlaganju ove kategorije i ono se opće smatralo neprikladnim iz historijske perspektive.[2][18]

Pregled[uredi - уреди | uredi izvor]

Motiv umirućeg božanstva pojavljuje se u mitologiji raznih kultura možda zato što su atributi božanstava potekli iz svakodnevnih iskustava, a konflikti koji su iz njih nastajali često su uključivali smrt.[1][2][16] Ti primjeri obasežu od Baldra u nordijskoj mitologiji preko pernate zmije Quetzalcoatla u aztečkoj mitologiji pa do japanske Izanami.[2][15][19]

Odin šapuće mrtvu Baldru prije njegova ispraćaja na more.

Metode smrti razlikuju se od slučaja do slučaja pa npr. u mitu o Baldru, o kome je pripovijest prvi put zapisana u 12. stoljeću, njega nehotično ubija njegov slijepi brat Höðr, koji je zaveden da u nj ispali strelicu s imelovim šiljkom, te je Baldrovo tijelo potom zapaljeno dok isplovljava na more.[2][15] Baldr se ne vraća u život jer nisu svi živi stvorovi pustili suzu za nj, pa njegova smrti dovodi do »smaka bogova«.

Nasuprot tomu, u većini varijacija priče o Quetzalcoatlu, koja datira otprilike iz prvog stoljeća, Tezcatlipoca navodi Quetzalcoatla da se ovaj prekomjerno opije na što se on iz grizodušja zbog svojih sramnih djela odluči samospaliti.[2][20] Quetzalcoatl ne uskrsava i ne vraća se u život kao on sam, već po nekim verzijama priče o njemu jato ptica izlijeće iz njegova pepela, dok u nekim varijantama Quetzalcoatl isplovljava na ocean bez povratka.[2][20]

Havajska božanstva mogu umrijeti i napustiti ovaj svijet na mnogo načina, npr. neki bogovi koje je na Lanaiju ubio Lanikuala odlaze na nebesa.[2] Nasuprot tomu, Kaili napušta ovaj svijet u kanuu koji se više nikada ne vidi.[2] Japanska božica Izanami, s druge strane, umire od vrućice pa Izanagi odlazi u yomi, zemlju tame, da bi je vratio, no ona se već promijenila do stanja raspadanja i Izanagi odlučuje da je ne povede natrag zbog čega ona proganja Izanagija, no on joj uspijeva pobjeći.[2][19]

Neki bogovi koji umiru, mogu se vidjeti ili kao oni koje se vraćaju ili kao oni koji dolaze u život u drugom obliku, što je često povezano s vegetacijskim ciklusom, ili osnovnom hranom, preuzimajući zapravo formu vegetacijskog božanstva.[2][16] Primjeri uključuju Ištar i Perzefonu, koje umiru svake godine.[1] Godišnja smrt Ištar kada ona odlazi u podzemlje, predstavlja izostanak rasta, dok njezin povratak predstavlja preporod poljodjelnog ciklusa.[1] Većina učenjaka drži da premda bogovi sugerirani u ovom motivu umiru, oni se općenito ne vraćaju u smislu ustajanja kao isto božanstvo iako učenjaci poput Mettingera tvrde da to u nekim slučajevima čine.[2][18]

Razvoj koncepta[uredi - уреди | uredi izvor]

Termin »umirući bog« povezan je s radovima Jamesa Frazera,[6] Jane Ellen Harrison i njihovih kolega kembričkih ritualista.[21] Na kraju 19. stoljeća, u svojim djelima Zlatna grana (The Golden Bough, 1890.)[6] i Prolegomena za studiju grčke religije (Prolegomena to the Study of Greek Religion, 1903.), Frazer i Harrison argumentirali su da su svi mitovi jeke rituala i da svi rituali kao svoju primordijalnu svrhu imaju manipulaciju prirodnim fenomenima.[6]

Ozirisova postelja iz koje obnavlja žetveni ciklus u Egiptu

U ranom 20. stoljeću Gerald Massey argumentirao je da postoje sličnosti između egipatskih mitova o umirućim i uskrsavajućim bogovima i Isusa.[22] No Masseyjeve historijske pogreške često čine njegova djela besmislenima, npr. Massey je tvrdio da su biblijske referencije o Herodu Velikom zasnovane na mitu o »Herutu«, zloj zmiji hidri, iako se postojanje Heroda Velikog može dobro utvrditi bez oslanjanja na kršćanska vrela.[23] Stanley Porter specifično je odbacio djela Masseyja i njegovih sljedbenika.[24]

Švicarski psihoanalitičar Carl Jung argumentirao je da su arhetipski procesi poput smrti i uskrsa bili dio »transpersonalnog simbolizma« kolektivnog nesvjesnog i da bi se mogli iskoristiti u zadatku psihološke integracije.[25] Također je predložio da mitovi paganskih bogova koji su simbolički umrli i uskrsli, zasjenjuju Kristovu literalnu/fizičku smrt i uskrsnuće.[25] Sveukupni nazor Carla Junga o religijskim temama i pričama jest taj da su one izrazi događaja koji su se zbili u nesvjesnome pojedinaca – bez obzira na njihov historicitet.[26] Iz simboličke perspektive, Jung umiruće i uskrsavajuće bogove vidi kao arhetipski proces koji rezonira s kolektivnim nesvjesnim kroz koje uskrsavajući bog postaje veća ličnost u jungovskom jastvu.[1] U Jungovu nazoru biblijska priča poput Isusova uskrsnuća, koju je vidio kao slučaj umirućeg i uskrsavajućeg, može biti istinita ili ne mora, no to nema nikakvu relevanciju za psihološku analizu procesa i njezin impakt.[26]

brončana figura Ozirisa

Analiza Ozirisa prožima kasniju religijsku psihologiju Carla Junga više nego ikoji drugi element.[27] Godine 1950. Jung je napisao da oni koji sudjeluju u festivalu mita o Ozirisu i slijede ritual njegove smrti i razbacivanja njegova tijela da bi ponovo pokrenuli vegetaijski ciklus, »doživljavaju permanenciju i kontinuitet života koji nadživljava sve promjene forme«.[28] Jung je napisao da je Oziris pružio ključni primjer procesa preporoda u tome što je inicijalno tek faraon »imao Ozirisa«, no potom su ga stekli i ostali egipatski plemići, a naposljetku je doveo i do koncepta duše za sve pojedince u kršćanstvu.[29] Jung je vjerovao da je sâmo kršćanstvo izvodilo svoj značaj iz arhetipskog odnosa između Ozirisa i Horusa nasuprot Boga Oca i Isusa, njegova sina.[27] No Jung je također postulirao da je preporod bio primijenjen na Ozirisa (oca), no ne i na Horusa, sina.[27]

Opća primjenjivost Ozirisove smrti i uskrsa na analogiju umirućeg i uskrsavajućeg boga kritizirana je na osnovi toga da se ona izvodila iz žetvenih rituala koji su rastuće i spuštajuće vode rijeke Nila povezivali s poljodjelnim ciklusom.[24][30][31] Žetva ječma i pšenice povezivala se sa smrću Ozirisa dok se za nicanje izdanaka smatralo da se zbiva na osnovi Ozirisove moći da uskrsava polja.[24][30][32] Na analogije preporoda zasnovane na vegetacijskom ciklusu općenito se gleda kao na najslabije elemente u analogijama smrti i preporoda.[1]

U grčkoj mitologiji Dioniz, Zeusov sin, bio je rogato dijete kojeg su na komade rastrgali Titani koji su ga namamili igračkama, skuhali i pojeli.[33][34] Zeus je potom munjom uništio Titane zbog njihova djela protiv Dioniza, a iz pepela su bili oblikovani ljudi.[34] No Dionizova baka Rea uspjela je neke njegove dijelove, prvenstveno njegovo srce koje je pošteđeno, ponovo sastaviti i vratiti ga u život.[33][34] Učenjaci poput Barryja Powella sugerirali su Dioniza kao primjer uskrsa, tj. preporoda.[35]

Teoretičar mita Robert M. Price također je ustvrdio da narativ o Isusu ima jake paralele s drugim bliskoistočnim narativima o božanstvima života, smrti i uskrsa, paralele za koje on piše da su kršćanski apologeti pokušali minimizirati.[36] Priceov nazor praktički nema potpore u sekularnoj akademskoj zajednici.[37]

Akademska kritika[uredi - уреди | uredi izvor]

Tijekom 20. stoljeća debatiralo se o samoj egzistenciji kategorije »umirućeg i uskrsavajućeg boga« pri čemu je većina modernih učenjaka dovodila u pitanje smislenost te kategorije.[2][17] Na kraju 20. stoljeća bio je oblikovan opći akademski konsenzus protiv valjanosti rezoniranja koje je upotrijebljeno za predlaganje ove kategorije.[2] Tryggve Mettinger, koji podupire ovu kategoriju, tvrdi da postoji akademski konsenzus da je kategorija neprikladna iz historijske perspektive.[18] Učenjaci poput Kurta Rudolpha ustvrdili su da je rezoniranje upotrebljeno za konstrukciju ove kategorije manjkavo.[2]

Afrodita i Adonis, o. 410. pr. Kr., Louvre

Opći akademski konsenzus je taj da premda pruženi primjeri često uključuju smrt božanstva, oni općenito ne uključuju uskrs istog tog božanstva.[2] Eddy i Boyd tvrde da poslije pažljive analize ispada da često nema nikakve smrti, nikakva uskrsa ili nikakva boga u primjerima upotrebljenima u konstrukciji svakog primjera u toj kategoriji.[17] Jonathan Z. Smith, istraživač komparativnih religija, piše da je kategorija »umnogome katahreza zasnovana na zamišljenim rekonstrukcijama i pretjerano kasnim ili jako dvosmislenim tekstovima«.[1][38] U Enciklopediji psihologije i religije (Encyclopedia of Psychology and Religion, 2009.) piše da je Smith u pravu u isticanju mnogih diskontinuiteta unutar kategorije i da premda neki učenjaci podupiru kategoriju, na nju se gleda kao na onu koja sadrži prekomjernu generalizaciju.[1] Gerald O'Collins tvrdi da je površna primjena analognog simbolizma slučaj paralelomanije koja pretjeruje s važnošću tričavih sličnosti, davno napuštene od srednjostrujaških učenjaka.[39]

Frazerova analiza slučajeva poput Adonisa općenito se smatra jako spekulativnom, bacajući sumnju na valjanost čitave kategorije umirućih i uskrsavajućih bogova.[1][40] Počevši s pregledom atenskog rituala cvatnje i sahnuća vrtova sa začinskim biljem na Adonisovu festivalu, u svojoj knjizi Adonisovi vrtovi (The Gardens of Adonis, 1977.) Marcel Detienne sugerira da bi ove začinske biljke (i Adonis) bile dio kompleksa asocijacija u grčkom umu koji se centrirao na začinima, a ne toliko na zamjeni usjeva uopće (a time i ciklusa smrti i preporoda).[41] Te su asocijacije uključivale zavođenje, lukavštinu, gurmanstvo te anksioznosti porođaja.[42] S ove točke gledišta, Adonisova je smrt tek jedan datum među mnogima što se mora upotrijebiti radi analize festivala, mita i boga.[40][42]

Glavna kritika tereti ovu grupu analogija za redukcionizam utoliko što ona čitav raspon diparatnih mitova obuhvaća zajedno pod jednu jedinu kategoriju i ignorira važne distinkcije među njima. Marcel Detienne tvrdi da se time riskira da kršćanstvo postane standard po kojem će se sve religije suditi jer je smrt i uskrs centralnija tema u kršćanstvu nego u mnogim drugim vjerama.[43] Dag Øistein Endsjø, istraživač religije, ističe da su mnogi od tih koji se često definiraju kao umiruća i uskrsavajuća božanstva, kao što su Isus i mnoge figure u starogrčkoj religiji, zapravo umrli kao obični smrtnici da bi bogovima raznih statura postali tek po svojem uskrsnuću od mrtvih. Ne umrijevši kao bogovi, oni stoga prkose definiciji »umirućeg i uskrsavajućeg boga«.[44]

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]

Bilješke[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 1,8 1,9 David A. Leeming, Kathryn Madden i Stanton Marlan, »Dying and rising gods« u: Encyclopedia of Psychology and Religion, 6. novembra 2009., Springer, str. 266–267, ISBN 038771801X.
  2. 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 2,12 2,13 2,14 2,15 2,16 2,17 2,18 2,19 2,20 Jane Garry, Archetypes and Motifs in Folklore and Literature, 1. decembra 2004. 19–20. ISBN 0765612607 Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; naziv "Garry" je zadan više puta s različitim sadržajem Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; naziv "Garry" je zadan više puta s različitim sadržajem
  3. 3,0 3,1 Leeming, Dying god
  4. Burkert 1979., 99.
  5. Stookey 2004., 99.
  6. 6,0 6,1 6,2 6,3 Miles 2009., 193.
  7. Mettinger, Riddle, 55–81.
  8. Mettinger, Riddle, 83–111.
  9. Mettinger, Riddle, 113–154.
  10. Mettinger, Riddle, 55–165.
  11. Akkadian Dumuzi, Encyclopedia Britannica, pristupljeno 21. aprila 2010.; Mettinger, Riddle, 185–215.
  12. Mettinger, Riddle, 167–183.
  13. Dionysus, greekmythology.com, pristupljeno 21. aprila 2010.
  14. Persephone, Encyclopaedia Britannica, 21. aprila 2010.
  15. 15,0 15,1 15,2 John Lindow, Norse Mythology: A Guide to Gods, Heroes, Rituals, and Beliefs, 17. oktobra 2002. 66–68. ISBN 0195153820.
  16. 16,0 16,1 16,2 Lorena Laura Stookey, Thematic Guide to World Mythology, 30. marta 2004. 106–107. ISBN 0313315051.
  17. 17,0 17,1 17,2 Paul R. Eddy, Gregory A. Boyd, The Jesus legend: a case for the historical reliability of the synoptic gospels, 2007., 53–54, ISBN 0-8010-3114-1.
  18. 18,0 18,1 18,2 Mettinger, Tryggve N. D. (2001.). The Riddle of Resurrection: Dying and Rising Gods in the Ancient Near East. Almqvist & Wiksell, str. 7 i 221.
  19. 19,0 19,1 Michael Ashkenazi, Handbook of Japanese Mythology, 5. novembra 2003. 174. ISBN 1576074676.
  20. 20,0 20,1 Enrique Florescano i Lysa Hochroth, The Myth of Quetzalcoatl, 29. oktobra 2002. 42. ISBN 0801871018.
  21. Ackerman 2002., 163., u listi navodi božansko kraljevanje, tabu i umirućeg boga kao »ključne koncepte« ne samo Frazera, već i Harrisona i ostalih u ritualističkoj školi, nasuprot razlikama među tim učenjacima.
  22. Massey, Gerald (1907.). Ancient Egypt, the light of the world. London: T. Fisher Unwin. str. 728–914. ISBN 978-1-4588-1251-3. http://books.google.com/?id=t00XAAAAYAAJ&dq=Ancient+Egypt:+The+Light+of+the+World. 
  23. Stanley E. Porter i Stephen J. Bedard, Unmasking the Pagan Christ, 2006., 18. ISBN 1894667719.
  24. 24,0 24,1 24,2 Stanley E. Porter i Stephen J. Bedard, Unmasking the Pagan Christ, 2006., 24. ISBN 1894667719.
  25. 25,0 25,1 Crowley, Vivianne (2000). Jung: A Journey of Transformation:Exploring His Life and Experiencing His Ideas. Wheaton Illinois: Quest Books. ISBN 978-0-8356-0782-7. 
  26. 26,0 26,1 Mark R. McMinn i Timothy R. Phillips, Care for the Soul: Exploring the Intersection of Psychology and Theology, 25. aprila 2001., Intervarsity, 287. ISBN 0830815538.
  27. 27,0 27,1 27,2 David A. Leeming, Kathryn Madden i Stanton Marlan, »Osiris and the Egyptian Religion« u: Encyclopedia of Psychology and Religion, 6. novembra 2009., Springer, 651–653, ISBN 038771801X.
  28. C. G. Jung i R. F. C. Hull, The Archetypes and The Collective Unconscious (Collected Works of C. G. Jung Vol. 9 Part 1), 1. augusta 1981., 117, ISBN 0691018332.
  29. C. G. Jung i R. F. C. Hull, The Archetypes and The Collective Unconscious (Collected Works of C. G. Jung Vol. 9 Part 1), 1. augusta 1981., 128, ISBN 0691018332.
  30. 30,0 30,1 Geraldine Pinch, Egyptian Mythology, a Guide to the Gods, Goddesses, and Traditions of Ancient Egypt, 2004., Oxford Univ Press, 91, ISBN 0195170245.
  31. Bruce Manning Metzger, New Testament tools and studies", p. 19, Brill Archive, 1960.
  32. Margaret Bunson, Encyclopedia of Ancient Egypt, 1999., 290, ISBN 0517203804.
  33. 33,0 33,1 Kiki Gounaridou, Euripides and Alcestis, 3. septembra 1998., University Press Of America, 71, ISBN 0761812318.
  34. 34,0 34,1 34,2 Anton Powell, The Greek World, 28. septembra 1997., 494., ISBN 0415170427.
  35. Barry B. Powell, A Short Introduction to Classical Myth, januar 2002., 105–107, ISBN 0130258393.
  36. Price, Robert M. »Jesus at the Vanishing Point« u: James K. Beilby & Paul Rhodes Eddy (urr.) The Historical Jesus: Five Views. InterVarsity, 2009, p. 75.
  37. Bart Ehrman 2012. Did Jesus Exist?, Oxford University Press.
  38. Smith, Jonathan Z. (1987.). »Dying and Rising Gods«, u: The Encyclopedia of Religion Vol. IV, uredio Mircea Eliad, Macmillan, str. 521–527, ISBN 0029097002.
  39. Gerald O'Collins, »The Hidden Story of Jesus«, New Blackfriars, vol. 89, izd. 1024, str. 710–714, novembar 2008.
  40. 40,0 40,1 Elinor Shaffer, Comparative Criticism, vol. 1, 1. novembra 1979., str. 301, ISBN 0521222966.
  41. Marcel Detienne, Janet Lloyd i Jean-Pierre Vernant, The Gardens of Adonis, 4. aprila 1994., Princeton, str. iv-xi, ISBN 0691001049.
  42. 42,0 42,1 Bernard Frank Batto, Kathryn L. Roberts i J. J. M. Roberts (urr.), David and Zion, Biblical Studies in Honor of J.J.M. Roberts, juli 2004., str. 381–383, ISBN 1575060922.
  43. Detienne 1994; vidi još Burkert 1987
  44. Dag Øistein Endsjø. Greek Resurrection Beliefs and the Success of Christianity. New York: Palgrave Macmillan 2009.

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Ackerman, Robert (2002). The Myth and Ritual School: J.G. Frazer and the Cambridge Ritualists. New York: Routledge.
  • Burkert, Walter
    • 1979. Structure and History in Greek Mythology and Ritual. London: University of California Press.
    • 1987. Ancient Mystery Cults. Cambridge, Mass.: Harvard UP. ISBN 0-674-03386-8
  • Cumont, Franz (1911). The Oriental Religions in Roman Paganism. Chicago: Open Court.
  • Cumont, Franz (1903). The Mysteries of Mithra. London: Kegan Paul.
  • Detienne, Marcel. 1994. The Gardens of Adonis: Spices in Greek Mythology. Princeton, N.J.: Princeton UP. ISBN 0-391-00611-8
  • Endsjø, Dag Øistein 2009. Greek Resurrection Beliefs and the Success of Christianity. New York: Palgrave Macmillan. ISBN 978-0-230-61729-2
  • Frazer, James George (1890). The Golden Bough. New York: Touchstone, 1996.. ISBN 0-684-82630-5
  • Gaster, Theodor, H. 1950. Thespis: Ritual, Myth, and Drama in the Ancient Near East. New York: Henry Schuman. ISBN 0-87752-188-3
  • Godwin, Joscelyn. 1994. The Theosophical Enlightenment. Albany: State U of New York P. ISBN 0-7914-2151-1
  • Jensen, Adolf (1963). Myth and Cult among Primitive Peoples. Chicago: University of Chicago Press. ISBN 0-226-39823-4
  • Leeming, David. "Dying god". The Oxford Companion to World mythology. Oxford University Press, 2004. Oxford Reference Online. Oxford University Press. UC - Irvine. 5 June 2011 <http://www.oxfordreference.com/views/ENTRY.html?subview=Main&entry=t208.e469>
  • Lewis, C. S. (1970). "Myth Become Fact." God in the Dock: Essays on Theology and Ethics. Ed. Walter Hooper. Reprint ed. Grand Rapids, Mich.: William B. Eerdmans, 1994. ISBN 0-8028-0868-9
  • Mettinger, Tryggve N. D. (2001). The Riddle of Resurrection: Dying and Rising Gods in the Ancient Near East. Coniectanea Biblica, Old Testament, 50, Stockholm: Almqvist & Wiksell, ISBN 978-91-22-01945-9
  • Miles, Geoffrey. 2009. Classical Mythology in English Literature: A Critical Anthology. Taylor & Francis e-Library.
  • Nash, Ronald H. 2003. The Gospel and the Greeks: Did the New Testament Borrow from Pagan Thought?. Phillipsburg, N.J.: P&R. ISBN 0-87552-559-8
  • Price, Robert M. "Jesus at the Vanishing Point" in James K. Beilby & Paul Rhodes Eddy (eds.) The Historical Jesus: Five Views. InterVarsity, 2009
  • Smith, Jonathan Z. (1987). "Dying and Rising Gods." In The Encyclopedia of Religion: Vol. 3.. Ed. Mircea Eliade. New York: Simon & Schuster Macmillan.
  • Stookey, Lorena Laura. 2004. Thematic Guide to World Mythology. Westport: Greenwood.