Umirući i uskrsavajući bog

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
umirući i uskrsavajući bog

Frederic Leighton, Povratak Perzefone, 1891.
opis Umirući i uskrsavajući bog rađa se, trpi iskustvo nalik smrti i potom se ponovo rađa.
zagovornici James Frazer, Carl Jung, Tryggve Mettinger
predmet mitologija

Umirući bog ili umirući i uskrsavajući bog (također božanstvo smrti i uskrsa), u komparativnoj mitologiji, relativni motivi koji se pojavljuju u raznim kulturama;[1][2] po običnijem motivu umirućeg boga božanstvo odlazi i ne vraća se,[2] dok se po nešto manje običnu motivu umirućeg i uskrsavajućeg boga božanstvo vraća, uskrsnuto je ili se ponovo rađa, ili u literalnom ili u simboličkom smislu.[2][3][4][5][6]

Od početka 19. stoljeća predloženo je mnogo bogova koji bi se uklopili u ove motive.[3] Primjeri muških božanstava uključuju starobliskoistočna i starogrčka božanstva poput Baala,[7] Melkarta,[8] Adonisa,[9] Ešmuna,[10] Tamuza,[11] Raa, Ozirisa,[12] Isusa i Dioniza.[13] Primjeri ženskih božanstava uključuju Inanu/Ištar, Perzefonu[14] i Bari.

Metode smrti mogu biti različite pa tako nordijskog Baldra ubija sveta strelica njegova nevaljala/zla poujka Lokija, a aztečki Quetzalcoatl (pernata zmija) samospaljuje se poslije prekomjerna opijanja.[2][15] Neki bogovi koji umiru, doživljavaju se također ili kao oni koji se vraćaju ili kao oni koji dolaze u život u nekom drugom obliku, u mnogo slučajeva povezani s vegetacijskim božanstvom u vezi s osnovnom hranom.[2][16]

Tijekom 20. stoljeća debatiralo se o samoj egzistenciji kategorije »umirućeg i uskrsavajućeg boga« te se smislenost kategorije naširoko preispitivala, uzevši u obzir to da se mnogi predloženi bogovi nisu vratili u permanentnom smislu kao isto božanstvo.[1][2][17] Do kraja 20. stoljeća akademski se konsenzus bio oblikovao protiv rezoniranja koje se upotrebljavalo pri predlaganju ove kategorije i ono se opće smatralo neprikladnim iz historijske perspektive.[2][18]

Pregled[uredi | uredi kod]

Motiv umirućeg božanstva pojavljuje se u mitologiji raznih kultura možda zato što su atributi božanstava potekli iz svakodnevnih iskustava, a konflikti koji su iz njih nastajali često su uključivali smrt.[1][2][16] Ti primjeri obasežu od Baldra u nordijskoj mitologiji preko pernate zmije Quetzalcoatla u aztečkoj mitologiji pa do japanske Izanami.[2][15][19]

Odin šapuće mrtvu Baldru prije njegova ispraćaja na more.

Metode smrti razlikuju se od slučaja do slučaja pa npr. u mitu o Baldru, o kome je pripovijest prvi put zapisana u 12. stoljeću, njega nehotično ubija njegov slijepi brat Höðr, koji je zaveden da u nj ispali strelicu s imelovim šiljkom, te je Baldrovo tijelo potom zapaljeno dok isplovljava na more.[2][15] Baldr se ne vraća u život jer nisu svi živi stvorovi pustili suzu za nj, pa njegova smrti dovodi do »smaka bogova«.

Nasuprot tomu, u većini varijacija priče o Quetzalcoatlu, koja datira otprilike iz prvog stoljeća, Tezcatlipoca navodi Quetzalcoatla da se ovaj prekomjerno opije na što se on iz grizodušja zbog svojih sramnih djela odluči samospaliti.[2][20] Quetzalcoatl ne uskrsava i ne vraća se u život kao on sam, već po nekim verzijama priče o njemu jato ptica izlijeće iz njegova pepela, dok u nekim varijantama Quetzalcoatl isplovljava na ocean bez povratka.[2][20]

Havajska božanstva mogu umrijeti i napustiti ovaj svijet na mnogo načina, npr. neki bogovi koje je na Lanaiju ubio Lanikuala odlaze na nebesa.[2] Nasuprot tomu, Kaili napušta ovaj svijet u kanuu koji se više nikada ne vidi.[2] Japanska božica Izanami, s druge strane, umire od vrućice pa Izanagi odlazi u yomi, zemlju tame, da bi je vratio, no ona se već promijenila do stanja raspadanja i Izanagi odlučuje da je ne povede natrag zbog čega ona proganja Izanagija, no on joj uspijeva pobjeći.[2][19]

Neki bogovi koji umiru, mogu se vidjeti ili kao oni koje se vraćaju ili kao oni koji dolaze u život u drugom obliku, što je često povezano s vegetacijskim ciklusom, ili osnovnom hranom, preuzimajući zapravo formu vegetacijskog božanstva.[2][16] Primjeri uključuju Ištar i Perzefonu, koje umiru svake godine.[1] Godišnja smrt Ištar kada ona odlazi u podzemlje, predstavlja izostanak rasta, dok njezin povratak predstavlja preporod poljodjelnog ciklusa.[1] Većina učenjaka drži da premda bogovi sugerirani u ovom motivu umiru, oni se općenito ne vraćaju u smislu ustajanja kao isto božanstvo iako učenjaci poput Mettingera tvrde da to u nekim slučajevima čine.[2][18]

Razvoj koncepta[uredi | uredi kod]

Termin »umirući bog« povezan je s radovima Jamesa Frazera,[6] Jane Ellen Harrison i njihovih kolega kembričkih ritualista.[21] Na kraju 19. stoljeća, u svojim djelima Zlatna grana (The Golden Bough, 1890.)[6] i Prolegomena za studiju grčke religije (Prolegomena to the Study of Greek Religion, 1903.), Frazer i Harrison argumentirali su da su svi mitovi jeke rituala i da svi rituali kao svoju primordijalnu svrhu imaju manipulaciju prirodnim fenomenima.[6]

Ozirisova postelja iz koje obnavlja žetveni ciklus u Egiptu

U ranom 20. stoljeću Gerald Massey argumentirao je da postoje sličnosti između egipatskih mitova o umirućim i uskrsavajućim bogovima i Isusa.[22] No Masseyjeve historijske pogreške često čine njegova djela besmislenima, npr. Massey je tvrdio da su biblijske referencije o Herodu Velikom zasnovane na mitu o »Herutu«, zloj zmiji hidri, iako se postojanje Heroda Velikog može dobro utvrditi bez oslanjanja na kršćanska vrela.[23] Stanley Porter specifično je odbacio djela Masseyja i njegovih sljedbenika.[24]

Švicarski psihoanalitičar Carl Jung argumentirao je da su arhetipski procesi poput smrti i uskrsa bili dio »transpersonalnog simbolizma« kolektivnog nesvjesnog i da bi se mogli iskoristiti u zadatku psihološke integracije.[25] Također je predložio da mitovi paganskih bogova koji su simbolički umrli i uskrsli, zasjenjuju Kristovu literalnu/fizičku smrt i uskrsnuće.[25] Sveukupni nazor Carla Junga o religijskim temama i pričama jest taj da su one izrazi događaja koji su se zbili u nesvjesnome pojedinaca – bez obzira na njihov historicitet.[26] Iz simboličke perspektive, Jung umiruće i uskrsavajuće bogove vidi kao arhetipski proces koji rezonira s kolektivnim nesvjesnim kroz koje uskrsavajući bog postaje veća ličnost u jungovskom jastvu.[1] U Jungovu nazoru biblijska priča poput Isusova uskrsnuća, koju je vidio kao slučaj umirućeg i uskrsavajućeg, može biti istinita ili ne mora, no to nema nikakvu relevanciju za psihološku analizu procesa i njezin impakt.[26]

brončana figura Ozirisa

Analiza Ozirisa prožima kasniju religijsku psihologiju Carla Junga više nego ikoji drugi element.[27] Godine 1950. Jung je napisao da oni koji sudjeluju u festivalu mita o Ozirisu i slijede ritual njegove smrti i razbacivanja njegova tijela da bi ponovo pokrenuli vegetaijski ciklus, »doživljavaju permanenciju i kontinuitet života koji nadživljava sve promjene forme«.[28] Jung je napisao da je Oziris pružio ključni primjer procesa preporoda u tome što je inicijalno tek faraon »imao Ozirisa«, no potom su ga stekli i ostali egipatski plemići, a naposljetku je doveo i do koncepta duše za sve pojedince u kršćanstvu.[29] Jung je vjerovao da je sâmo kršćanstvo izvodilo svoj značaj iz arhetipskog odnosa između Ozirisa i Horusa nasuprot Boga Oca i Isusa, njegova sina.[27] No Jung je također postulirao da je preporod bio primijenjen na Ozirisa (oca), no ne i na Horusa, sina.[27]

Opća primjenjivost Ozirisove smrti i uskrsa na analogiju umirućeg i uskrsavajućeg boga kritizirana je na osnovi toga da se ona izvodila iz žetvenih rituala koji su rastuće i spuštajuće vode rijeke Nila povezivali s poljodjelnim ciklusom.[24][30][31] Žetva ječma i pšenice povezivala se sa smrću Ozirisa dok se za nicanje izdanaka smatralo da se zbiva na osnovi Ozirisove moći da uskrsava polja.[24][30][32] Na analogije preporoda zasnovane na vegetacijskom ciklusu općenito se gleda kao na najslabije elemente u analogijama smrti i preporoda.[1]

U grčkoj mitologiji Dioniz, Zeusov sin, bio je rogato dijete kojeg su na komade rastrgali Titani koji su ga namamili igračkama, skuhali i pojeli.[33][34] Zeus je potom munjom uništio Titane zbog njihova djela protiv Dioniza, a iz pepela su bili oblikovani ljudi.[34] No Dionizova baka Rea uspjela je neke njegove dijelove, prvenstveno njegovo srce koje je pošteđeno, ponovo sastaviti i vratiti ga u život.[33][34] Učenjaci poput Barryja Powella sugerirali su Dioniza kao primjer uskrsa, tj. preporoda.[35]

Teoretičar mita Robert M. Price također je ustvrdio da narativ o Isusu ima jake paralele s drugim bliskoistočnim narativima o božanstvima života, smrti i uskrsa, paralele za koje on piše da su kršćanski apologeti pokušali minimizirati.[36] Priceov nazor praktički nema potpore u sekularnoj akademskoj zajednici.[37]

Akademska kritika[uredi | uredi kod]

Tijekom 20. stoljeća debatiralo se o samoj egzistenciji kategorije »umirućeg i uskrsavajućeg boga« pri čemu je većina modernih učenjaka dovodila u pitanje smislenost te kategorije.[2][17] Na kraju 20. stoljeća bio je oblikovan opći akademski konsenzus protiv valjanosti rezoniranja koje je upotrijebljeno za predlaganje ove kategorije.[2] Tryggve Mettinger, koji podupire ovu kategoriju, tvrdi da postoji akademski konsenzus da je kategorija neprikladna iz historijske perspektive.[18] Učenjaci poput Kurta Rudolpha ustvrdili su da je rezoniranje upotrebljeno za konstrukciju ove kategorije manjkavo.[2]

Afrodita i Adonis, o. 410. pr. Kr., Louvre

Opći akademski konsenzus je taj da premda pruženi primjeri često uključuju smrt božanstva, oni općenito ne uključuju uskrs istog tog božanstva.[2] Eddy i Boyd tvrde da poslije pažljive analize ispada da često nema nikakve smrti, nikakva uskrsa ili nikakva boga u primjerima upotrebljenima u konstrukciji svakog primjera u toj kategoriji.[17] Jonathan Z. Smith, istraživač komparativnih religija, piše da je kategorija »umnogome katahreza zasnovana na zamišljenim rekonstrukcijama i pretjerano kasnim ili jako dvosmislenim tekstovima«.[1][38] U Enciklopediji psihologije i religije (Encyclopedia of Psychology and Religion, 2009.) piše da je Smith u pravu u isticanju mnogih diskontinuiteta unutar kategorije i da premda neki učenjaci podupiru kategoriju, na nju se gleda kao na onu koja sadrži prekomjernu generalizaciju.[1] Gerald O'Collins tvrdi da je površna primjena analognog simbolizma slučaj paralelomanije koja pretjeruje s važnošću tričavih sličnosti, davno napuštene od srednjostrujaških učenjaka.[39]

Frazerova analiza slučajeva poput Adonisa općenito se smatra jako spekulativnom, bacajući sumnju na valjanost čitave kategorije umirućih i uskrsavajućih bogova.[1][40] Počevši s pregledom atenskog rituala cvatnje i sahnuća vrtova sa začinskim biljem na Adonisovu festivalu, u svojoj knjizi Adonisovi vrtovi (The Gardens of Adonis, 1977.) Marcel Detienne sugerira da bi ove začinske biljke (i Adonis) bile dio kompleksa asocijacija u grčkom umu koji se centrirao na začinima, a ne toliko na zamjeni usjeva uopće (a time i ciklusa smrti i preporoda).[41] Te su asocijacije uključivale zavođenje, lukavštinu, gurmanstvo te anksioznosti porođaja.[42] S ove točke gledišta, Adonisova je smrt tek jedan datum među mnogima što se mora upotrijebiti radi analize festivala, mita i boga.[40][42]

Glavna kritika tereti ovu grupu analogija za redukcionizam utoliko što ona čitav raspon diparatnih mitova obuhvaća zajedno pod jednu jedinu kategoriju i ignorira važne distinkcije među njima. Marcel Detienne tvrdi da se time riskira da kršćanstvo postane standard po kojem će se sve religije suditi jer je smrt i uskrs centralnija tema u kršćanstvu nego u mnogim drugim vjerama.[43] Dag Øistein Endsjø, istraživač religije, ističe da su mnogi od tih koji se često definiraju kao umiruća i uskrsavajuća božanstva, kao što su Isus i mnoge figure u starogrčkoj religiji, zapravo umrli kao obični smrtnici da bi bogovima raznih statura postali tek po svojem uskrsnuću od mrtvih. Ne umrijevši kao bogovi, oni stoga prkose definiciji »umirućeg i uskrsavajućeg boga«.[44]

Vidi još[uredi | uredi kod]

Bilješke[uredi | uredi kod]

  1. ↑ 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 David A. Leeming, Kathryn Madden i Stanton Marlan, »Dying and rising gods« u: Encyclopedia of Psychology and Religion, 6. novembra 2009., Springer, str. 266–267, ISBN 038771801X.
  2. ↑ 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 2,12 2,13 2,14 2,15 2,16 2,17 2,18 2,19 2,20 Jane Garry, Archetypes and Motifs in Folklore and Literature, 1. decembra 2004. 19–20. ISBN 0765612607 Greška u referenci: Nevaljana oznaka <ref>; naziv "Garry" je zadan više puta s različitim sadržajem
  3. ↑ 3,0 3,1 Leeming, Dying god
  4. ↑ Burkert 1979., 99.
  5. ↑ Stookey 2004., 99.
  6. ↑ 6,0 6,1 6,2 6,3 Miles 2009., 193.
  7. ↑ Mettinger, Riddle, 55–81.
  8. ↑ Mettinger, Riddle, 83–111.
  9. ↑ Mettinger, Riddle, 113–154.
  10. ↑ Mettinger, Riddle, 55–165.
  11. ↑ Akkadian Dumuzi, Encyclopedia Britannica, pristupljeno 21. aprila 2010.; Mettinger, Riddle, 185–215.
  12. ↑ Mettinger, Riddle, 167–183.
  13. ↑ Dionysus, greekmythology.com, pristupljeno 21. aprila 2010.
  14. ↑ Persephone, Encyclopaedia Britannica, 21. aprila 2010.
  15. ↑ 15,0 15,1 15,2 John Lindow, Norse Mythology: A Guide to Gods, Heroes, Rituals, and Beliefs, 17. oktobra 2002. 66–68. ISBN 0195153820.
  16. ↑ 16,0 16,1 16,2 Lorena Laura Stookey, Thematic Guide to World Mythology, 30. marta 2004. 106–107. ISBN 0313315051.
  17. ↑ 17,0 17,1 17,2 Paul R. Eddy, Gregory A. Boyd, The Jesus legend: a case for the historical reliability of the synoptic gospels, 2007., 53–54, ISBN 0-8010-3114-1.
  18. ↑ 18,0 18,1 18,2 Mettinger, Tryggve N. D. (2001.). The Riddle of Resurrection: Dying and Rising Gods in the Ancient Near East. Almqvist & Wiksell, str. 7 i 221.
  19. ↑ 19,0 19,1 Michael Ashkenazi, Handbook of Japanese Mythology, 5. novembra 2003. 174. ISBN 1576074676.
  20. ↑ 20,0 20,1 Enrique Florescano i Lysa Hochroth, The Myth of Quetzalcoatl, 29. oktobra 2002. 42. ISBN 0801871018.
  21. ↑ Ackerman 2002., 163., u listi navodi božansko kraljevanje, tabu i umirućeg boga kao »ključne koncepte« ne samo Frazera, već i Harrisona i ostalih u ritualističkoj školi, nasuprot razlikama među tim učenjacima.
  22. ↑ Massey, Gerald (1907.). Ancient Egypt, the light of the world. London: T. Fisher Unwin. str. 728–914. ISBN 978-1-4588-1251-3. 
  23. ↑ Stanley E. Porter i Stephen J. Bedard, Unmasking the Pagan Christ, 2006., 18. ISBN 1894667719.
  24. ↑ 24,0 24,1 24,2 Stanley E. Porter i Stephen J. Bedard, Unmasking the Pagan Christ, 2006., 24. ISBN 1894667719.
  25. ↑ 25,0 25,1 Crowley, Vivianne (2000). Jung: A Journey of Transformation:Exploring His Life and Experiencing His Ideas. Wheaton Illinois: Quest Books. ISBN 978-0-8356-0782-7. 
  26. ↑ 26,0 26,1 Mark R. McMinn i Timothy R. Phillips, Care for the Soul: Exploring the Intersection of Psychology and Theology, 25. aprila 2001., Intervarsity, 287. ISBN 0830815538.
  27. ↑ 27,0 27,1 27,2 David A. Leeming, Kathryn Madden i Stanton Marlan, »Osiris and the Egyptian Religion« u: Encyclopedia of Psychology and Religion, 6. novembra 2009., Springer, 651–653, ISBN 038771801X.
  28. ↑ C. G. Jung i R. F. C. Hull, The Archetypes and The Collective Unconscious (Collected Works of C. G. Jung Vol. 9 Part 1), 1. augusta 1981., 117, ISBN 0691018332.
  29. ↑ C. G. Jung i R. F. C. Hull, The Archetypes and The Collective Unconscious (Collected Works of C. G. Jung Vol. 9 Part 1), 1. augusta 1981., 128, ISBN 0691018332.
  30. ↑ 30,0 30,1 Geraldine Pinch, Egyptian Mythology, a Guide to the Gods, Goddesses, and Traditions of Ancient Egypt, 2004., Oxford Univ Press, 91, ISBN 0195170245.
  31. ↑ Bruce Manning Metzger, New Testament tools and studies", p. 19, Brill Archive, 1960.
  32. ↑ Margaret Bunson, Encyclopedia of Ancient Egypt, 1999., 290, ISBN 0517203804.
  33. ↑ 33,0 33,1 Kiki Gounaridou, Euripides and Alcestis, 3. septembra 1998., University Press Of America, 71, ISBN 0761812318.
  34. ↑ 34,0 34,1 34,2 Anton Powell, The Greek World, 28. septembra 1997., 494., ISBN 0415170427.
  35. ↑ Barry B. Powell, A Short Introduction to Classical Myth, januar 2002., 105–107, ISBN 0130258393.
  36. ↑ Price, Robert M. »Jesus at the Vanishing Point« u: James K. Beilby & Paul Rhodes Eddy (urr.) The Historical Jesus: Five Views. InterVarsity, 2009, p. 75.
  37. ↑ Bart Ehrman 2012. Did Jesus Exist?, Oxford University Press.
  38. ↑ Smith, Jonathan Z. (1987.). »Dying and Rising Gods«, u: The Encyclopedia of Religion Vol. IV, uredio Mircea Eliad, Macmillan, str. 521–527, ISBN 0029097002.
  39. ↑ Gerald O'Collins, »The Hidden Story of Jesus«, New Blackfriars, vol. 89, izd. 1024, str. 710–714, novembar 2008.
  40. ↑ 40,0 40,1 Elinor Shaffer, Comparative Criticism, vol. 1, 1. novembra 1979., str. 301, ISBN 0521222966.
  41. ↑ Marcel Detienne, Janet Lloyd i Jean-Pierre Vernant, The Gardens of Adonis, 4. aprila 1994., Princeton, str. iv-xi, ISBN 0691001049.
  42. ↑ 42,0 42,1 Bernard Frank Batto, Kathryn L. Roberts i J. J. M. Roberts (urr.), David and Zion, Biblical Studies in Honor of J.J.M. Roberts, juli 2004., str. 381–383, ISBN 1575060922.
  43. ↑ Detienne 1994; vidi još Burkert 1987
  44. ↑ Dag Øistein Endsjø. Greek Resurrection Beliefs and the Success of Christianity. New York: Palgrave Macmillan 2009.

Reference[uredi | uredi kod]

  • Ackerman, Robert (2002). The Myth and Ritual School: J.G. Frazer and the Cambridge Ritualists. New York: Routledge.
  • Burkert, Walter
    • 1979. Structure and History in Greek Mythology and Ritual. London: University of California Press.
    • 1987. Ancient Mystery Cults. Cambridge, Mass.: Harvard UP. ISBN 0-674-03386-8
  • Cumont, Franz (1911). The Oriental Religions in Roman Paganism. Chicago: Open Court.
  • Cumont, Franz (1903). The Mysteries of Mithra. London: Kegan Paul.
  • Detienne, Marcel. 1994. The Gardens of Adonis: Spices in Greek Mythology. Princeton, N.J.: Princeton UP. ISBN 0-391-00611-8
  • Endsjø, Dag Øistein 2009. Greek Resurrection Beliefs and the Success of Christianity. New York: Palgrave Macmillan. ISBN 978-0-230-61729-2
  • Frazer, James George (1890). The Golden Bough. New York: Touchstone, 1996.. ISBN 0-684-82630-5
  • Gaster, Theodor, H. 1950. Thespis: Ritual, Myth, and Drama in the Ancient Near East. New York: Henry Schuman. ISBN 0-87752-188-3
  • Godwin, Joscelyn. 1994. The Theosophical Enlightenment. Albany: State U of New York P. ISBN 0-7914-2151-1
  • Jensen, Adolf (1963). Myth and Cult among Primitive Peoples. Chicago: University of Chicago Press. ISBN 0-226-39823-4
  • Leeming, David. "Dying god". The Oxford Companion to World mythology. Oxford University Press, 2004. Oxford Reference Online. Oxford University Press. UC - Irvine. 5 June 2011 <http://www.oxfordreference.com/views/ENTRY.html?subview=Main&entry=t208.e469>
  • Lewis, C. S. (1970). "Myth Become Fact." God in the Dock: Essays on Theology and Ethics. Ed. Walter Hooper. Reprint ed. Grand Rapids, Mich.: William B. Eerdmans, 1994. ISBN 0-8028-0868-9
  • Mettinger, Tryggve N. D. (2001). The Riddle of Resurrection: Dying and Rising Gods in the Ancient Near East. Coniectanea Biblica, Old Testament, 50, Stockholm: Almqvist & Wiksell, ISBN 978-91-22-01945-9
  • Miles, Geoffrey. 2009. Classical Mythology in English Literature: A Critical Anthology. Taylor & Francis e-Library.
  • Nash, Ronald H. 2003. The Gospel and the Greeks: Did the New Testament Borrow from Pagan Thought?. Phillipsburg, N.J.: P&R. ISBN 0-87552-559-8
  • Price, Robert M. "Jesus at the Vanishing Point" in James K. Beilby & Paul Rhodes Eddy (eds.) The Historical Jesus: Five Views. InterVarsity, 2009
  • Smith, Jonathan Z. (1987). "Dying and Rising Gods." In The Encyclopedia of Religion: Vol. 3.. Ed. Mircea Eliade. New York: Simon & Schuster Macmillan.
  • Stookey, Lorena Laura. 2004. Thematic Guide to World Mythology. Westport: Greenwood.
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Umirući_i_uskrsavajući_bog&oldid=41399639