Trpimirova darovnica

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Trpimirova darovnica, poznata i kao Povelja kneza Trpimira, jest najstariji sačuvani spomenik hrvatskog prava. Ova isprava, nastala 852. godine na latinskom jeziku, najstarija je isprava s dvora nekog od hrvatskih vladara i ujedno prva domaća isprava u kojoj se spominje hrvatsko ime.

Premda je sačuvana fragmentarno, iz povelje se vidi da vladar ima skoro neograničenu vlast u državi jer Trpimir za sebe kaže da je vladar Hrvata po božjoj milosti. Povelja dokazuje postojanje Hrvata i prije Trpimira, jer on njome potvrđuje darovnicu što je splitskoj nadbiskupiji podario njegov prethodnik, Mislav, te joj još daruje crkvu sv. Jurja u Putalju i neke posjede s pripadajućim kmetovima. Zatim, pokazuje da je riječ o feudalnoj državi u formiranju i da je hrvatski vladar imao svoj aparat vlasti u koji su spadali i njegovi dvorjani i vojno-upravni funkcioneri (župani, dvorski kapelani i drugi). Trpimir dalje konstituira pravo crkve na ubiranje crkvene desetine. Feudalnu prirodu vladareve vlasti potvrđuje činjenica da Trpimir raspolaže državnim teritorijem i da posjeduje vlastite feudalne domene. Iako se Trpimir ponašao kao stvarni vladar, on nije bio i formalno samostalan. Bio je, naime, u vazalnom odnosu s nasljednikom franačke vlasti u Italiji, lombardijskim kraljem Lotarom. Na osnovu Trpimirove povelje također se može zaključiti da se hrvatska država konačno pojavila u trećem desetljeću 9. stoljeća.