Slobodoumnost

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Slobodoumlje)
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Slobodoumnost (ili slobodna misao, slobodoumlje) u najširem smislu predstavlja pogled na svet koji nije ograničen dogmom ili tradicijom.[1]

U užem smislu slobodoumnost predstavlja filozofski stav prema kojem se saznanja o svetu trebaju formulisati isključivo na osnovu logike, razuma i empirizma, a ne na osnovu tradicije, dogmi, otkrovenja, autoriteta i emocija.

Prema Oksfordovom engleskom rečniku[2], slobodni mislilac je osoba koja oblikuje svoje ideje i mišljenja radije nego što ih usvaja od drugih ljudi, posebno u religijskim pitanjima. U savremenim promišljanjima, slobodoumnost je snažno povezana sa odbacivanjem tradicionalnih društvenih ili religijskih sistema uverenja.[3] Kognitivna primena slobodoumnosti je poznata kao "slobodno mišljenje", a praktičar slobodne misli je poznat kao "slobodni mislilac". Moderni slobodni mislioci smatraju slobodnu misao kao prirodnu slobodu od svih negativnih i obmanjujućih mišljenja koja su stekli u društvu.[4]

Pojam je počeo da se koristi u 17. veku da bi se ukazalo na ljude koji su ispitivali osnovu tradicionalnih religijskih uverenja. U praksi, slobodoumnost je najbliže povezana sa sekularizmom, agnosticizmom, ateizmom, antiklerikalizmom i kritikom religije. Oksfordov engleski rečnik definiše slobodoumnost kao slobodno ispoljavanje razuma u odnosu na religijska verovanja i nekritičko poštovanje autoriteta.

Slobodni mislioci smatraju da znanje treba da bude utemeljeno na činjenicama, naučnom istraživanju i logici. Skeptična primena nauke podrazumeva slobodu od intelektualno ograničavajućih efekata pristranosti tvrdnje, kognitivne pristranosti, konvencionalne mudrosti, popularne kulture, predrasuda ili sektaštva.[5]

Definicija[uredi - уреди | uredi izvor]

Ireligiozni autor Li definiše slobodoumnost kao mišljenje koje je nezavisno od otkrovenja, tradicije, ukorenjenih verovanja i autoriteta[6], te smatra da je slobodoumnost "širi krovni pojam" koji ne obuhvata samo ateizam, nego može da obuhvata i religijsku neortodoksnost, religijsko disidentstvo, skepticizam i nekonvencionalno razmišljanje.[7]

Osnovni sažetak eseja "Etika uverenja" britanskog matematičara i filozofa iz 19. veka Kliforda glasi: "Pogrešno je uvek, svugde i za svakoga, da veruje u bilo šta, ako nema dovoljno dokaza."[8] Ovaj esej je postao poziv na okupljanje slobodnih mislilaca kada je objavljen 1870-ih, i opisan je kao trenutak kada su slobodni mislioci dobili moralno ohrabrenje.[9] Kliford je i sam bio organizator slobodoumnih okupljanja, koja su predstavljala pokretačku snagu posle Kongresa liberalnih mislilaca, održanog 1878. godine.

Što se tiče religije, slobodni mislioci obično smatraju da nema dovoljno dokaza koji potkrepljuju postojanje natprirodnih fenomena.[10] Prema Fondaciji za slobodu od veroispovesti: „Slobodni mislilac ne može biti neko ko zahteva usaglašenost sa Biblijom, verom ili mesijom. Slobodnom misliocu, otkrovenje i vera su nevažeći, a ortodoksija nije garancija istine.“ i „Slobodni mislioci su uvereni da religijske tvrdnje nisu izdržale testove razuma. Ne samo da ne postoji ništa što bi se moglo zadobiti verovanjem u neistinu, već postoji sve što se gubi kada žrtvujemo nezamenjivo oruđe razuma na oltaru sujeverja. Većina slobodnih mislilaca smatra da religija nije samo neistinita, već i štetna.“.[11]

Filozof Bertrand Rasel je napisao sledeće u svom eseju "Vrednost slobodne misli (Kako postati tragač istine i razbiti lance mentalnog ropstva)" iz 1944. godine:

„Ono što predstalja slobodnog mislioca nisu njegova uverenja, već način na koji ih on drži. Ako ih drži jer su mu stariji ljudi rekli da su istinita dok je bio mlad, ili ako ih drži da ne bi bio nesrećan, njegova misao nije slobodna; ali ako ih drži zato što, nakon pažljivog razmišljanja, nalazi ravnotežu dokaza u njihovu korist, onda je njegova misao slobodna, koliko god čudni njegovi zaključci izgledaju.“

Čitav prvi paragraf eseja jasno pokazuje da slobodni mislilac ne mora biti nužno ateista ili agnostik, sve dok zadovoljava ovu definiciju:

„Osoba koja je slobodna u svakom pogledu je slobodna od nečega; od čega je slobodni mislilac slobodan? Da bi bio dostojan imena, on mora biti oslobođen dve stvari: sile tradicije i tiranije sopstvenih strasti. Niko od njih nije potpuno slobodan, ali u meri čovekove emancipacije on zaslužuje da se nazove slobodnim misliocem.“

Bivši rukovodilac Američkog udruženja humanista, sugeriše da se Raselovom definicijom umereniji i slobodniji vernici koji su osporili ustanovljena i ukorenjena ortodoksna verovanja mogu smatrati slobodnim misliocima.[12]

U 18. i 19. veku, mnogi mislioci koji su smatrani slobodnim misliocima bili su deisti, tvrdeći da priroda Boga može biti poznata samo iz proučavanja prirode, a ne iz religijskog otkrovenja. U devetnaestom veku, "deizam" je bio "prljava reč" kao "ateizam", a deisti su često bili stigmatizovani kao ateisti od strane njihovih hrišćanskih protivnika.[13][14] Deisti danas sebe smatraju slobodnim misliocima, ali su sada manje izraženi u slobodnoumnom pokretu nego ateisti.

Karakteristike[uredi - уреди | uredi izvor]

Prema slobodnim misliocima, da bi se ideja smatrala istinitom, ona mora biti testabilna, proverljiva, parsimonična i logična. Mnogi slobodni mislioci imaju tendenciju da budu humanisti, bazirajući moral na ljudskim potrebama i nalazeći smisao u ljudskom saosećanju, društvenom progresu, umetnosti, ličnoj sreći, ljubavi i unapređenju znanja. Uopšteno govoreći, slobodni mislioci vole da misle za sebe, imaju tendenciju da budu skeptični, poštuju kritičko ramišljenje i razum, ostaju otvoreni za nove koncepte i ponekad se ponose svojom individualnošću. Oni teže da sami odrede istinu - na osnovu znanja koje dobijaju, odgovora koje dobijaju, iskustava koja imaju i ravnoteže koju su stekli. Slobodni mislioci odbacuju usaglašenost radi saglasnosti, pri čemu stvaraju svoja sopstvena uverenja razmatrajući način na koji svet oko njih funkcioniše kako bi posedovali intelektualni integritet i hrabrost da razmišljaju izvan prihvaćenih normi.[15]

Simbol[uredi - уреди | uredi izvor]

"Maćuhica", simbol slobodne misli

Cvet maćuhica (tj. dan i noć, poljska ljubičica itd.; lat. Viola tricolor) predstavlja dugogodišnji simbol slobodoumnosti i slobodne misli. Literatura Američke sekularne unije pokrenula je njenu upotrebu krajem 19. veka. Razlog za upotrebu maćuhice kao simbola slobodne misli leži i u poreklu imena cveta i u njenom izgledu. Maćuhica (eng. pansy) je ime dobila po francuskoj reči "pensée", što znači "misao". To ime je navodno dato zbog toga što su neki smatrali da cvet ima sličnost sa ljudskim licem, a od sredine do kraja leta ona klimne prema napred kao da je duboko u mislima.[16] "Osporavanje religijske dogme: Istorija slobodne misli", pamflet iz 1880-ih imao je ovu izjavu pod naslovom "Znak maćuhice"[17]:

„Postoji ... potreba za znakom koja će na prvi pogled, bez složenosti detalja, izražavati taj osnovni princip slobode misli za koji se bore liberalni svih izama. Čini se da su tu potrebu ispunili slobodni mislioci Francuske, Belgije, Španije i Švedske, koji su usvojili maćuhicu kao svoj znak. Pridružujemo im se u preporuci ovog cveta kao jednostavnog i jeftinog znaka slobodne misli... Neka svaki patriota koji je slobodni mislilac u tom smislu usvoji maćuhicu kao svoju značku, koju treba nositi u svakom trenutku, kao tiho i nenametljivo svedočenje njegovih principa. Na taj način ćemo prepoznati našu braću u cilju, i entuzijazam će se proširiti; sve dok, uskoro, uzdignuti barjak maćuhice, ispod skloništa zastave Sjedinjenih Država, svuda bude oduševljavao ljudska srca kao simbol verske slobode i slobode savesti.“

Počeci moderne slobodoumnosti[uredi - уреди | uredi izvor]

Godina 1600. se smatra orijentirom za doba moderne slobodoumnosti. To je bilo doba pogubljenja bivšeg dominikanca Đordana Bruna od strane Inkvizicije u Italiji.[18][19][20]

Engleska[uredi - уреди | uredi izvor]

Termin slobodni mislilac se pojavio krajem 17. veka u Engleskoj da bi opisali oni koji su se suprotstavljali instituciji Crkve i doslovnom verovanju u Bibliju. Uverenja ovih pojedinaca bila su usmerena na koncept da ljudi mogu razumeti svet istraživanjem prirode. Takve pozicije su prvi put formalno dokumentovane 1697. godine od strane William-a Molyneux-a u široko objavljenom pismu Džonu Loku, i još šire 1713, kada je Entoni Kolins napisao svoj "Diskurs slobodnog mišljenja", koji je stekao značajnu popularnost. Ovaj esej napada sveštenike svih crkava i predstavlja zahtev za deizam.

Magazin "Slobodni mislilac" je prvi put objavljen u Britaniji 1881. godine.

Francuska[uredi - уреди | uredi izvor]

U Francuskoj, koncept se prvi put pojavio u publikaciji 1765. godine kada su Deni Didro, Žan le Ron d'Alamber i Volter uključili članak "Liberté de penser" u svoju "Enciklopediju".[21] Evropski koncepti slobodne misli toliko su se širili da su čak i udaljena mesta u Norveškoj imala dobro poznate slobodne mislioce poput Jo Gjende-a u 19. veku.[22]

François-Jean Lefebvre de la Barre (1745–1766) je bio mladi francuski plemić, poznat po tome što je bio mučen i obezglavljen, pre nego što je njegovo telo bilo spaljeno na lomači zajedno sa Volterovim "Filozofskim rečnikom". Često se kaže da je La Barre pogubljen zbog toga što nije pozdravio rimokatoličku religijsku procesiju, ali su elementi predmeta bili daleko složeniji. U Francuskoj, La Barre se široko smatra simbolom žrtava hrišćanske religijske netolerancije.[23]

Nemačka[uredi - уреди | uredi izvor]

U Nemačkoj, tokom perioda 1815–1848 i pre nemačke Martovske revolucije, otpor građana protiv dogme crkve se povećao. 1844. godine, pod uticajem Johannes-a Ronge-a i Robert-a Blum-a, rasla je vera u ljudska prava, toleranciju među ljudima i humanizam, a 1859. godine su osnovali "Savez slobodnih verskih zajednica Nemačke", udruženje osoba koje sebe smatraju verujućim, ali bez pridržavanja uputstava bilo koje uspostavljene ili institucionalizovane religije. Godine 1881. u Frankfurtu na Majni, Ludwig Büchner je osnovao "Nemački savez slobodnih mislilaca" kao prvu nemačku organizaciju za ateiste i agnostike.[24]

Vidi takođe[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. "Freethinker – Definition of freethinker by Merriam-Webster". Retrieved 12 June 2015.
  2. https://en.oxforddictionaries.com
  3. "Archived copy". Archived from the original on 2013-01-17. Retrieved 2012-02-03.
  4. "Nontracts". Archived from the original on 4 August 2012. Retrieved 12 June 2015.
  5. "who are the Freethinkers?". Freethinkers.com. 2018-02-13. Retrieved 14 February 2018.
  6. "What Is Freethought?". Daylight Atheism. 2010-02-26. Retrieved 12 June 2015.
  7. Adam Lee (October 2012). "9 Great Freethinkers and Religious Dissenters in History". Big Think. Retrieved 12 June 2015.
  8. William Kingdon Clifford, The Ethics of Belief (1879 [1877]).
  9. Becker, Lawrence and Charlotte (2013). Encyclopedia of Ethics (article on "agnosticism"). Routledge. p. 44. ISBN 9781135350963.
  10. Hastings, James (2003-01-01). Encyclopedia of Religion. ISBN 9780766136830
  11. "What is a Freethinker? - Freedom From Religion Foundation". Retrieved 12 June 2015.
  12. "Saga Of Freethought And Its Pioneers". American Humanist Association. Archived from the original on 15 July 2015. Retrieved 12 June 2015.
  13. James E. Force, Introduction (1990) to An Account of the Growth of Deism in England (1696) by William Stephens
  14. Aveling, Francis, ed. (1908). "Deism". The Catholic Encyclopedia. Retrieved 2012-10-10. The deists were what nowadays would be called freethinkers, a name, indeed, by which they were not infrequently known; and they can only be classed together wholly in the main attitude that they adopted, viz. in agreeing to cast off the trammels of authoritative religious teaching in favour of a free and purely rationalistic speculation.... Deism, in its every manifestation was opposed to the current and traditional teaching of revealed religion.
  15. A COMMON PLACE by Ruth Kelly and Liam Byrne
  16. A Pansy For Your Thoughts, by Annie Laurie Gaylor, Freethought Today, June/July 1997
  17. The Pansy of Freethought - Rediscovering A Forgotten Symbol Of Freethought by Annie Laurie Gaylor
  18. Gatti, Hilary (2002). Giordano Bruno and Renaissance Science: Broken Lives and Organizational Power. Ithaca, New York: Cornell University Press. pp. 18–19. ISBN 978-0801487859. Retrieved 21 March 2014. For Bruno was claiming for the philosopher a principle of free thought and inquiry which implied an entirely new concept of authority: that of the individual intellect in its serious and continuing pursuit of an autonomous inquiry… It is impossible to understand the issue involved and to evaluate justly the stand made by Bruno with his life without appreciating the question of free thought and liberty of expression. His insistence on placing this issue at the center of both his work and of his defense is why Bruno remains so much a figure of the modern world. If there is, as many have argued, an intrinsic link between science and liberty of inquiry, then Bruno was among those who guaranteed the future of the newly emerging sciences, as well as claiming in wider terms a general principle of free thought and expression.
  19. Montano, Aniello (24 November 2007). Antonio Gargano, ed. Le deposizioni davanti al tribunale dell'Inquisizione. Napoli: La Città del Sole. p. 71. In Rome, Bruno was imprisoned for seven years and subjected to a difficult trial that analyzed, minutely, all his philosophical ideas. Bruno, who in Venice had been willing to recant some theses, become increasingly resolute and declared on 21 December 1599 that he 'did not wish to repent of having too little to repent, and in fact did not know what to repent.' Declared an unrepentant heretic and excommunicated, he was burned alive in the Campo dei Fiori in Rome on 17 February 1600. On the stake, along with Bruno, burned the hopes of many, including philosophers and scientists of good faith like Galileo, who thought they could reconcile religious faith and scientific research, while belonging to an ecclesiastical organization declaring itself to be the custodian of absolute truth and maintaining a cultural militancy requiring continual commitment and suspicion.
  20. Birx, James (11 November 1997). "Giordano Bruno". Mobile Alabama Harbinger. Retrieved 28 April 2014. To me, Bruno is the supreme martyr for both free thought and critical inquiry… Bruno's critical writings, which pointed out the hypocrisy and bigotry within the Church, along with his tempestuous personality and undisciplined behavior, easily made him a victim of the religious and philosophical intolerance of the 16th century. Bruno was excommunicated by the Catholic, Lutheran and Calvinist Churches for his heretical beliefs. The Catholic hierarchy found him guilty of infidelity and many errors, as well as serious crimes of heresy… Bruno was burned to death at the stake for his pantheistic stance and cosmic perspective.
  21. "ARTFL Encyclopédie Search Results". 1751–1772. p. 472. Retrieved 12 June 2015.
  22. "Gjendesheim". MEMIM. 2016. Archived from the original on 8 August 2016. Retrieved 8 August 2016.
  23. Gregory, Mary Efrosini (2008). Evolutionism in Eighteenth-century French Thought. Peter Lang. p. 192. ISBN 9781433103735. Retrieved 1 September 2016.
  24. Bock, Heike (2006). "Secularization of the modern conduct of life? Reflections on the religiousness of early modern Europe". In Hanne May. Religiosität in der säkularisierten Welt. VS Verlag fnr Sozialw. p. 157. ISBN 978-3-8100-4039-8.

Spoljašnje veze[uredi - уреди | uredi izvor]