Renesansni latinski jezik
| Renesansni latinski jezik | |
|---|---|
| Države | upravama i univerzitetima brojnih država |
| Regije | Evropa |
| Jezična porodica |
|
| Službeni status | |
| Službeni | većini rimokatoličkih država |
| Regulator | zajednice učenjaka prvih univerziteta |
| Jezični kodovi | |
| ISO 639-1 | – |
| ISO 639-3 | – |
Renesansni latinski naziv je zasebne forme latinskog stila koja je razvijena za vrijeme evropske renesanse od četrnaestog do petnaestog vijeka, naročito od strane renesansnog humanističkog pokreta.
Ad fontes ("izvorima") bila je opća izreka humanista i kao takav njihov latinski stil težio je pročišćavanju latinskog od srednjovjekovnog latinskog vokabulara i stilističkih dodataka koje je nakupio tokom vijekova nakon pada Rimskog carstva. Ugledali su se na književnost zlatnog doba latinskog jezika, a naročito na Cicerona u prozi i Vergilija u poeziji, kao sudaca latinskog stila. Napustili su upotrebu sekvence i drugih nakupljenih formi metra i umjesto toga su nastojali oživjeti grčke okvire koji su se koristili u latinskoj poeziji za vrijeme rimskog perioda. Humanisti su osuđivali velik dio srednjovjekovne književnosti na latinskom kao "gotičku"—za njih, pojam zlostavljanja—i vjerovali su da je umjesto toga samo antički latinski iz rimskog perioda bio "pravi latinski".
Neki ciceronski humanisti 16. vijeka također su nastojali pročistiti pisani latinski od srednjovjekovnih razvoja u svojoj ortografiji. Insistirali su, na primjer, da se ae treba pisati u potpunosti ma gdje se pojavljivalo u klasičnom latinskom; srednjovjekovni pisci često su pisali e umjesto ae. Bili su mnogo revnosniji od srednjovjekovnih pisaca u vezi s time da se t i c trebaju razlikovati; zbog efekta palatalizacije postali su homofoni, pa su srednjovjekovni pisci često pisali, na primjer, eciam umjesto etiam. Njihove reforme utjecale su i na rukopis; humanisti su obično pisali na latinskom humanističkim pismom, koje je nastalo od karolinškog pisma, prvog pretka većine savremenih slogovnih fontova sa malim slovima, izbjegavajući gotička pisma koja su se upotrebljavala u srednjem vijeku. Ta vrsta pisanja bila je naročito predostrožna u uređenim djelima, tako da su ih kolege iz međunarodne zajednice mogli lakše čitati, dok su u svojim dokumentima pisanim rukom pisali na latinskom obično onako kako su ga i izgovarali usmeno. Prema tome, prve generacije humanista nisu posvetile mnogo pažnje ortografiji sve do kasnog šesnaestog i sedamnaestog vijeka. Erazmo je predložio da se napuste tada tradicionalni izgovori latinskog u korist njegove rekonstruirane verzije klasičnog latinskog izgovora, iako se iz njegovih djela može zaključiti da je sam koristio crkveni izgovor.
Humanistički plan za ponovno stvaranje latinskog bio je većim dijelom uspješan, barem u polju obrazovanja. Škole su podučavale humanistički pravopis i poticale su istraživanje tekstova koje su odabrali humanisti, većinom isključujući kasnija književna djela na latinskom. S druge strane, iako je humanistički latinski bio elegantan književni jezik, postalo je mnogo teže pisati knjige o zakonu, medicini, nauci ili savremenoj politici na latinskom slijedeći norme humanista po pitanju pročišćavanja vokabulara i klasične upotrebe.[nedostaje referenca]
Renesansni latinski jezik postepeno se razvio u novolatinski jezik 16–19. vijeka, korišten kao jezik izbora za autore pri raspravi o pitanjima koja su smatrana dovoljno važnim za međunarodnu (tj. panevropsku) publiku.
Za djela 14. vijeka i autore koji su još uvijek bili srednjovjekovnih pogleda (praktički svi netalijani), vidite članak Srednjovjekovni latinski jezik.- 1359. Epistolæ familiares, Petrarka (1304–1374)
- 1360. Genealogia deorum gentilium, Giovanni Boccaccio (1313–1375)
- 1425. Hermaphroditus, Antonio Beccadelli (1394–1471)
- 1441. De elegantiis Latinæ linguæ, Lorenzo Valla (1406–1457)
- 1442. Historia Florentini populi, Leonardo Bruni (c. 1370–1444)
- 1444. Historia de duobus amantibus, Æneas Sylvius Piccolomini, papa Pio II. (1405–1464)
- 1452. De re ædificatoria, Leone Battista Alberti (1404–1472)
- 1471. Contra amores, Bartolomeo Platina (1421–1481)
- 1479. De inventione dialectica, Rodolphus Agricola (1444–1485)
- 1481. Introductiones Latinæ, Antonio de Nebrija (1441–1522)
- 1486. De hominis dignitate, Giovanni Pico della Mirandola (1463–1494)
- 1491. Nutricia, Poliziano (1454–1494)
- Theologia Platonica de immortalitate animæ, Marsilio Ficino (1433–1499)
- Francesco Filelfo (1398–1481)
- ↑ „Incunabula Short Title Catalogue”. British Library. Pristupljeno 2 March 2011.
- Analitička bibliografija online neolatinskih naslova (također renesansnog latinskog).
- Neolatinski humanistički tekstovi Arhivirano 2017-01-21 na Wayback Machine-u na DigitalBookIndex.
- René Hoven, Lexique de la prose latine de la Renaissance. Dictionary of Renaissance Latin from prose sources, uz saradnju Laurent Grailet, Leiden, Brill, 2006 (2. izdanje), 683 str.
- Centar za neolatinske studije, fokusiran na irski renesansni latinski.