Renesansni latinski jezik

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Renesansni latinski jezik
Govori se u upravama i univerzitetima brojnih država
Region Evropa
Ukupno govornici
Jezička porodica


>talijanski
->latinofaliskanski jezici
-->latinski jezk
--->

 
Službeni status
Službeni jezik u većini rimokatoličkih država
Reguliran od zajednice učenjaka prvih univerziteta
Jezički kodovi
ISO 639-1 Nema
ISO 639-2
ISO 639-3

Renesansni latinski naziv je zasebne forme latinskog stila koja je razvijena za vrijeme evropske renesanse od četrnaestog do petnaestog vijeka, naročito od strane renesansnog humanističkog pokreta.

Ad fontes[uredi - уреди | uredi izvor]

Ad fontes ("izvorima") bila je opća izreka humanista i kao takav njihov latinski stil težio je pročišćavanju latinskog od srednjovjekovnog latinskog vokabulara i stilističkih dodataka koje je nakupio tokom vijekova nakon pada Rimskog carstva. Ugledali su se na književnost zlatnog doba latinskog jezika, a naročito na Cicerona u prozi i Vergilija u poeziji, kao sudaca latinskog stila. Napustili su upotrebu sekvence i drugih nakupljenih formi metra i umjesto toga su nastojali oživjeti grčke okvire koji su se koristili u latinskoj poeziji za vrijeme rimskog perioda. Humanisti su osuđivali velik dio srednjovjekovne književnosti na latinskom kao "gotičku"—za njih, pojam zlostavljanja—i vjerovali su da je umjesto toga samo antički latinski iz rimskog perioda bio "pravi latinski".

Neki ciceronski humanisti 16. vijeka također su nastojali pročistiti pisani latinski od srednjovjekovnih razvoja u svojoj ortografiji. Insistirali su, na primjer, da se ae treba pisati u potpunosti ma gdje se pojavljivalo u klasičnom latinskom; srednjovjekovni pisci često su pisali e umjesto ae. Bili su mnogo revnosniji od srednjovjekovnih pisaca u vezi s time da se t i c trebaju razlikovati; zbog efekta palatalizacije postali su homofoni, pa su srednjovjekovni pisci često pisali, na primjer, eciam umjesto etiam. Njihove reforme utjecale su i na rukopis; humanisti su obično pisali na latinskom humanističkim pismom, koje je nastalo od karolinškog pisma, prvog pretka većine savremenih slogovnih fontova sa malim slovima, izbjegavajući gotička pisma koja su se upotrebljavala u srednjem vijeku. Ta vrsta pisanja bila je naročito predostrožna u uređenim djelima, tako da su ih kolege iz međunarodne zajednice mogli lakše čitati, dok su u svojim dokumentima pisanim rukom pisali na latinskom obično onako kako su ga i izgovarali usmeno. Prema tome, prve generacije humanista nisu posvetile mnogo pažnje ortografiji sve do kasnog šesnaestog i sedamnaestog vijeka. Erazmo je predložio da se napuste tada tradicionalni izgovori latinskog u korist njegove rekonstruirane verzije klasičnog latinskog izgovora, iako se iz njegovih djela može zaključiti da je sam koristio crkveni izgovor.

Humanistički plan za ponovno stvaranje latinskog bio je većim dijelom uspješan, barem u polju obrazovanja. Škole su podučavale humanistički pravopis i poticale su istraživanje tekstova koje su odabrali humanisti, većinom isključujući kasnija književna djela na latinskom. S druge strane, iako je humanistički latinski bio elegantan književni jezik, postalo je mnogo teže pisati knjige o zakonu, medicini, nauci ili savremenoj politici na latinskom slijedeći norme humanista po pitanju pročišćavanja vokabulara i klasične upotrebe.[traži se izvor]

Renesansni latinski jezik postepeno se razvio u novolatinski jezik 16–19. vijeka, korišten kao jezik izbora za autore pri raspravi o pitanjima koja su smatrana dovoljno važnim za međunarodnu (tj. panevropsku) publiku.

Renesansni autori i djela na latinskom[uredi - уреди | uredi izvor]

14. vijek[uredi - уреди | uredi izvor]

15. vijek[uredi - уреди | uredi izvor]

Inkunabule prema jeziku.[1] Latinski je dominirao domenom štampanih knjiga u 15 vijeku.

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]