Proslava 1. marta

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Proslava 1. marta

UNESCO logo.svg Nematerijalna svjetska baština
Proslava 1. marta
Bugarska Bugarska Severna Makedonija Sjeverna Makedonija Moldavija Moldavija Rumunija Rumunija
Regija: Evropa
Godina upisa: 2017.
ID: 01287
Ugroženost:
Poveznica: [[1] UNESCO]


Proslava 1. marta je tradicija iz davne prošlosti kojom se obilježava početak proljeća, na području država: Sjeverna Makedonija, Bugarska, Rumunija i Moldavija. Proglašena je za UNESCO-ovu nematerijalnu svjetsku baštinu na prijedlog navedenih zemalja.

Osnovna tradicija se sastoji u izradi martenice, prinošenju i nošenju crvenog i bijelog konca, koji se potom odvezuje kada se vidi prvi cvijet, lasta ili roda. Osim osnovne tradicije, postoje i drugi lokalni običaji, kao što su običaji pročišćavanja u Moldaviji.

Martenica (bugarski: mартеница; makedonski: мартинка; ; rumunjski: mărțișor; grčki: μάρτης) je rukotvorina izrađena od crvenih i bijelih vunenih niti kao simbola poruke dobrih i pozitivnih osjećaja i očekivanja. U nekim se područjima Bugarske koristi samo crveni konac, u nekima ima više boja, ali uvijek dominira crvena; ponegdje se koncu dofaje zlatni ili srebrni metalni novčić. Izgledu martenice, ljepoti izrade, bogatstvu oblika, u narodnome se stvaralaštvu kasnije pridavao veći značaj, pa su se počele izrađivati od vune, svilenog ili pamučnog konca i bile su različitih oblika: u obliku kovanica, zviždaljki itd., a to je posebno vidljivo današnjih dana.

Vjeruje se da izrađevine iz tradicije pružaju simboličku zaštitu od opasnosti kao što je loše vrijeme, a običaj obezbjeđuje siguran prijelaz iz zime u proljeće za pojedince, grupe i zajednice. Sudjeluju svi članovi dotičnih zajednica, bez obzira na njihovu starost, a običaj doprinosi društvenoj koheziji, međugeneracijskoj razmjeni i interakciji s prirodom, potičući raznolikost i kreativnost. Neformalno obrazovanje najčešći je način prijenosa: u ruralnim područjima mlade djevojke uče izraditi konac od strane starijih žena, dok u urbanim područjima uči se od učitelja, zanatlija i radionica, u organizaciji etnografskih muzeja.

Dotične zajednice aktivno su uključene u napore za inventarizaciju, istraživanje, dokumentiranje i afirmaciju manifestacije, a postoje i brojni kulturni projekti usmjereni na očuvanje tradicije.[1]

Reference[uredi - уреди | uredi kôd]