Praški mir (1635)

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Praški mir (njemački: Prager Frieden; češki: Pražský mír) bio je mirovni sporazum skopljen 30. maja 1635. godine u Pragu između rimsko-njemačkog cara Ferdinanda II na jednoj, i saksonskog izbornog kneza Johanna Georga I kao predstavnika protestantskih država Carstva, a koji je za cilj imao okončanje Tridesetogodišnjeg rata.

U vrijeme sklapanja sporazuma, rat, započet 1618. godine više nije imao jasnog pobjednika. Ferdinand i njegovi saveznici okupljeni u Katoličku ligu su prvih desetak godina zabilježili značajne uspjehe, te iskorijeniti ili protjerati protestante iz mnogih dijelova Carstva, odnosno osvojiti, anektirati ili neutralizirati brojne protestantske kneževine i gradove, ali je Ferdinandov pokušaj da 1629. godine svoj položaj cementira Restitucijskim ediktom usmjerenim na oduzimanju nekadašnjih crkvenih posjeda od strabe protestantskih vladara natjerao protestante da nastave pružati otpor, a pokušaj stvaranja katoličkih baza na obalama Baltika izazvao reakciju Švedske čije su se trupe iskrcale na sjeveru Njemačke i protjerale katoličke trupe na jug. Poraz Šveđana u bitci kod Nördlingena je, pak, stvorio uvjete za početak pregovora, jer su brojni protestantski knezovi, prije svega Johann Georg I odlučili napustiti Šveđane, odnosno protestatnsku Heilbronnsku ligu. Ferdinand je to nastojao iskoristiti kao priliku za mirovni sporazum kojim bi ne samo završio rat, nego i uklonio izgovor Šveđanima da pod okupacijom drže sjevernu Njemačku.

U Sporazumu se Ferdinand obavezao kako se sporni Restitucijski edikt neće primjenjivati sljedećih 40 godina, te je proglasio amnestiju za sve protestanske vođe koji su se borili protiv Carstva osim onih koji su slijedili Friedricha V Falačkog, te su protestantskim kneževinama vraćene sve teritorije formalno oduzete nakon 1627. godine. Sporazum je, pak, zabranio državama-članicama Carstva da sklapaju sporazume sa stranim državama i međusobne saveze, što je, pak, u praksi značilo kraj ne samo Heilbronnske, nego i Katoličke lige. Kako bi olakšao prihvaćanje sporazuma, Ferdinand je bio čak i pojedinim vladarima predati dio teritorija, što je uključivalo Markgrofoviju Brandenburg koja će dobiti dio Pomeranije, kao i Saksoniju, te Bavarsku i njenog katoličkog vladara Maximiliana I.

Praški mir je, sa izuzetkom teritorijalnih promjena, značio povratak na predratni režim temeljen na Augsburškom miru, odnosno odustajanje od Ferdinandovih pokušaja da ojača centralnu vlast u Njemačkoj, odnosno silom iskorijeni protestantizam. Većina protestantskih knezova i skupština je prihvatila sporazum, ali su se neki, kao Wilhelm V, kalvinistički vladar Hessen-Kassela nastavili rat uz švedsku podršku. Daleko važniji je bio ulazak susjedne Francuske u rat na strani njemačkih protestanata, čime je počeo posljednji, švedsko-francuski period sukoba. On će biti okončan 1648. godine sklapanjem Vestfalskog mira kojim je Carstvo moralo dati još izdašnjije ustupke svojim protestantskim podanicima.

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]