Proteoglikan – razlika između verzija
Nova stranica: thumb|right|250px|[[Agrekan, glavni proteoglikan u hrskavici.]] '''Proteoglikani''' su posebna vrsta glikoproteina sa velik... |
|||
Red 17: | Red 17: | ||
== Vidi još == |
== Vidi još == |
||
# [[Ekstracelularni matriks]] |
# [[Ekstracelularni matriks]] |
||
# [[Ćelijska |
# [[Ćelijska komunikacija]] |
||
{{-}} |
{{-}} |
||
{{Proteoglikani-lat}} |
{{Proteoglikani-lat}} |
Aktualna verzija na datum 29 april 2014 u 20:21
Proteoglikani su posebna vrsta glikoproteina sa velikom količinom polisaharida.[1] Čini ih proteinsko jezgro sa kovalentno vezanim lancem glikozaminoglikana (GAG). Lanci glikozaminoglikana su dugački karboksilni polimeri (od po dva tipa disaharida). Oni su negativno naelektrisani usled prisustva sulfata i grupa uronske kiseline.[2]
Proteoglikani u organizmu[uredi | uredi kod]
Nalaze se u ekstracelularnom matriksu, ali su i konstituenti ćelijskih membrana.[3] Zbog prisustva polisaharida, proteoglikani su hidratizovani i čine gelastu, jako masivnu supstancu u kojoj su uronjeni fibrilarni proteini. Ovakav sastav proteoglikana, vrši sličnu funkciu kao pektin biljaka. On omogućava otpornost matriksa na pritisak, ujedno dopuštajući difuziju hrane, metabolita i hormona. Značajni su u razvoju zglobova, kostiju, mišića, obezbeđuju zategnutost kože. Takođe, važna je i uloga proteoglikana u ćelijskoj komunikaciji preko adhezivnih i signalnih molekula.
Hijaluronat je saharidni molekul velike dužine, koji obično nije vezan za protein (čini ga samo glikozaminoglikan). Ima ulogu u smanjenju sile pritiska, zatim u embrionalnom razviću, zarastanju rana, služi kao adhezivni (vezivni) molekul tim pre što se nalazi i kao integralni protein ćelijske membrane i kao konstituent ECM-a.
Agrekan (engl. aggrecan) se nalazi u hrskavici, daje joj gelasto svojstvo i veliku otpornost na deformacije. To je najveći poznati makromolekul, dužine i do 4 mm.
Reference[uredi | uredi kod]
- ↑ Brooks SA, Dwek, MV, Schumacher, U. (2002). Functional and Molecular Glycobiology. Taylor & FRancis Group. ISBN 978-1-85996-022-6.
- ↑ Donald Voet, Judith G. Voet (2005). Biochemistry (3 izd.). Wiley. str. 370-2. ISBN 978-0-471-19350-0.
- ↑ Bruce Alberts, Alexander Johnson, Julian Lewis, Martin Raff, Keith Roberts, Peter Walter (2002). Molecular Biology of the Cell. New York: Garlard Science. ISBN 0-8153-3218-1.
Literatura[uredi | uredi kod]
- Brooks SA, Dwek, MV, Schumacher, U. (2002). Functional and Molecular Glycobiology. Taylor & FRancis Group. ISBN 978-1-85996-022-6.