Razrjeđivač – razlika između verzija
hr.wiki |
Nema sažetka izmjene |
||
| Red 6: | Red 6: | ||
== Otapala za boje i lakove == |
== Otapala za boje i lakove == |
||
U industriji boja i lakova najčešće se radi o otopinama veziva u otapalu, rjeđe obojenih tvari u otapalu. Otapalo je uvijek tekuća komponenta, dok [[vezivo]] može biti čvrsto ili |
U industriji boja i lakova najčešće se radi o otopinama veziva u otapalu, rjeđe obojenih tvari u otapalu. Otapalo je uvijek tekuća komponenta, dok [[vezivo]] može biti čvrsto ili tečno. Vezivo se pomoću otapala prevodu u otopinu da bi se priredilo prekrivno sredstvo ([[nalič]]) prikladne [[gustoća|gustoće]] koje omogućuje lako rukovanje i nanošenje na podlogu. Otapala su hlapljiva, pa nakon nanošenja prekrivnog sredstva na podlogu ishlapljuju, a naneseni se sloj na podlozi skrućuje i stvara se čvrsta [[Prevlaka (tehnologija)|prevlaka]]. Otapala za [[lak]]ove imaju svojstva važna za njihovu primenu. U najvažnija fizikalna svojstva ubrajaju se [[gustoća]], [[indeks loma]], [[boja]], [[vrelište]], [[Destilacija|destilacijski]] interval, [[viskoznost]], površinska napetost i drugo. Svojstva otapala važna za prektičnu primjenu umnogome utiču na izbor otapala. To su, na primer, sposobnost otapanja veziva, brzina [[Isparavanje|isparavanja]], mogućnost dodavanja razdjeljivača ([[punilo|punila]] za otapala), svojstva nevažna s obzirom na zaštitu od [[požar]]a kao što su plamište, točka zapaljenja, [[eksplozija|eksplozione]] granice te moguće fiziološki štetno delovanje. |
||
Kao otapala za lakove i boje uglavnom se upotrebljavaju alifatski [[ugljikovodici]] (različiti [[benzin]]i), aromatski ugljikovodici ([[toulen]], [[ksilen]]), [[alkoholi]] ([[metanol]], [[etanol]], [[propanol]], [[butanol]]), [[esteri]] (metilacetat, etilacetat, butilacetat, amilacetat, etilenglikolacetat) i [[ketoni]] ([[aceton]], metiletilketon), a u relativno manjim količinama i klorirani ugljikovodici (diklormetan, trikloreten), [[eteri]] (dietileter, glikoleteri), terpenski ugljikovodici ([[terpentin]]sko ulje), hidrogenirani ugljikovodici (tetralin, dekalin), glikoli i diglikoli. Umjesto pojedinačnih otapala mogu se primjenjivati i njihove smjese, ponekad neodređena kemijskog sastava. Tada je poželjno upotrebljavati azeotropske smjese jer hlape ravnomjernije, što povoljno utječe na kvalitetu stvorenog zaštitnog sloja. |
Kao otapala za lakove i boje uglavnom se upotrebljavaju alifatski [[ugljikovodici]] (različiti [[benzin]]i), aromatski ugljikovodici ([[toulen]], [[ksilen]]), [[alkoholi]] ([[metanol]], [[etanol]], [[propanol]], [[butanol]]), [[esteri]] (metilacetat, etilacetat, butilacetat, amilacetat, etilenglikolacetat) i [[ketoni]] ([[aceton]], metiletilketon), a u relativno manjim količinama i klorirani ugljikovodici (diklormetan, trikloreten), [[eteri]] (dietileter, glikoleteri), terpenski ugljikovodici ([[terpentin]]sko ulje), hidrogenirani ugljikovodici (tetralin, dekalin), glikoli i diglikoli. Umjesto pojedinačnih otapala mogu se primjenjivati i njihove smjese, ponekad neodređena kemijskog sastava. Tada je poželjno upotrebljavati azeotropske smjese jer hlape ravnomjernije, što povoljno utječe na kvalitetu stvorenog zaštitnog sloja. |
||
| Red 12: | Red 12: | ||
Lakovi i boje isporučuju se korisnicima najčešće s višom viskoznošću od one prikladne za nanošenje na podlogu. Za podešavanje željene [[viskoznost]]i neposredno pred primjenu upotrebljavaju se razrjeđivači. To su smjese otapala i razdjeljivača (nazivanih i punilima za otapala). Razdjeljivači su jeftiniji od otapala, ali ih ne mogu potpuno zamijeniti jer nemaju moć otapanja određenog veziva, pa se mogu upotrijebiti samo u smjesama s otapalima. Najvažniji razdjeljivači su neki ugljikovodici (toulen, ksilen, benzini) i jeftiniji alkoholi. |
Lakovi i boje isporučuju se korisnicima najčešće s višom viskoznošću od one prikladne za nanošenje na podlogu. Za podešavanje željene [[viskoznost]]i neposredno pred primjenu upotrebljavaju se razrjeđivači. To su smjese otapala i razdjeljivača (nazivanih i punilima za otapala). Razdjeljivači su jeftiniji od otapala, ali ih ne mogu potpuno zamijeniti jer nemaju moć otapanja određenog veziva, pa se mogu upotrijebiti samo u smjesama s otapalima. Najvažniji razdjeljivači su neki ugljikovodici (toulen, ksilen, benzini) i jeftiniji alkoholi. |
||
Radi što manjeg onečišćavanja čovjekova [[okoliš]]a nastoji se količinska zastupljenost organskih otapala u lakovima i bojama što više smanjiti. Zbog toga se sve više upotrebljavaju prekrivna sredstva s [[voda|vodom]] kao otapalom, zatim sredstva s mnogo suhe tvari, tekuća sredstva bez otapala i prekrivna sredstva u prahu. <ref> "Tehnička enciklopedija" ('''Boje i lakovi'''), glavni urednik Hrvoje Požar, Grafički zavod Hrvatske, 1987.</ref> |
Radi što manjeg onečišćavanja čovjekova [[okoliš]]a nastoji se količinska zastupljenost organskih otapala u lakovima i bojama što više smanjiti. Zbog toga se sve više upotrebljavaju prekrivna sredstva s [[voda|vodom]] kao otapalom, zatim sredstva s mnogo suhe tvari, tekuća sredstva bez otapala i prekrivna sredstva u prahu. <ref> "Tehnička enciklopedija" ('''Boje i lakovi'''), glavni urednik Hrvoje Požar, Grafički zavod Hrvatske, 1987.</ref>{{izvori}} |
||
== Izvori == |
== Izvori == |
||
{{izvori}} |
|||
[[Kategorija:Materijali]] |
[[Kategorija:Materijali]] |
||
Verzija na datum 22 juni 2016 u 15:48
Razrjeđivač je lakohlapljivo otapalo ili smjesa otapala koja služi za razrjeđivanje (smanjenje viskoznosti) boja i lakova (nalič) sve do viskoznosti prikladne za način njihova nanošenja (premazivanje, štrcanje, uranjanje) na podlogu. Tijekom nanošenja i sušenja naliča razrjeđivač ishlapi s otapalima koja su boje i lakovi izvorno sadržavali. Razrjeđivač se rabi i za pranje površina prije njihova lakiranja te za pranje opreme i pribora. Najviše su u uporabi takozvane uljane boje ili alkidni razrjeđivač za alkidne, nitrorazrjeđivač za celuloznonitratne (nitrocelulozne) i voda za vodotopljive i disperzijske boje i lakove (vezivo). [1]
Otapala za boje i lakove
U industriji boja i lakova najčešće se radi o otopinama veziva u otapalu, rjeđe obojenih tvari u otapalu. Otapalo je uvijek tekuća komponenta, dok vezivo može biti čvrsto ili tečno. Vezivo se pomoću otapala prevodu u otopinu da bi se priredilo prekrivno sredstvo (nalič) prikladne gustoće koje omogućuje lako rukovanje i nanošenje na podlogu. Otapala su hlapljiva, pa nakon nanošenja prekrivnog sredstva na podlogu ishlapljuju, a naneseni se sloj na podlozi skrućuje i stvara se čvrsta prevlaka. Otapala za lakove imaju svojstva važna za njihovu primenu. U najvažnija fizikalna svojstva ubrajaju se gustoća, indeks loma, boja, vrelište, destilacijski interval, viskoznost, površinska napetost i drugo. Svojstva otapala važna za prektičnu primjenu umnogome utiču na izbor otapala. To su, na primer, sposobnost otapanja veziva, brzina isparavanja, mogućnost dodavanja razdjeljivača (punila za otapala), svojstva nevažna s obzirom na zaštitu od požara kao što su plamište, točka zapaljenja, eksplozione granice te moguće fiziološki štetno delovanje.
Kao otapala za lakove i boje uglavnom se upotrebljavaju alifatski ugljikovodici (različiti benzini), aromatski ugljikovodici (toulen, ksilen), alkoholi (metanol, etanol, propanol, butanol), esteri (metilacetat, etilacetat, butilacetat, amilacetat, etilenglikolacetat) i ketoni (aceton, metiletilketon), a u relativno manjim količinama i klorirani ugljikovodici (diklormetan, trikloreten), eteri (dietileter, glikoleteri), terpenski ugljikovodici (terpentinsko ulje), hidrogenirani ugljikovodici (tetralin, dekalin), glikoli i diglikoli. Umjesto pojedinačnih otapala mogu se primjenjivati i njihove smjese, ponekad neodređena kemijskog sastava. Tada je poželjno upotrebljavati azeotropske smjese jer hlape ravnomjernije, što povoljno utječe na kvalitetu stvorenog zaštitnog sloja.
Lakovi i boje isporučuju se korisnicima najčešće s višom viskoznošću od one prikladne za nanošenje na podlogu. Za podešavanje željene viskoznosti neposredno pred primjenu upotrebljavaju se razrjeđivači. To su smjese otapala i razdjeljivača (nazivanih i punilima za otapala). Razdjeljivači su jeftiniji od otapala, ali ih ne mogu potpuno zamijeniti jer nemaju moć otapanja određenog veziva, pa se mogu upotrijebiti samo u smjesama s otapalima. Najvažniji razdjeljivači su neki ugljikovodici (toulen, ksilen, benzini) i jeftiniji alkoholi.
Radi što manjeg onečišćavanja čovjekova okoliša nastoji se količinska zastupljenost organskih otapala u lakovima i bojama što više smanjiti. Zbog toga se sve više upotrebljavaju prekrivna sredstva s vodom kao otapalom, zatim sredstva s mnogo suhe tvari, tekuća sredstva bez otapala i prekrivna sredstva u prahu. [2]