Požar u Cinema Rexu

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Požar u Cinema Rexu
Lokacija Abadan, Iran
Datum 19. august 1978.
20:21
Vrsta napada podmetanje požara u svrhu masovnog ubojstva
Mrtvih preko 420
Počinitelj Husein Takabalizade (optužen i pogubljen)
Motiv

nepoznat:

Osumnjičeni počinitelj(i)

Požar u Cinema Rexu se zbio 19. augusta 1978. godine u iranskom gradu Abadanu kada je grupa od nekoliko ljudi prilikom projekcije filma Jeleni dvoranu polila benzinom i zapalila vatru. Ironično, vrata za hitni izlaz bila su zaključana zbog opasnosti od mogućeg napada izvana. Iz dvorane se zbog toga nije moglo masovno i brzo izaći, te je u požaru smrtno stradalo preko 420 osoba, što to čini najtragičnijim događajem takve vrste u historiji filma, a sve do napada 11. septembra 2001. je zbog ukupnog broja žrtava predstavljao najsmrtonosniji čin u historiji terorizma.

Požar je koincidirao s eskalacijom demonstracija protiv režima tadašnjeg šaha Muhameda-Reze Pahlavija, a vlast i opozicija odmah su pokušali predbaciti odgovornost na suprotnu stranu. Predstavnici vlasti kao počinitelje optužili su islamiste, tvrdeći da se motivi kriju u njihovom protivljenju vesternizaciji i da napad predstavlja jedan u nizu incidenata usmjerenih protiv kino-dvorana. Opozicija je pak za zločin optužila zloglasnu tajnu policiju SAVAK, odnosno događaj prikazala kao operaciju pod lažnom zastavom. Ruholah Homeini, vodeći opozicijski političar, nazvao je požar "jednim od šahovih remek-djela" izvedenih s ciljem diskreditacije opozicije u očima svijeta, odnosno pokušajem da ih se prikaže kao "lišene svih ljudskih i islamskih vrijednosti". Identične prozivke uputili su i marksisti i sekularni nacionalisti, primjerice Karim Sandžabi iz Nacionalnog fronta usporedio je požar s paljenjem Reichstaga i opisao ga pokušajem okretanja javnosti protiv antirežimskih snaga. Manji dio stanovništva imao je alternativna objašnjenja, poput tvrdnji da je požar zapravo nesreća koju obje strane pokušavaju iskoristiti za svoje političke interese, ili da su počinitelji lokalni arapski nacionalisti iz Huzestana. Opozicijskim navodima velikim dijelom se priklonila i javnost, te je požar u velikoj mjeri produbio nezadovoljstvo režimom koji je srušen u revoluciji početkom sljedeće godine. Nakon revolucije je nekoliko SAVAK-ovih agenata i službenika uhapšeno, osuđeno na smrt i pogubljeno zbog sudjelovanja u podmetanju požara.

Među stranim historičarima ne postoji konsenzus oko odgovornosti i istinskih motiva jer navode da su obje strane koristile zataškavanja, dezinformacije i manipulacije, te da je slučaj po tome usporediv s atentatom na Johna F. Kennedyja. U prilog optužbama pahlavijskih vlasti tako idu podaci da su opozicijske grupe raspačavale pamflete i samizdate u kojima je pozivano na uništenje određenih kino-dvorana, banaka, trgovina alkoholom i restorana koji šire zapadnjačku "korupciju" i "dekadenciju", međutim, ne ide im u prilog ranija serija napada protiv kino-dvorana jer po pravilu se radilo o praznim dvoranama koje su prikazivale pornografske filmove. Dok jedni tako ističu nepostojanje smisla u napadu na kino koje prikazuje iranski film na temu kritike društva, drugi opet navode mogućnost da se motivi kriju u radnji filma jer glavni lik navodno utjelovljuje opozicionara kao jadnika, heroinskog ovisnika i krijumčara. Pojedini iranski monarhisti u dijaspori tvrdili su motivi leže u islamskom protivljenju samoj filmskoj djelatnosti, što se smatra neutemeljenim jer šijitizam ne zabranjuje umjetničke prikaze ljudskih likova, a kinematografija je nastavila s radom i nakon revolucije.

Poslije rušenja Pahlavijevog režima, optužbe su nastavljene i unutar samih opozicijskih krugova, ranije ujedinjenih u borbi protiv monarhije. Ljevičarski disident Mustafa Abkašak i Husein Borudžerdi, također emigrant i niži službenik iz ranih revolucionarnih vremena, za američke medije tvrdili su da iza požara stoje revolucionari i da su obojica imali bliske veze s počiniteljima. Unutar samog Irana, čest argument za upletenosti režima bila je šahova izjava "mi nudimo veliku civilizaciju, oni nude velik teror", izrečena neposredno uoči požara, koja se u javnosti uzimala kao najava operacije pod lažnom zastavom. Zbog učestalih vojno-policijskih ubojstava, među narodom je vladao stav da politički vrh uopće ne mari za ljudske živote, a takva percepcija dodatno je osnažena nakon Crnog petka (tri sedmice kasnije) kada je pobijeno na desetke prosvjednika.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]