Oružane snage Japana

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Oružane snage Japana
Japan Self-Defense Forces
Flag of the Japan Self-Defense Forces.svg
Utemeljena nakon Drugog svjetskog rata
Sadašnji ustroj 1954.
Grane Flag of the Japan Self-Defense Forces.svg JGSDF (Kopnena vojska)

Naval Ensign of Japan.svg JMSDF (Mornarica)
Roundel of Japan.svg JASDF (Zračne snage)

Vodstvo
Ministar obrane Itsunori Onodera
Minimalna starost 18 godina

Oružane snage Japana ili Japanske obrambene snage (skraćeno JSDF) (engl. Japan Self-Defense Forces) su oružane snage Japana utemeljene nakon Drugog svjetskog rata. Utemeljene su i tijekom Hladnog rata razvijane samo kao obrambene snage, sa zabranom koju su postavile SAD za vojno djelovanja izvan teritorija Japana. Posljednjih par godina, Oružane snage Japana sudjeluju u međunarodnim mirovnim misijama.[1]

Osoblje i organizacija[uredi - уреди | uredi izvor]

Oružane snage Japana su 2005. brojile 239.430 vojnog osoblja od čega se 147.737 nalazi u Japanskoj kopnenoj vojsci, 44.327 u Japanskoj mornarici, 45.517 u Japanskim zračnim snagama i 1.849 u združenom stožeru. U rezervi se nalazi 57.899 vojnika.[2]

Komanda[uredi - уреди | uredi izvor]

Operativno[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Japanski premijer
    • Japanski ministar obrane
      • Zamjenik ministra obrane
        • Načelnik združenog stožera

Administrativno[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Ministar obrane
    • Zamjenik ministra obrane
      • Grana načelnika stožera

Vojne grane[uredi - уреди | uredi izvor]

Vojne jedinice[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Pet armija,
  • Pet mornaričkih distrikta, i
  • Tri zračno obrambene jedinice.

Obrambena politika[uredi - уреди | uredi izvor]

Ministarstvo obrane

Osnovna politika nacionalne obrane Japana propisuje sljedeća pravila:

  1. Održavanje isključivo obrambeno-orijentirane politike.
  2. Izbjegavanje postajanjna jedne od vodećih oružanih snaga koje bi mogle predstavljati prijetnju svjetskoj sigurnosti.
  3. Uzdržavanje od razvoja nuklearnog oružja, i odbijanje posjedovanja nuklearnog otpada na teritoriju Japana.
  4. Osiguravanje civilne kontrole nad vojskom.
  5. Osiguravanje sigurnosnih aranžmana sa Sjedinjenim Američkim Državama.
  6. Izgradnja obrambenih sposobnosti u umjerenim granicama.

Japanski vojni proračun treba održavati na 3% od okupnog japanskog proračuna. Oko 50% tog budžeta se troši na osoblje a ostatak je podjeljen nabavku materijala, oružja, razvoj oružja itd. Razmišljajući o eventualnim tenzijama oko pravnog legaliteta u vojsci, pojedine riječi kao što je puška "Nihongo3", koja se tiče vojske ili oružanih snaga, i termini "vojska", "armija", "mornarica", "avijacija" se nikada ne koriste u službenoj upotrebi OSJ.

Članak 9.[uredi - уреди | uredi izvor]

U teoriji, ponovno naoružavanje Japana je zabranjeno člankom 9. japanskog ustava koji kaže: "Narod Japana se zauvijek odriče rata kao suverenog prava naroda i prijetnje silom ili upotrebom sile kao sredstva za riješavanje međunarodnih sporova", ali se također izjašnjava, "kopnene, pomorske, i zračne snage, kao i drugi ratni potencijali nikada neće biti razvijani." U praksi međutim, japanski parlament, člankom 41. ustava koji se definira "najvećim organom državne vlasti", osniva Obrambeno-oružane snage 1954. godine. Zbog ustavne debate u vezi oružanih snaga, svaki pokušaj povećanja oružanih snaga i njenih mogućnosti kao i budžeta može biti izuzetno sporno. Tako OSJ imaju veoma ograničene mogućnosti za djelovanje izvan zemlje, nedostatak mogućnosti dužeg operativnog dosega kao što je dalekometna raketa zemlja-zemlja, zračno nadopunjavanje goriva, marinci, amfibijske jedinice, i velike zalihe municije. Pravila vođenja borbe su striktno definirane aktom Obrambeno-oružanih snaga 1954. godine.

Nedavne reforme i razvoj[uredi - уреди | uredi izvor]

Raketa "A SM-3" lansirana sa brodaJDS Kongo

Nakon što je Sjeverna Koreja izvršila probno lansiranje balističkog projektila Taepodong-1 preko japanskog zračnog prostora u augustu 1998., naknadni testovi Sjeverne Koreje kao i druga pitanja koja doprinose razvoju napetosti između dvije zemlje doveli su do povećanog interesa Japana za razvoj antibalističkog obrambenog sistema (PBO). Japan je u procesu implementacije multikombiniranog PBO sistema sastavljenog od nadograđenog Aegis vozila i raketnog sistema Patriot PAC-3. Zakonodavstvo koja će omogućiti vlastima odobrenje za obaranje dolazećih balističkih projektila se također razmatra. U decembru 2004. godine, Japan i Sjedinjene Američke Države su potpisale memorandum o razumijevanju stvaranja općeg okvira saradnje za zajednički razvoj PBO sistema.

U novembru 2005. godine, predložene ustavne izmjene će formirati kabinet na nivou ministarstva obrane ne odstupajući od stare klauzule o nenanapadanju. Pod predloženim izmjenama, OSJ formalno se naziva vojnim snagama po prvi put od vremena osnivanja. Novi prijedlog teksta je "Kako bi se osigurali mir i nezavisnost naše zemlje, kao i sigurnost države i ljudi, vojne snage za samoobranu će se održavati sa premijerom vlade kao vrhovnim zapovjednikom." Amandman u posljednih nekoliko godina dobija sve više javne podrške. Dana 8. juna 2006. godine japanska vlada je odobrila nacrt zakona o transformisanju agnecije za obranu u ministarstvo obrane. Odluku je odobrio parlament u decembru iste godine.

Japanski vojnik sa spravom za noćno osmatranje

Japan je također produbio svoje sigurnosne i vojne veze sa Australijom i njihove vođe razgovaraju o formiranju vojnog pakta sličnog NATO-u.

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]