Opsada Dubrovnika (1814)

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Opsada Dubrovnika 1814.
Segment Napoleonski ratovi
Anton Perko Blick auf Ragusa 1896.jpg
slika Dubrovnika iz 19. stoljeća
Datum 19.-27. I 1814.
Lokacija Dubrovnik i okolica
Ishod anglo-austrijska pobjeda
Sukobljene strane
Flag of the United Kingdom.svg Ujedinjeno Kraljevstvo
Flag of the Habsburg Monarchy.svg Austrijsko Carstvo

St. Blaise - National Flag of the Ragusan Republic.png Dubrovačka Republika

Flag of France.svg Prvo Francusko Carstvo
Komandanti i vođe
Flag of the United Kingdom.svg William Hoste
Flag of the Habsburg Monarchy.svg Todor Milutinović

St. Blaise - National Flag of the Ragusan Republic.png Vlaho Brna Kaboga, Đivo Natali

Flag of France.svg Joseph de Montrichard
Snage
400 vojnika

nepoznat broj ustanika

600 vojnika
Žrtve i gubici
40 poginulih

(nepoznat broj žrtava među ustanicima)

70 poginulih ili ranjenih

Opsada Dubrovnika 1814. je naziv za jednotjednu bitku koja se od 19. do 27.1. 1814. vodila između dubrovačkih ustanika, hrvatskih vojnih snaga u sklopu Austrijskog Carstva te britanske mornarice pod zapovjedništvom Williama Hostea[1] protiv vojske Francuskog Carstva koje je držalo Dubrovnik i okolicu sve do Trsta.[2]

Pozadina[uredi - уреди | uredi izvor]

Dana 26. svibnja 1806. vojska francuskog generala Lauristona nedopušteno je ušla na teritorij neutralne Dubrovačke Republike, a sljedećeg dana je na prijevaru ušla u Grad, tražeći da se samo odmori i okrijepi na putu za tadašnje francuske posjede u Boki kotorskoj. Umjesto toga, odmah je okupirala Grad u ime Napoleona.[3] Vrlo kratko nakon početka francuske okupacije, ruska i crnogorska vojska ušla je na dubrovački teritorij i počela se boriti s francuskom vojskom, pljačkajući i paleći sve na putu. To je kulminiralo opsadom okupiranog Grada (u kojoj je na njega palo 3000 topovskih kugla).[4] 31. siječnja 1808. maršal Auguste Frederic Louis Viesse de Marmont izdao je proglas da ukida Dubrovačku Republiku, unatoč protivljenju vlasti Republike, i da pripaja dubrovački teritorij Kraljevstvu Italiji (marionetskoj državi Francuskog Carstva), iz kojega je naknadno izdvojen te zajedno s Istrom, Dalmacijom te slovenskim zemljama udružen u Napoleonove Ilirske provincije. Marmontu je Napoleon dao novostvorenu titulu "vojvoda dubrovački" (Duc de Raguse).

Ustanak i opsada[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon sedam godina francuske okupacije, ohrabreni dezertiranjem francuskih trupa nakon propale invazije na Rusiju i ponovnog ulaska Austrije u rat, sve dubrovačke društvene klase, pod vodstvom vlastele, ustale su na opći ustanak protiv okupacije.[5] 18. lipnja 1813. zajedno s britanskim saveznicima natjerali su na predaju francuski garnizon na otoku Šipanu, zatim i u Stonu te na Lopudu, nakon čega se ustanak proširio kopnom Republike, počevši s Konavlima.[6]. Tada su počeli opsadu Grada, uz pomoć Britanske mornarice s brodovima HMS Bacchante i HMS Saracen, pod zapovjedništvom kapetana Williama Hostea, a ubrzo se ustanku pridružilo i stanovništvo unutar opkoljenog Grada.[7] Austrijsko Carstvo je poslalo svoje trupe pod zapovjedništvom generala Todora Milutinovića pod izlikom da su došli pomoći svojim dubrovačkim saveznicima, međutim, kao što se ubrzo pokazalo, zapravo su htjeli francusku okupaciju Dubrovnika zamijeniti vlastitom.[8] Zaveli su jednog od privremenih guvernera Republike, Vlaha Brna Kabogu, obećanjima moći i vlasti (koje nije dugo uživao, nego je umro u sramoti, od naroda otad zvan "Traditur" - izdajica), te su ga uspjeli uvjeriti da ostavi vrata s istočne strane zatvorena dubrovačkim ustanicima koji su se tamo okupili, a da vrata na zapadu otvori austrijskim snagama kako bi okupirale Grad, nakon što se predao francuski garnizon od 500 vojnika pod zapovjedništvom generala Montricharda.[9] Montrichard je već četiri mjeseca bio odsiječen od talijanske vojske, te je trpio 57 dana blokade, što je već prije dovelo do predaje dobrog dijela njegovih vojnika.[10]

16.1. austrijske vojne snage su započele izgradnju bitnice ispred Dubrovnika.[10] Kapetan Hoste je stigao preko mora sa britanskom mornaricom te dao austrijskoj vojsci dva minobacača i šest topova. 22.1. započelo je bombardiranje Dubrovnika, dok su Britanci napali utvrdu na otoku Lokrumu a Austrijanci utvrdu Imperial.[10] Do 26.1., obje utvrde su bile u rukama saveznika, te francuska vojska time više nije mogla držati grad. U noći sa 28. na 29.1., Montrichard je potpisao predaju grada saveznicima.[10] Tada je Vlaho Kaboga otvoreno stao uz Austrijance i raspustio dio ustaničke vojske koji je bio iz Konavala. U međuvremenu, drugi vođa ustanka, Đivo Natali, još je sa svojim ustanicima čekao ispred Vrata od Ploča. Austrijske i britanske snage ušle su kroz Vrata od Pila, nakon čega je general Milutinović okupirao Grad.[11]

Nakon opsade[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon toga, barjak svetoga Vlaha vijorio se uz austrijsku i britansku zastavu, ali samo dva dana, jer je 30. siječnja general Milutinović naredio gradonačelniku Sabu Giorgi da ga spusti. U patriotskom zanosu Giorgi, koji je bio zadnji knez Republike prije francuske okupacije, odbio je skinuti barjak, "jer ga je pripeo (podigao) narod", i nijedan Dubrovčanin to nije htio učiniti, čak ni nakon što su im zaprijetili oružjem, nego su barjak skinuli austrijski vojnici.[11]

Iako vlada Dubrovačke Republike nikad nije potpisala kapitulaciju niti se odrekla suvereniteta, što je po pravilima Klemensa von Metternicha koje je Austrija usvojila za Bečki kongres značilo da je trebala biti obnovljena, Austrijsko Carstvo je uspjelo uvjeriti druge saveznike da mu dopuste da zadrži teritorij Dubrovačke Republike[12] Dok su mnogi manji i manje važni gradovi i bivše države bili primljeni na Kongres, to pravo je odbijeno predstavniku Dubrovačke Republike.[13] Sve to je bilo u potpunoj suprotnosti sa svečanim ugovorima koje su austrijski carevi potpisali s Republikom: prvi potpisan 20. kolovoza 1684., u kojem car Leopold I. Republici obećava i jamči nepovredivu slobodu ("inviolatam libertatem"), te drugi iz 1772., u kojem carica Marija Terezija obećava zaštitu i poštovanje nepovredivosti teritorija i slobode Dubrovačke Republike.[14]

Grad će u okviru Austrijskog carstva ostati sve do njegovog raspada 1918. godine.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Bruce & Cogar 2014, str. 182.
  2. Letcher 2013, str. 334.
  3. Vojnović 2009, str. 187-189.
  4. Vojnović 2009, str. 240-241,247.
  5. Vojnović 2009, str. 147.
  6. Vojnović 2009, str. 150-154.
  7. Vojnović 2009, str. 191.
  8. Vojnović 2009, str. 172-173.
  9. Vojnović 2009, str. 194.
  10. 10,0 10,1 10,2 10,3 Nafziger & Gioannini 2002, str. 149.
  11. 11,0 11,1 Ćosić, Stjepan (2000). "Dubrovnik Under French Rule (1810–1814)" (PDF). Dubrovnik Annals (4): 141–142. Pristupljeno 11 September 2009. 
  12. Vojnović 2009, str. 208-210.
  13. Vojnović 2009, str. 270-272.
  14. Vojnović 2009, str. 217-218.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Bruce, Anthony; Cogar, William (2014), Encyclopedia of Naval History, Routledge, ISBN 9781135935344 
  • Letcher, Piers (2013), Croatia - Bradt Travel Guide, Bradt Travel Guides, ISBN 9781841624532 
  • Nafziger, George F.; Gioannini, Marco (2002), The Defense of the Napoleonic Kingdom of Northern Italy, 1813-1814, Greenwood Publishing Group, ISBN 9780275967970