Obrazovanje govornika (Kvintilijan)
| Obrazovanje govornika | |
|---|---|
,_frontispiece.jpg) Ilustracija u izdanju Obrazovanja govornika iz 1720. godine, koja prikazuje Kvintilijana kako predaje retoriku | |
| Autor(i) | Marko Fabije Kvintilijan |
| Originalni naslov | Institutio oratoria |
| Država | Rimsko Carstvo |
| Jezik | latinski |
| Tematika | retorika |
| Datum izdanja | oko 95. g. n.e. |
Obrazovanje govornika (latinski: Institutio oratoria ili Institutiones oratoriae) djelo je, u 12 knjiga, rimskog retora Kvintilijana, koje obrađuje teoriju i praksu retorike. Objavljeno je oko 95. godine n.e. Djelo se također bavi temeljnim obrazovanjem i razvojem samog govornika. Premda veći dio knjige čine pouke i obavještenja o govorništvu prema uobičajenom redoslijedu retorskih priručnika, Kvintilijan je u ovom djelu izašao iz uobičajenih okvira udžbenika retorike; u prvim knjigama bavi se odgojem budućeg govornika već u djetinjstvu, od same koljevke (ab incunabilis), pokazujući kako opći pedagoški interes, tako i značaj koji se retorskom obrazovanju pridavao u ovom razdoblju, kad škola u potpunosti prelazi u ruke retora.[1]
Ovo veliko Kvintilijanovo djelo predstavlja cjelovit sustav retorike u dvanaest knjiga. Pisac ga je posvetio svom prijatelju Marcelu Viktoriju, koji je i sam bio proslavljeni govornik i omiljen na carskom dvoru.[2] Djelo je napisano za vladavine cara Domicijana, u vrijeme dok je autor bio učitelj sinovima careve nećakinje.[3] U kratkom predgovoru svom prodavaču knjiga Trifonu, Kvintilijan nas upoznaje da je započeo taj pothvat nakon što se povukao iz službe javnog učitelja (vjerojatno 89. godine) i da je svoj zadatak završio za nešto više od dvije godine. Na prvi se pogled ovo razdoblje čini kratkim za završetak jednog tako sveobuhvatnog i tako detaljno izloženog djela, ali s razlogom se može vjerovati da ga je njegova profesionalna karijera toliko upoznala s tom temom i da se kao predavač morao tako često susretati s različitim granama retorike, da mu je za pisanje bilo potrebno samo sistematizirati i rasporediti već prikupljeni materijal. Štoviše, čini se da su dvije knjige o retorici već ranije bile objavljene pod njegovim imenom, ali bez njegove redakcije, budući da se vjerojatno radilo o bilješkama nekih njegovih učenika koje su oni napravili tijekom razgovora koje je vodio s njima.[4]
U uvodnom poglavlju upućenom Marcelu, autor ukratko naznačuje plan koji je slijedio i raspodjelu različitih dijelova. U prvoj knjizi obrazlaže se preliminarna obuka koju mladi moraju proći da bi mogli pristupiti studijima potrebnim za oblikovanje izvrsnog govornika (ea quae sunt ante officium rhetoris). Tu je pažljivo skicirana metoda koju treba provoditi u obrazovanju djece, od trenutka kad napuste kolijevku pa sve dok ne završe obuku kod gramatičara. U drugoj knjizi nalazi se izlaganje prvih principa retorike, zajedno s istraživanjem prirode ili suštine tog umijeća (prima apud rhetorem elementa et quae de ipsa rhetoricae substantia quaeruntur). Sljedećih pet knjiga posvećeno je iznalaženju teme (inventio) uvjerljivih argumenata i tema te njihovom raspoređivanju (dispositio) u govoru. Osma, deveta, deseta i jedanaesta knjiga obrađuju kompoziciju (uključujući pravilnu upotrebu stilskih figura) i izričaj, što je obuhvaćeno općim pojmom elocutio. Posljednja knjiga bavim se onim što autor smatra daleko najvažnijim dijelom svog projekta (partem operis destinuati longe gravissimam), a to je istraga, tj. razne okolnosti koje nisu uključene u "školski" tečaj retorike, ali su ključne za formiranje savršenog javnog govornika; to su, primjerice, govornikove osobine, njegov moralni karakter, principi kojima se mora voditi u svom djelovanju, pripremi i vođenju parnica, osebujni stil rječitosti koji može usvojiti da bi stekao najveću moguću prednost nad suparnikom, druge studije kojim se može baviti, dob u kojoj je najprikladnije započeti s govorništvom na sudu, nužnost povlačenja prije nego što govornika počne izdavati snaga te razne druge srodne teme.[4]
Ovo djelo odiše jasnim i zdravim prosuđivanjem, izoštrenom analizom i istančanim ukusom, koji poboljšavaju opsežno čitanje, duboko promišljanje i dugotrajna praksa autora. Izričaj je vrlo uglađen i elegantan. Izbirljivi kritičar može doista tu i tamo otkriti poneku nejasnu i afektiranu frazu ili riječ koja se upotrebljava u značenju koje ne nalazimo u najčistijim oblicima latiniteta, ali ove mane, iako značajne za vrijeme kad je djelo nastalo, nikako ne znače toliko mnogo da mogu ozbiljno narušiti njegovu opću ljepotu. Po svom opsegu, pronicljivosti i tehničkoj točnosti Kvintilijanovo je djelo nesumnjivo superiornije od eseja o istoj temi iz Ciceronova vremena (Retorika posvećena Hereniju), iako svako od ta dva djela ima svoje posebne kvalitete. Odjeljci koji najviše zanimaju čitatelje općenito su ona poglavlja u prvoj knjizi koja se odnose na osnovno obrazovanje te početak desete knjige, koja nam pruža sažetu, ali slikovitu povijest grčke i rimske književnosti, gdje se daju zapažanja o kvaliteti i manama velikih književnika, koja se izlažu s velikom preciznošću i snagom. [4]
Prva knjiga obrađuje najraniji odgoj budućeg govornika; utjecaj dadilja, roditelja i robova; naglašava se prednost školskog obrazovanja u odnosu na kućno; važnost temeljitog ovladavanja jezikom kao osnove za dalje obrazovanje; te potreba poznavanja grčkog i drugih predmeta.[5]
Druga knjiga počinje s prelaskom dječaka u retorovu školu i bavi se općom metodom i ciljem retoričkog obrazovanja, kvalifikacijama dobrog učitelja i njegovog ispravnog odnosa prema učenicima, kao i potrebom da govornik stekne ispravni moralni karakter i široko znanje.[5] Ove prve knjige najpotpunija su pedagoška rasprava sačuvana iz antike.[1]
Treća, četvrta, peta, šesta i sedma knjiga obrađuju retoričku tehniku: tri vrste govorništva (sudsko, savjetodavno i pohvalno), dijelove govora (uvod, ekspozicija itd.) te raspodjelu materijala u govoru, pri čemu je naglasak na sudskim govorima.[5]
Osma, deveta, deseta i jedanaesta knjiga obrađuju stil i samo izlaganje govora. U desetoj knjizi nalazi se čuvena rasprava o onim grčkim i rimskim piscima koje treba proučavati "kao osobito pogodne" za budućeg govornika te Kvintilijanov sud o svakome od njih.[5] Od Grka, smješta Homera na prvo mjesto zbog mnogih kvaliteta i zbog njegovog govorničkog umijeća. Pindar je daleko najbolji od svih lirskih pjesnika, posebno zbog njegove rječitosti. Aristofan, Eupolid i Kratin najveći su pisci stare atičke komedije, a Menandar nove komedije. Sofoklo i Euripid najbolji su tragediografi, dok Eshilu, usprkos njegovom dostojanstvu, često nedostaje uglađenost izričaja. U historiografiji, daleko iznad ostalih postavlja Tukidida ("pregnantan i sažet, neprekidno razvija radnju") i Herodota ("divan, jasan i diskurzivan"). Raspravlja o Demostenu i njegovim manje vrijednim suparnicima. Hvali Platonovu oštroumnost i njegovu "božansku i homersku rječitost", Ksenofontov neusiljen stil te Aristotelovo znanje i prodornost.[6]
Od rimskih pisaca na prvo mjesto stavlja Vergilija, za koga kaže da je najbliži Homeru. Lukrecijev stil smatra teškim. Enija uspoređuje s onim drevnim svetim gajevima čijim se velelijepim hrastovima ukazuje štovanje više zbog njihove svetosti nego zbog ljepote. Za Ovidija kaže da se previše divi vlastitom umjetničkom geniju. Satira, za Rimljanina Kvintilijana, "cijela je naša", tj. nema grčkih prethodnika i uzora. Horacija kao satiričara stavlja ispred Lucilija, a pohvalno se izražava i o Perziju. Horacije je istovremeno jedini rimski liričar koga vrijedi čitati (Katula spominje samo kad kritizira njegove jambe). Smatra da se (danas izgubljeni) Varijev Tijest može usporediti s bilo kojom grčkom tragedijom, a hvali i (također izgubljenu) Ovidijevu Medeju, no općenito ne daje neko visoko mišljenje o rimskoj tragediji. Komedija je najslabija točka u rimskoj književnosti. U historiografiji, Salustija smatra ravnim Tukididu, a Livija Herodotu. Ciceron se može usporediti s bilo kojim grčkim govornikom: Kvintilijan njegov stil uspoređuje s Demostenovim i ne može skriti svoje divljenje prema Ciceronovom geniju, premda pošteno ocjenjuje zasluge obojice. Cezar je mogao dosegnuti Ciceronovu razinu da se posvetio govorništvu, no svakako je ravan Ciceronu po snazi, oštroumnosti i energičnosti izričaja. Kvintilijan je kritičan prema Senekinom stilu i lošem utjecaju, no priznaje vrijednost tema koje je obrađivao. Jedanaesta knjiga bavi se načinom izlaganja govora.[6]
Dvanaesta knjiga sažima Kvintilijanovo shvaćanje idealnog govornika, ne samo kao nekoga tko govori, nego kao čovjeka najboljeg mogućeg karaktera, ispravno poučenog kako moralu tako i ukusu: Katonovim riječima, kao "dobrog čovjeka vičnog govorenju" (vir bonus dicendi peritus).[6]
- ↑ 1,0 1,1 Budimir & Flašar 1991, str. 515
- ↑ Stacije, Silvae, IV, 4.
- ↑ Kvintilijan, Obrazovanje govornika, proem. IV, 10, 1, 9.
- ↑ 4,0 4,1 4,2 Smith 1867, s.v. Quintilianus, M. Fabius
- ↑ 5,0 5,1 5,2 5,3 Howatson 1997, str. 297
- ↑ 6,0 6,1 6,2 Howatson 1997, str. 298
- Budimir, Milan; Flašar, Miron (1991). Pregled rimske književnosti. Beograd: Naučna knjiga.
- Howatson, M.C. (1997). The Oxford Companion to Classical Literature. Second edition. Oxford & New York.
- Smith, William (1867), „Quntilinanus, M. Fabius”, Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology, Boston