Oblakinje

Izvor: Wikipedia
The Clouds
Socrates.png
statue of Socrates
Napisao: Aristofan
Zbor Oblakinje
Likovi Strepsijad
Fidipid
sluga Strepsijadov
Sokratovi učenici
Sokrat
Pravedna rasprava
Nepravedna rasprava
Pasija
Aminija
Radnja ispred kuća Strepsijada i Sokrata

Oblaci ili Oblakinje (grčki: Νεφέλαι / Nephelai) je komedija koju je napisao starogrčki komediograf Aristofan, najistahnutiji predstavnik stare atičke komedije, kako bi se izrugao sofistima. Iako je u vrijeme praizvedbe zauzela posljednje mjesto na komedijskom festivalu, danas je jedno od najpoznatijih Aristofanovih djela s obzirom da daje prilično neobičan potret znamenitog filozofa Sokrata. Mnogi kritičari komad smatraju i danas aktualnim s obzirom da se može tumačiti kao kritika pretencioznih akademskih građana.

Aristofan je nakon početnog neuspjeha dopisao svoj komad i dodao međučin u kome sam dramatičar dolazi na pozornicu i kritikuje publiku zbog nedostatka smisla za humor. Stoga se ovaj komad ponekad navodi kao prvi primer samo-reference u književnosti.

U ovom se komadu ismijava filozof Sokrat, koga pjesnik predstavlja kao tipičinoga sofista i pokvarenoga širitelja apsurdnih ideja među atenskom omladinom. Komedija je prvobitno prikazana na Velikim Dionizijama 423. pne., no zauzela je treće, posljednje mjesto. Stoga je Aristofan, smatrajući ovo – kako se čini – svojim najboljim djelom, odlučio napraviti novu verziju toga komada. Do nas je došla upravo ta druga redakcija, pisana u periodu od 419. do 416. pne., no pjesnik tu verziju nikada nije dovršio i ona nikada nije bila izvedena na pozornici.

Zaplet[uredi - уреди]

Postariji nepošteni seljak Strepsijad (= izvrtač) zapao je u silne dugove jer su ga financijski uništili njegova žena i sin Fidipid, koji je mnogo trošio na konje radi utrka. Strepsijad je čuo za Sokrata, čovjeka koji slabiji argument može učiniti jačim, i nada se da on može njegova sina naučiti kako da prevari povjerioce. No Fidipid odbije poći u Sokratovu školu – "mislionicu" (φρονιστήριον) – pa Strepsijad odluči osobno se upisati.

Došavši u školu, Sokrat ga obvezuje na težak rad i jednostavan život i podučava ga da stari bogovi ništa ne vrijede, no da su pravi bogovi oblaci, koji, kao kor, i dolaze na njegov poziv. No Strepsijad se ne pokazuje osobito inteligentnim i općenito je previše okupiran brigom o svojim dugovima da bi se mogao koncentrirati na učenje. Zato on ostavlja školu i, po uputi oblaka, šalje sina, koji sada na to pristaje.

Sokrat predaje Fidipida Pravednom i Nepravednom govoru da ga oni izravno podučavaju. Dolazi do nadmetanja između dva govora (što je jedna od scena dodatih u drugoj redakciji), i u tom nadmetanju pobjedu odnese Nepravedni govor. Strepsijad, s pomoću umijeća koje je njegov sin naučio u Sokratovoj mislionici, uspješno otjera povjerioce.

No Strepsijadova se sreća okreće kad Fidipid, rabeći isto to umijeće, počne tući vlastita oca te zaprijeti da će pretući i majku, a zatim uspije i dokazati da su ti njegovi postupci posve opravdani i pravedni. Strepsijad je sad zgrožen novim obrazovanjem i kaje se vlastita nepoštenja, te zapali Sokratovu školu i tako rastera njene učenike.

Tematika[uredi - уреди]

Aristofan u ovoj komediji ustaje protiv nove prosvjete. No da je pjesnikovo shvaćanje filozofije bilo dosta površno, vidimo iz toga da je on u jednu skupinu svrstao i jonske filozofe i sofiste i Sokrata, i da im je svima kao vođu postavio Sokrata, koga je prikazao kao fizičara i astronoma i kao popularizatora "meteoroloških učenja" (μετεωροσοφιστής). Aristofanov Sokrat u ovoj komediji podučava polaznike svoje "mislionice" kako slabiji argument učiniti jačim, na način sofista Protagore, a bavi se i pojavama na nebu i pod zemljom te svakakvim drugim ludorijama, kao npr. kako mjeriti daljinu stopama buhe, čime komarac zuji itd.[1]

Sokratov je lik tako pretvoren u karikaturu sofista, za koju se ne može reći da odgovara povijesnoj istini. To je očito prepoznala još atenska publika, koja je ovoj komediji dodijelila posljednje mjesto u dramskom takmičenju, no njen povijesni značaj leži u tome što je pjesnik ispravno prepoznao promjenu koja je nastupila u sustavu i sadržaju obrazovanja u Ateni u posljednjoj četvrtini 5. stoljeća pne.

Reference[uredi - уреди]

  1. Miloš N. Đurić, Istorija helenske književnosti, 1990, str. 348.

Eksterni linkovi[uredi - уреди]