Plut (Aristofan)

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Plut ili Pluto (grčki: Πλοῦτος / Ploutos, u prevodu Obilje ili Bogatstvo) jest komedija koju je napisao znameniti starogrčki komediograf Aristofan, a koji je prvi put bila izvedena godine 388. pne., no ne zna se na kojem festivalu i s kakvim uspjehom. Ovo je posljednja od Aristofanovih sačuvanih komedija. Prvu verziju ove komedije pjesnik je napisao i postavio na pozornicu 408. pne. na Velikim Dionizijama, gdje je doživjela neuspjeh i ostala na posljednjem mjestu.[1]

Komedija Plut predstavljala je satiru na političke prilike u Ateni Aristofanovog doba, a ime je dobila po Plutu, bogu obilja, koji se pojavljuje kao jedan od likova.

Zaplet[uredi - уреди | uredi izvor]

Stari Atenjanin Hremil ogorčen je time što se loši ljudi bez problema bogate dok oni pošteni, kakav je i sam, ostaju siromašni. Stoga je u pratnji svoga roba Kariona posjetio Delfsko proročište kako bi saznao treba li svoga sina, da bi ovaj uspio u životu, odgojiti kao dobroga ili kao lošega čovjeka. Bog mu je savjetovao da priđe prvome čovjeku koga bude sreo kad izađe iz svetilišta i uvede ga u svoju kuću. Dogodi se da je to neki slijepi starac. Hremil i Karion stanu ga salijetati i dosađivati mu te ovaj napokon prizna da je on Plut, bog obilja, i da ga je Zeus oslijepio iz pakosti prema ljudima. Naime, Plut sada, budući slijep, ne može razlikovati dobre od zlih ljudi, te ih neselektivno daruje obiljem, bez obzira na njihove kreposti.

Hremil odluči da Plutu vid mora biti vraćen kako bi se bogao nagrađivati samo poštene ljude. Plut se preplaši Zeusove osvjete, no uvjere ka da je on moćniji od Zeusa: on, naime, zaustaviti prinošenje žrtava Zeusu tako što će uskratiti ljudima novac, pa oni neće imati odakle kupovati što je potrebno za žrtvovanje. Plaut tako pristane te ga odvedu u Asklepijev hram da bi tamo bio izliječen. No umiješa se božica siromaštva i nastoji odvratiti Hremila navodeći pogubne posljedice njegove namjere, jer je upravo siromaštvo, kao izvor sve kreposti i rada, učinilo Grčku velikom. Ali Hremil nije pokoleban te s Karionom i Plutom odlazi u hram.

Karion se vraća i govori Hremilovoj ženi da je izliječenje uspjelo, ubacujući u izvješće mnoge komične detalje. Uskoro dolazi i Plut i Hremilov dom obasipa obiljem. Zatim u goste dolazi niz posjetitelja: neki poštenjak koji je dugo bio siromašan, a sad se obogatio; neki doušnik, ogorčen što je sve izgubio; neka starica koju je njen mladi ljubavnik napustio jer mu više ne treba njen novac; bog Hermes, koji umire od gladi i traži posao, jer niko više ne prinosi žrtve bogovima; a onda i svećenik Zeusov, koji je također gladan jer ne dobija više svoj dio od žrtve. Hremil predlaže da se Plut smjesti u državnu riznicu na Akropoli, te se tamo uputi procesija ljudi.

Tematika[uredi - уреди | uredi izvor]

Locirajući kao nositelja dramske radnje jednog "oca obitelji" ova komedija donekle anticipira okruženje i prilike uobičajene za novu atičku komediju. Utoliko u njenoj radnji, usredotočenoj na sukob (agon) dva božanstva ‒ Obilja i Siromaštva ‒ i nije više riječ o Ateni, nego o cijelom čovječanstvu, i utoliko ova drama izlazi iz uzanih grčkih okvira i u kozmopolitskom duhu prilazi jednom etičkom problemu svih vremena.[2]

U dramskoj tehnici ova komedija nalikuje Eklesijazusama. Lirski dijelovi koje pjeva kor vrlo su oskudni, ali je zato medju činovima ostavljeno mjesta za korske pjesme koje više nemaju organske veze s radnjom drame. Ta dramska struktura anticipira stanje u novoj atičkoj komediji.

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. M. C. Howatson (ed.), The Oxford Companion to Classical Literature, 1997, s.v. "Plutus".
  2. Miloš N. Đurić, Istorija helenske književnosti, 1990, str. 352.