Nadija Savčenko

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Nadija Savčenko
Nadija Savčenko


Narodni deputat Ukrajine
Na dužnosti
Dužnost preuzeo 
27 novembar 2014[1]

Rođen/a 11. maj 1981. (1981-05-11) (dob: 38)
Kijev, Ukrajinska SSR, SSSR (danas Ukrajina)
Politička stranka Batkivščina[2]
Vojna služba
Država Ukrajina Ukrajina (1997–2014)
Rod/služba Emblem of the Ukrainian Armed Forces.svg Oružane snage Ukrajine
Čin poručnik
Jedinica 3. puk armijske avijacije, Brodi, Lavovska oblast
(2010-2014)
Bataljon Ajdar (2014 - )
Bitke/ratovi Rat u istočnoj Ukrajini

Nadija Viktorivna Savčenko (ukr. Надія Вікторівна Савченко, 11. maj 1981 -) je bivša ukrajinska žena-oficir, poznata kao prva žena koja je prošla obuku za pilota helikoptera Oružanih snaga Ukrajine, ali i po tome što je zarobljena tokom ratu u istočnoj Ukrajini i izručena Rusiji gdje se protiv nje vodio sudski postupak zbog navodnog ubistva dvoje ruskih novinara.

Savčenko je od mladih dana imala ambiciju da postane vojni pilot, te se zbog toga priključila kopnenoj vojsci, a potom elitnim padobranskim jedinicama. Od 2004. do 2008. bila je jedina žena-pripadnik ukrajinskog kontingenta u savezničkim snagama koje su okupirale Irak, odnosno sudjelovale u borbama protiv pobunjenika. Nakon povratak je podnijela zahtjev za prijem u pilotsku školu u Harkovu gdje je diplomirala 2009. godine. Sljedeće godine je poslana u Brodi gdje je služila kao pilot helikoptera u 3. puku armijske avijacije.

Nakon izbijanja sukoba sa pro-ruskim separatistima 2014. godine, Savčenko se kao dobrovoljac priključila bataljonu Ajdar te je sudjelovala u borbama u Luganskoj oblasti. 18. juna 2014. su je kraj mjesta Metalist u Slovjanoserbskom rajonu zarobili pripadnici pro-ruske Narodne milicije Donbasa; snimke njenog ispitivanja od strane pro-ruskih militanata su sljedeći dan objavljene na Internetu. 8. jula je objavljeno kako se Savčenko nalazi u Voronježu u susjednoj Rusiji, a sljedeći dan kako se protiv nje vodi postupak zbog sumnje da je 17. juna sudjelovala u ubistvu Igora Korneljuka, reportera ruske državne televizije i Antona Voronjina, njegovog tehničara.

U ukrajinskoj javnosti je Savčenko postala mučenik i simbol borbe protiv ruske agresije, te traje kampanja sa ciljem njenog puštanja na slobodu. U oktobru 2014. je na parlamentarnim izborima izabrana u Vrhovnu radu na listi stranke Batkivščina. 25. decembra 2014. su je kolege izabrale za ukrajinskog predstavnika Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope. 26. januara 2015. je njen status potvrđen, te je, prema tumačenju njenog advokata Marka Fejgina, stekla diplomatski imunitet; usprkos toga, ruske vlasti su odbile zahtjev za njeno puštanje.

22. marta 2016. ju je ruski sud proglasio krivom i osudio na 22 godine zatvora. 25. maja 2016. je ukazom predsjednika Vladimira Putina pomilovana te puštena iz zatvora, istovremeno sa dvojicom ruskih novinara koji su prethodno bili osuđeni u Ukrajini.

Nakon povratka u domovinu i preuzimanja dužnosti u Radi, Savčenko je izazivala izuzetnu pažnju svojim neobičnim političkim stavovima, pa se, između ostalog, zalagala za uvođenje diktature po uzoru na Pinochetov Čile, ali i žestokom kritikom ukrajinskih vlasti zbog korupcije. Mnogi njeni poklonici su se, protiv nje počeli okretati tek kada se počela javno zalagati za mirno rješenje sukoba sa separatistima, odnosno da bi Ukrajina trebala prihvatiti rusku aneksiju Krima u zamjenu za povratak vlasti nad odmetnutim Donbasom, kao i susrete sa pro-ruskim separatističkim čelnicima. Zbog toga je krajem 2016. isključena iz Batkivščine, te je 2017. osnovala stranku pod naslovom Socijalna i nacionalna platforma Nadije Savčenko.

15. marta 2018. je vrhovni tužilac Jurij Lucenko optužio da je pokušala izvesti državni udar, odnosno planirala masovni pokolj članova ukrajinske Rade. 22. marta joj je ukinut parlamentarni imunitet te je uhapšena.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]