Luka Vukalović

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Luka Vukalović

Luka Vukalović (Bogojevići u Zupcima, u sadašnjoj opštini Trebinje, Istočna Hercegovina, 18. oktobar 1823Saltakča, Odesa, Rusija 6. jul 1873.) je bio vođa srpskog ustanka u Hercegovini 1852—1862.

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Vukalović je u Trebinju izučio puškarski zanat i neko vrijeme se bavio njime u Herceg Novom. U doba Omer-pašine akcije protiv Crne Gore vratio se 1852. u rodni kraj, gdje je izabran za plemenskog glavara i kapetana. Kad je Omer-paša u martu 1852. naredio da se od hercegovačke raje oduzima oružje, protiv su se oduprli krajevi u kojima je Vukalović bio glavar.

Otpor protiv predaje oružja, doveo je do manjih sukoba između Hercegovaca i Turaka, što je značilo uvod u ustanak, iza kojega je od početka stajao Vukalović.

Do ustanka je došlo u zimu 1852/53. kada su Grahovljani, Banjani i Drobnjaci odbili da plate Turcima dužnu trećinu. Kako je istovremeno došlo i do akcije Turaka protiv Crne Gore, borila su se istočnohercegovačka plemena uz Crnogorce. Iako u periodu od 1853. do 1857. nije bilo većih ustaničkih akcija, ustanak se nije smirio. Austrija je očigledno ometala akciju Luke Vukalovića znajući da je pomaže Crna Gora, a istovremeno je pratila i rad francuskih konzularnih predstavnika.

Ustanak se rasplamsao u decembru 1857, kad je i knjaz Danilo počeo da podržava ustanike ogorčen na Portu zbog njene izjave na Pariskom kongresu 1856. da Crnu Goru smatra djelom svje teritorije.

Poslije bitke na Grahovcu 1. maja 1858., kada su Crnogorci i hercegovački ustanici prazili Turke, knjaz Danilo je imenovao Vukalovića za vojvodu Zubaca, Kruševice, Dračevice i Sutorine, gdje je obrazovao neku vrstu autonomne uprave.

Porta natjerana tim porazom na popuštanje, provela je razgraničenje sa Crnom Gorom, a time priznala samostalnost Crne Gore. Kako je veliki dio istočne Hercegovine osim Grahova, jednog djela Banjana, Drobnjaka, Župe i nikšičkih Rudina i dalje ostao pod turskom vlašću Vukalović je nastavio ustaničku akciju.

Ovo je snažno odjeknulo u Bosni, posebno u bunama velikih razmjera u Bosanskoj Krajini i Posavini 1858. Bojeći se se da se ustanak ne bi proširio i na njenu teritoriju, Austrija je još u većoj mjeri počela da ometa Vukalovića, pomažući na razne načine i samim Turcima.

Vukalović se u svojim zahtjevima nije ograničavao samo na rješavanje ekonomskih problema hercegovačke raje, nego je ustankudao pečat borbe za nacionalno oslobođenje, tražeći da se Hercegovina pripoji Crnoj Gori.

Takav karakter ustanka izazvao je i interesovanje evropskih velikih sila, čiji su konzularni predstavnici radili na tome da se Vukalović potčini turskim vlastima. Vukalović je nastavio borbu protiv Turaka i poslije nasilne smrti knjaza Danila (1860), podstaknut i primjerima borbe za ujedinjenje koju je u Italiji vodio Garibaldi.

Od 1861. Omer-paša je pokušavao da raznim obećanjima i ustupcima umrtvi ustanak, u čemu nije imao uspjeha. No kada je Crna Gora poslije poraza u ratu sa Turskom u avgustu 1862. pismeno obavezala da više neće pomagati ustanički potret u Hercegovini, Vukalović se, smatrajući da je tamošnji narod ostavljen na cjedilu, pismeno sporazumeos Ome-pašom, koji je obećao amnestiju svim ustanicima. Omer-paša je obećao Vukaloviću da će ga postaviti vojvodom Zubaca, Kruševice, Dragačevice i Sutorine, ali to nije učinio, nego ga je imenovao bimbašom na 500 pandura koji su imali zadatak da čuvaju red i mir na granici.

Kada je video da Turci ne ispnjavaju obećanja data narodu u vezi olakšanja feudalnih davanja i smanjenja poreza, pokušao je 1865. da još jednom digne ustanak, ali je bez ikakve podrške sa strane, doživio neuspjeh.

Poslije toga, napusti je rodni kraj i preselio se u Rusiju, gdje je i umro 1873. godine

Pomen vojvode Luke Vukalovića i bitka Srba sa Turcima su opisani u pjesmi vojvode Mirka Petrovića Njegoša "Boj na Zupcima" (zbirka Junački Spomenik, Cetinje 1864. godine).

Povezano[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Vladimir Ćorović: Luka Vukalović i hercegovački ustanci od 1852—1862, Srpska kraljevska akademija, Beograd, (1923.)
  • Stanoje Stanojević: Istorija srpskoga naroda (12), drugo izdanje Beograd 1910. godine.
  • Vojislav Bogićević: Početak ustanka Luke Vukalovića u Hercegovini (1852—1853), Godišnjak Istorijskog društva BiH, Sarajevo 1953.

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]