Ludwig (film)

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Ludwig
Režija Luchino Visconti
Producent Ugo Santalucia
Dieter Geißler
Scenario Luchino Visconti
Enrico Medioli
Suso Cecchi D’Amico
Uloge
Muzika Jacques Offenbach,
Robert Schumann,
Richard Wagner
Fotografija Armando Nannuzzi
Montaža Ruggero Mastroianni
Studio Mega Film Romana
Cinetel Paris,
Divina Film München
Datum(i) premijere
18. januar 1973 (1973-01-18) (Bonn)
Trajanje 185 min. (njemačka kino-verzija)[1]
235 min. (integralna verzija)
Zemlja  Italija
 Francuska
 Zapadna Njemačka
Jezik italijanski
Budžet 12 mil. DM[1]

Ludwig je italijansko-zapadnonjemačko-francuski biografski film snimljen u režiji Luchina Viscontija i premijerno prikazan 1973. godine. Protagonist, koga tumači austrijski glumac Helmut Berger, je Ludwig II, kralj Bavarske. Radnja počinje 1864. u vrijeme kada mladi Ludwig dolazi na prijestolje i prikazuje, kako se tokom godina, zbog svojeglavosti, nesklonosti modernom svijetu, ali i homoseksualizma, otuđuje od svoje porodice i vlade dok istovremeno gradi vlastiti svijet mašte kroz raskošne dvorce, a što sve kulminira 1886. godine kada bude proglašen duševno bolesnim nedugo prije nego što će umrijeti u nikad razjašnjenim okolnostima.

Visconti je, prema vlastitim riječima, oduvijek bio fasciniran Ludwigom, u kome je vidio "posljednjeg apsolutističkog vladara" kao i posljednjeg vladara kome je umjetnost bila važnija od stvarnog života. Za Viscontija je projekt imao i dodatnu dimenziju, s obzirom da je bio homoseksualac, kao i Ludwig, ali i njegov glavni glumac Berger, sa kojim je imao dugogodišnju ljubavnu vezu. Ludwig je bio snimljen u vrijeme kada je Visconti uživao ugled jednog od velikana evropske kinematografije, te je film bio jedan od skupljih i ambicioznijih ostvarenja svog vremena. Osim rimskih studija Cinecitta, korištene su autentične lokacije u Bavarskoj, uključujući znameniti Ludwigov dvorac Neuschwanstein. U filmu je austrijska glumica Romy Schneider nakon deceniju i pol ponovila ulogu austrijske carice Elizabete ("Sissi"), istu onu zahvaljujući kojoj je postala zvijezda, ali koju je mrzila zbog "zašećerenosti"; Ludwig joj trebala biti prilika da taj lik prikaže u daleko mračnijem tonu i u skladu sa historijskim činjenicama. Prilikom snimanja je Viscontija, međutim, pogodio moždani udar; iako se od njega djelomično oporavio i nastavio režirati, njegovo zdravstveno stanje je značajno uticalo na cjelokupnu produkciju.

Visconti je tako zbog bolesti bio prisiljen popustiti pritisku producenata i odustati od originalne zamisli da Ludwig bude 4-satni film koji će se prikazivati u dva dijela. Umjesto toga je na svečanoj premijeri prikazana skraćena verzija od 3 sata, koju su kritičari kasnije loše ocijenili. I ta skraćena verzija je, pak, postala predmetom žestokih napada od konzervativnog dijela bavarske javnosti, uključujući vladajuću stranku CSU i njenog uticajnog vođu Franz-Josefa Straussa. Pod njihovim pritiskom je lokalni distributer izbacio dodatnih 55 minuta, odnosno sve scene u kojima se prikazivala Ludwigova homoseksualnost. Tu odluku, koju je Frankfuter Rundschau nazvao "najgorim barbarizmom u historiji filma", Visconti je kasnije bez uspjeha pokušao osporiti na sudu.[2] Integralna verzija je, pak, 1980. godine, bila rekonstruirana za prikazivanje na programu RAI-ja te prikazana na venecijanskoj Mostri. U Jugoslaviji je sredinom bila prikazana u obliku višedijelne televizijske miniserije na programu JRT-a.

Uloge[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 Filmkritik: Zungen und so weiter in Der Spiegel, Ausgabe 4/1973
  2. Ludwig II auf Arte.tv vom 29. August 2008

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]