London u periodu Stuarta

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Ovaj članak obuhvata historiju Londona za vrijeme perioda Stuarta od 1603. do 1714. godine.

James I[uredi - уреди | uredi izvor]

Pripreme za krunisanje kralja Jamesa I prekinute su zbog velike epidemije kuge, koja je možda ubila preko trideset hiljada ljudi, i prijetnji ubistvom; 1605. je došlo do zloglasne barutne zavjere, što je izazvalo zazor od katolika.

Gradonačelnikova parada, koja se nekoliko godina nije održavala, oživljena je naredbom kralja 1609. godine. Raspuštene manastire od Kartuzijaca, koje su dvorjani kupovali i prodavali nekoliko puta, kupio je Thomas Sutton za £13,000. Izgradnja nove bolnice, kapele i školske zgrade otpočela je 1611. godine. Škola Charterhouse bila je jedna od ključnih javnih škola u Londonu dok nije premještena u Surrey u viktorijanskom dobu, a to mjesto se još uvijek koristi kao medicinska škola.

Charles I[uredi - уреди | uredi izvor]

Charles I je stupio na prijesto 1625. godine. Za vrijeme njegove vladavine aristokrati su počeli nastanjivati West End u velikim brojevima. Uz one koji su imali određeni posao na dvoru, povećan broj seoskih zemljoposjednika i njihovih porodica živio je u Londonu jedan dio godine samo radi društvenog života. To je također bio početak "londonske sezone". Lincoln's Inn Fields izgrađen je oko 1629. godine. Trg Covent Garden, kojeg je dizajnirao prvi engleski klasično trenirani arhitekta Inigo Jones, uslijedio je oko 1632. godine. Susjedne ulice izgrađene su ubrzo potom, a nazivi Henrietta, Charles, James, King i York Streets dati su im prema imenima članova kraljevske porodice.

Panorama Londona, Claes Van Visscher, 1616. Stara katedrala sv. Pavla je do tada izgubila svoju kulu. Dva pozorišta sa strane Temze u prednjem planu (Southwark) su The Bear Garden i The Globe. Velika crkva u prednjem planu je St Mary Overie, sada Katedrala u Southwarku.

London i Građanski rat[uredi - уреди | uredi izvor]

U januaru 1642. petorici članova parlamenta koje je kralj želio uhapsiti pruženo je sklonište u gradu. U augustu iste godine kralj Charles I je pokrenuo sukob sa Nottinghamom i za vrijeme Engleskog građanskog rata London je stao na stranu parlamenta. Kralj je isprva imao prednost u vojnom smislu i u novembru je pobijedio u Bitci za Brentford nekoliko milja zapadno od Londona.

Grad je organizirao novu improviziranu vojsku i Charles je oklijevao i povukao se. Nakon toga je izgrađen ekstenzivan sistem utvrda radi obrane Londona od novih napada kraljevskih pristalica. Taj se sistem sastojao od jakih zemljanih bedema, pojačanih bastijonima i redutama. Nalazio se daleko od unutrašnjih zidina grada i obuhvatao je čitavo urbano područje, uključujući Westminster i Southwark. London nije ponovo bio pod ozbiljnom prijetnjom kraljevih pristalica, a finansijski resursi grada bili su značajan prinos pobjedi parlamenta u ratu.

Cromwellov period[uredi - уреди | uredi izvor]

Građanski rat završio je porazom rojalista. Smaknuće kralja Charlesa 30. januara 1649. označilo je Oliver Cromwellov kratkotrajni Commonwealth.

U suprotnosti sa uobičajenim viđenjem tog perioda kao jednim puritanske represije, nešto muzike i opere procvjetalo je u Londonu pod Cromwellovim pokroviteljstvomOpsada Roda 1656. bila je prva prava engleska opera izvedena u Londonu.

Cromwell je 1655. dozvolio jevrejima povratak u London, prekinuvši njihovo progonstvo koje je trajalo 365 godina. Izgradili su svoju prvu sinagogu 1657. u Creechurch Lane.

Nakon Cromwellove smrti 1658. njegov sin Richard je preuzeo vlast, ali nije bio u stanju pridobiti podršku parlamenta i vojske. Commonwealth se ubrzo srušio, a monarhija je 1660. ponovo uspostavljena pod Charlesom II.

Hroničar Londona u periodu Stuarta, Samuel Pepys

Kuga i požar[uredi - уреди | uredi izvor]

Nesanitaran i pretrpan London kroz vijekove doživio je mnoge kuge, ali se u Britaniji njezino posljednje izbijanje pamti kao "Velika kuga". Desilo se tokom 1665. i 1666. i ubilo je oko 60 000 osoba, što je bila petina populacije. Samuel Pepys je pisao o toj epidemiji u svom dnevniku. 4. septembra 1665. napisao je "Ostao sam u gradu dok ih preko 7400 nije umrlo u jednoj sedmici, a od toga oko 6000 od kuga, i čitav dan i noć čulo se malo toga osim zvonjave zvona."

Odmah nakon Velike kuge uslijedila je još jedna katastrofa, mada jedna koja je pomogla u suzbijanju kuge. U nedjelju, 2. septembra 1666. Veliki požar u Londonu izbio je u jedan sat ujutro u kući u Pudding Lane, u južnom dijelu grada. Raspršen istočnim vjetrom, požar se širio i pokušaji njegovog obuzdavanja rušenjem kuća bili su loše organizovani. U utorak vjetar je nešto oslabio, a u srijedu su se plameni stišali. Požar je ugašen u četvrtak, ali je u večer tog istog dana ponovo suknuo kod Hrama. Neke kuće su odmah raznesene barutom pa je vatra napokon suzbijena. Spomenik je izgrađen u spomen požara: preko jedan i pol vijek nosio je natpis koji ga je pripisao "papskoj pomami".

Plan Johna Evelyna za ponovnu izgradnju Londona nakon Velikog požara

Požar je uništio oko 60% grada, uključujući Staru katedralu sv. Pavla, 87 parohijskih crkava, 44 kompanijskih dvorana i Kraljevsku burzu. Međutim, broj izgubljenih života bio je iznenađujuće malen; smatra se da je poginulo najviše 16 osoba. Moglo bi se reći da je vatra rezultirala boljom vizuelnom estetikom grada. Nekoliko dana poslije požara kralju su predstavljena tri plana ponovne izgradnje grada, od strane Christophera Wrena, Johna Evelyna i Roberta Hookea. Wren je predložio izgradnju glavnih prometnica sjeverno i južno, istočno i zapadno, odvajanje svih crkava na upadljive pozicije, pretvaranje većine javnih mjesta u velike trgove, ujedinjavanje dvorana 12 glavnih kompanija u jednu standardnu četvrt pridruženu Guildhallu, te izgradnju dobrog mola na obali rijeke od Blackfriarsa do londonskog Towera. Wren je želio učiniti nove ulice pravima i u tri standardne širine od trideset, šezdeset i devedeset stopa. Evelynov plan razlikovao se od Wrenovog prije svega u pogledu predlaganja ulice od crkve St Dunstan's in the East do Sv. Pavla i nepostojanja mola ili terase preko rijeke. Ti planovi nisu provedeni i ponovo izgrađeni grad općenito je slijedio raspored ulica u starom, većina čega je preživjela do 21. vijeka.

Karta Londona prema Richardu Blomeu (1673). Razvoj West Enda je nedavno počeo ubrzavati.

Bez obzira na to, novi grad bio je drukčiji od starog. Mnogi aristokratski građani nikada se nisu vratili, preferirajući preuzimanje novih kuća u West Endu, gdje su ugledni novi okruzi poput St. James'sa izgrađeni u blizini glavne kraljevske rezidencije, koja je bila Palača Whitehall do njezinog uništenja u požaru 1690-ih, a potom Palača sv. Jamesa. Duž ruralne ulice Piccadilly nikle su gospodske kuće kao što je Burlington House. Tako je odvajanje između trgovačkog, buržujskog Grada Londona i aristokratskog svijeta dvora u Westminsteru postalo potpuno. U samom Gradu došlo je do prelaza sa drvenih građevina na kamenu i ciglanu izgradnju kako bi došlo do smanjenog rizika od požara. Akt parlamenta "za ponovnu izgradnju Londona" formulirao je da "građenje ciglama nije samo ljepće i dugotrajnije, već i sigurnije od budućih opasnosti od vatre". Od tada je dozvoljena upotreba drveta u izgradnji samo okvira vrata i okvira kućnih i prodavničih prozora.

Plan Christophera Wrena za novi model Londona izjalovio se, ali je on izabran za obnovu uništenih parohijskih crkava i zamjenu Katedrale sv. Pavla u Londonu. Njegova kupolasta barokna katedrala postala je primarni simbol Londona barem idući vijek i pol. Kao gradski geometar, Robert Hooke je nadgledao izgradnju gradskih kuća. East End, tj. područje odmah istočno od gradskih zidina, također je postalo gusto naseljeno u decenijama nakon Velikog požara. Londonska pristaništa počela su se širiti nizvodno, privlačeći mnogobrojne radnike koji su radili u samim pristaništima i u trgovini prerade i raspodjele. Ti su ljudi živjeli u Whitechapelu, Wappingu, Stepneyu i Limehouseu, obično u straćarama.

Razvoj, kultura i trgovina[uredi - уреди | uredi izvor]

Širenje Londona izvan granica Grada definitivno je uspostavljeno u 17. vijeku. U prvim godinama tog vijeka neposredna okolina Grada, sa glavnom iznimkom aristokratskih prebivališta u smjeru Westminstera, još uvijek se smatrala štetnom po zdravlja. Na sjeveru se nalazio Moorfields, koji je nedavno bio isušen i uređen za šetnju, ali su ga posjećivali prosjaci pa su se stoga putnici koji su prolazili kroz njega pristižući u London pokušavali ne zadržavati u njemu. Sa Moorfieldsom su graničili polja Finsburyja, omiljeno vježbalište strijelaca. Mile End, tada otvoreni prostor na Velikoj istočnoj cesti, bio je poznat kao mjesto sastanka za trupe.

U zimu 1683–4 slavlje ledu rijeke Temze. Ta zima, koja je počela oko sedam sedmica prije Božića i trajala šest sedmica nakon njega, najduža je zabilježena. Opoziv Edikta iz Nantesa 1685. je doveo do velike migracije Hugenota u London. Osnovali su industriju svile u Spitalfieldsu.

Generalno mjesto sastajanja stanovnika Londona za vrijeme dana bila je unutrašnjost Stare katedrale sv. Pavla. Trgovci su vodili poslovanje u prolazima i koristili krstionicu kao brojač na kojem se plaćalo; advokati su primali klijente kod svojih vlastitih stupova; a nezaposleni su tražili posao. Dvorište Crkve sv. Pavla bilo je centar trgovine knjigama, a Fleet Street je bila centar za javnu razonodu. Pod vladavinom Jamesa I pozorište, koje se tako snažno ukorijenilo u kasnijim godinama vladavine kraljice Elizabete, nastavilo je rasti na popularnosti. Izvedbe u javnim pozorištima bile su upotpunjene detaljno izrađenim maskama na kraljevskom dvoru i u gostionicama dvora.

U to vrijeme London je postajao vodeći svjetski finansijski centar, nadmašivši Amsterdam u prvenstvu. Engleska banka je osnovana 1694, a Britanska istočnoindijska kompanija širila je svoj utjecaj. Lloyd's of London također je počeo funkcionirati u kasnom 17. vijeku. London je 1700. podržavao 80% engleskog uvoza, 69% izvoza i 86% ponovnog izvoza. Mnoga dobra bila su raskošna, donesena iz Amerika i Azije, kao što su svila, šećer, čaj i duhan. Posljednja brojka naglašava ulogu Londona kao entrepot: iako je imao mnoge zanatlije u 17. vijeku i kasnije pridobio neke velike tvornice, njegova ekonomska istaknutost nikada se nije primarno zasnivala na industriji. Umjesto toga je bio velik centar trgovine i preraspodjele dobara, koja je u London donosila sve dominantnija engleska trgovačka mornarica, ne samo kako bi zadovoljila domaću potražnju, već i kako bi ponovo izvozila u Evropu i drugdje.

William III nije se brinuo za London, čiji mu je dim dao astmu, te je nakon prvog požara u Palači Whitehall (1691) kupio Nottingham House i preobratio ju u Palaču Kensington. Kensington je tada bilo beznačajno selo, ali je dolazak dvora izazvao porast njegovog značaja. Budući monarsi rijetko su preferirali tu palaču, ali njezina izgradnja bila je još jedan korak u širenju granica Londona. Također za vrijeme njegove vladavine počela je izgradnja Bolnice Greenwich, tada daleko izvan granica Londona, ali danas unutar istih; ona je bila izgrađena kao dopuna za Bolnicu Chelsea za bivše vojnike, koja je osnovana 1681. godine. Za vrijeme vladavine kraljice Anne donesen je akt kojim je dozvoljena izgradnja još 50 novih crkava koje bi služile znatno narasloj populaciji koja je živjela izvan Grada Londona.

Povezano[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

Dodatna literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]