Ljekovite biljke

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije

Ljekovite biljke (u literaturi se može sresti i pojam medicinske biljke) se koriste u služebnoj ili narodnoj medicini za liječenje bolesti ili očuvanje zdravlja ljudi. Danas se koristi oko 10 000 vrsta biljaka i posvećuje im se velika pažnja upravo u cilju pronalaženja boljih lijekova koji bi po organizam čovjeka bili što je moguće manje štetni.

Znanost koja se bavi izučavanjem ljekovitog bilja, odnosno drogama biološkog porijekla naziva se farmakognozija.

Povijest[uredi - уреди | uredi izvor]

Povijest upotrebe biljaka u liječenju tijesno je povezana sa poviješću i razvojem ljudskog društva. Najstariji pisani dokumenti potječu iz Kine 3000 godina prije nove ere kada se znalo za više od stotinu ljekovitih biljaka među kojima se neke i danas koriste, kao npr. reum i cimet. Još su stari Slaveni znali za ljekovito djelovanje biljaka pa se to iskustvo prenosilo kroz narodno pamćenje sve do danas. Jedna od najpoznatijih biljaka, kojoj su osim ljekovitih pripisivana i sveta obilježja, bila je bosiljak. Godina 1806. obilježena je zaslugom njemačkog ljekarnika Friedricha Wilhelma Sertürnera, koji je prvi izolirao morfin iz opijuma, kao početak stručne farmakognozije.

Djelovanje[uredi - уреди | uredi izvor]

Prema farmakološkom djelovanju ljekovite biljke je moguće podijeliti u dvije grupe:

  1. ljekovite biljke blagog djelovanja, kojima pripada veliki broj biljka koje su u širokoj i skoro svakodnevnoj upotrebi kakve su primjerice kamilica, lipa, šipak i dr.
  2. ljekovite biljke jakog djelovanja, toksične vrste od kojih se proizvode vrlo jaki otrovi kao npr. morfin, heroin, atropin i dr. i čija je upotreba i rukovanje (skladištelje, izrada preparata i davanje bolesnicima) propisana zakonom o otrovnom bilju.

Prema načinu djelovanja na ljudski organizam najčešće se svrstavaju u nekoliko grupa:

  1. biljke koje djeluju na rad srca i krvotoka;
  2. biljke koje djeluju nadražujuće na živčani sustav;
  3. biljke koje umirujuće djeluju na živčani sustav;
  4. biljke za ublažavanje bolova;
  5. biljke koje reguliraju rad probavnog sustava;
  6. biljke koje olakšavaju iskašljavanje;
  7. biljke koje ubrzavaju zarastanje rana.

Smjernice[uredi - уреди | uredi izvor]

Da bi sadržaj ljekovitih supstanci u biljci bio najveći, neophodno je pridržavatri se nekih osnovnih smjernica koje važe za najveći broj biljaka:

  • cvijet se bere čim biljka počne cvjetati, pri čemu ne treba sačekati da se otvori
  • list se bere pred cvjetanje
  • lisni pupoljak bere se neotvoren u rano proljeće
  • cijeli nadzemni dio biljke bere se u vrijeme cvjetanja biljke
  • plod se sakuplja prije nego što potpuno sazrije
  • sjemenke se beru potpuno zrele
  • podzemni organi (rizom, korijen, krtole, lukovice) vade se u jesen ili proljeće, a veoma rijetko u doba cvjetanja biljke

Sakupljanje biljaka treba obavljati po lijepom i sunčanom vremenu. Po završenom branju se odbacuju svi oni dijelovi biljke koji se ne koriste. Tijekom sušenja biljke se ne izlažu direktno suncu ili visokoj temperaturi već se sušenje obavlja u zasjenčenim mjestima. Materijal je potrebno češće prevrtati. Najbolje je sušenje obavljati u posebnim sušarama u kojima su optimalne temperature do 40 °C.

Upotreba biljaka u domaćim uvjetima odnosi se na upotrebu samo tzv. ljekovitih biljaka blagog djelovanja kao što su kamilica, lipa i dr, dok je rad sa ljekovitim biljkama jakog farmakološkog djelovanja dopušten samo stručnim osobama i pod posebnim uvjetima koji su propisani Zakonom o otrovnom bilju.

U domaćim ujvetima od ljekovitog bilja mogu se pripremati različiti ekstrakti:

Opća pravila koja treba poštovati[uredi - уреди | uredi izvor]

  • nikada ne treba odjednom uzimati veće količine ljekovitog bilja jer tada može više štetiti nego koristiti;
  • pri prvom uzimanju određene biljke treba početi s malom količinom da bi se ispitala alergijska reakcija organizma;
  • radi izbjegavanja efekta navikavanja treba s vremena na vrijeme izvršiti zamjenu pojedinih komponenti biljnih mješavina; najsigurnije je da promjenu recepture izvrši farmaceut;
  • izradu složenijih biljnih preparata, pogotovo onih koji sadrže toksične biljke, treba ostaviti stručnjacima;
  • čajeve ne zaslađivati, a ako je to baš neophodno onda koristiti med ili javorov sirup; med se stavlja samo u prohlađen čaj (40 - 45° C) jer se na višoj temperaturi razgrađuje tako da ostanu samo šećeri;
  • kod izbora biljaka ne treba eksperimentirati već treba koristiti ono ljekovito bilje koje dokazano odgovara datoj bolesti;
  • temperatura vode kojom se prelijeva biljka bogata vitaminom C (npr. šipak) ne bi smjela prijeći 50° C jer se na višoj temperaturi ovaj vitamin razgrađuje.