Liburnska božanstva

Liburnija u I stoljeću

Liburnska božanstva su dio kulturno-socijalnog fenomena zasnovanog na zemljoradnji i stočarstvu i u znatnoj mjeri na orijentaciji Liburna prema Jadranskom moru uz stalnu prekomorsku razmjenu. Ta je činjenica vidljiva i u arheološkim nalazima koji svjedoče da se materijal Liburna razlikuje od onoga u balkanskom zaleđu.

Navedene aktivnosti su arheološki posvjedočene od najranijih vremena, a intenzivno su primjetne kroz cijelo željezno doba. One su u starijim epohama dovele do stvaranja kultova plodnosti, čiji se začeci mogu tražiti u neolitskom periodu i životu praindoeuropskih zajednica. Kultovi su se vrlo dobro očuvali kod Liburna sve do prvih stoljeća nove ere, od kada ih je moguće pratiti na epigrafskim spomenicima.

Interpretatio romanum

Religijske predstave liburnskog stanovništva produžile su svoj život pod Rimljanima dijelom neizmjenjene, a dijelom u novom obliku i ruhu. Rimljani su se brzo uvjerili da među brojnim domaćim božanstvima postoje i takva koja u mnogo čemu odgovaraju božanstvima iz njihove vlastite religije. Prevođenje autohtonih božanstava u rimski panteon i predijevanje njihovih domaćih imena na latinske poznato je kao interpretatio romanum.

Ženska božanstva

Podizanje žrtvenika epihorskim božanstvima nije potvrđeno prije nastanka Rimskog Carstva što je posljedica sve jače romanizacije. Primjetna je znatna dominacija autohtonih ženskih božanstva što dokazuje značajnu društvenu ulogu žena i intenzivnost ženskog principa u liburnskom panteonu. Znatan postotak imena ženskih božanstava s obzirom na muška razlikuje teritoriju Liburnia i Histra od ostalih susjeda. Poznato je osam imena od istočne obale Istre do Krke: Latra, Sentona, Anzotika, Irija, Ika, Eja (Heija), Jutosika i Aitika

Velik broj ženskih epihorskih božanstava možda je usko vezan za dominantniju ulogu žena u liburnskom društvu. što ne mora značiti da su Liburni živjeli u matrijarhatu. Ženska povlaštena uloga razvila se iz društvene situacije, u kojoj su muškarci većinu vremena boravili na moru baveći se važnim liburnskim granama privrede, poput trgovine, ribarenja i gusarstva.

Latra

Žensko božanstvo koje se izdvaja po broju posveta u Liburniji je Latra. Poznato je ukupno dvanaest epigrafskih spomenika koji su bili posvećeni ovoj liburnskoj božici. Po rasporedu i broju nađenih natpisa njih šest nađeno je u Nedinumu te se nameće zaključak da je središte Latrina kulta bilo upravo u današnjem Nadinu. Prema interpretacijama, temeljni karakter kulta odnosio se na plodnost zemlje i ljudi. Kult je s vremenom poprimio zaštitnički karakter nad rodovima i porodicama, odnosno Latra je postala zaštitnica neditanskog plemena.

Uz spomenute, dva su nađena u Aseriji, dva u Koriniju te jedan na Roškom slapu. Jedini natpis nađen izvan Liburnije jest iz Salone.

Ostale božice

Ime božice Sentone poznato je s osam natpisa koji su pronađeni na prostoru od današnjeg Labina do Plomina u Istri. Postoji razmišljanje da bi Sentonu trebalo izjednačiti s Herom (boginja braka), čiji su tragovi kulta nađeni u blizini. Sentoni zavjetuju i došljaci i romanizirano autohtono stanovništvo.

Anzotika je poznata po dvjema posvetama iz Enone, današnjeg Nina. Kako nije posvjedočen njezin kult izvan Nina te u skladu s rasprostranjenošću Latre na nadinskom području, može se zaključiti da je kod Liburna pretežno svaka zajednica imala svoj kult regionalnoga karaktera. Na jednoj posveti, Anzotica je bila poistovjećena s rimskim božanstvom Venerom, boginjom ljubavi, ljepote i braka.

Ime božice Aitike (Aitica) poznato je samo s jednog natpisa pronađenog u Rapcu kraj Labina, na teritoriji antičke Albone. Njen epitet je Augusta. Ženski lik u lijevoj ruci drži klas, što se povezuje s kultom Demetre (u grčkoj mitologiji boginji zemlje, ratarstva, plodnosti, a u prvom redu žita) i Kore, odnosno sa htoničkim (podzemni svijet) i fertilnim elementima, kakve je mogla imati i liburnska božica.

Muška božanstva

S područja Liburnije poznato je nekoliko nalaza njegovanja božanstva Silvana, i to iz Privlake, Karina i Zadra.

Postojao je autohtoni kult Silvana kao ostatak autohtone komponente muškog božanstva plodnosti koje se osnivanjem grčkih kolonija i širenjem helenizma poistovjećivao s grčkim Panom. Na širem dalmatinskom području (najviše zastupljen na području Dalmata) bio je izuzetno popularan i likovno prikazivan kao stariji bradati muškarac sa srpom, u pratnji psa i s kozjim nogama. U pratnji Silvana često su nimfe i Dijana, a karakteristično je i što se na nekim prikazima na nimfama pojavljuje ‘ilirska’ nošnja.

Širenjem rimske prevlasti, Silvan je u liku mlađeg muškarca koji je sličniji italskom načinu prikazivanja, kao bog poljoprivrede, šuma i stočarstva. Dobio je još neke likovne značajke italskog boga zajedno s različitim regionalnim interpretacijama.

Kult Silvana kakav je poznat iz natpisa i prikaza je važna karika u promatranju procesa interpretatio romanum te taj proces nipošto nije jednostavan i istovjetan na svim područjima rimske provincije Dalmacije, što je utjecalo i na različito poimanje i prikazivanje Silvana.