Jordan Kuničić

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search

Jordan (Nikola) Kuničić (21. srpnja 1908., Dol, otok Hvar - 17. veljače 1974., Zagreb) je jedan od hrvatskih svjetski poznatih teologa[1], dominikanac i glazbenik.

Rodio se u Dolu kod Starog Grada na otoku Hvaru. U rodnom mjestu je išao u osnovnu školu, a u susjedni Stari Grad odlazi pohađati gimnaziju. Gimnaziju je pohađao i u Dubrovniku.

U Dubrovniku se 1924. zaredio za dominikanca. Novicijat je završio 1925..

Iduće je godine otišao u Rim, studirati filozofiju i teologiju na sveučilištu sv. Tome Akvinskog (Angelicum).

28. lipnja 1931. se zaredio za svećenika. Uskoro je doktorirao teologiju.

1933. godine dobiva mjesto profesora na dubrovačkoj Dominikanskoj visokoj bogoslovnoj školi. Za vrijeme boravka u Dubrovniku u razdoblju od 1936. do 1944. bio katehetom na državnoj gimnaziji i Učiteljskoj školi. 1948. postaje rektorom Dominikanske visoke bogoslovne škole. Tu dužnost obnaša do 1955. godine. Nakon toga odlazi u Zagreb.

Bio je jednim od hrvatskih bogoslova koji su u svojim raspravama osudili komunizam (Problemi komunizma (s idejnog stanovišta), 1942.)[2].

KBF ga je pozvao predavati na sugestiju dominikanskog provincijala. U Zagrebu prvo predaje na Katoličkome bogoslovnom fakultetu na Katedri moralne teologije, katoličkog društvenog nauka i pedagogije. 1959. ga dominikanci naslovljuju magistrom svetog bogoslovlja. 1963. postaje dekanom. Dužnost obnaša do 1970..

Pored predavačke i dekanske dužnosti, Kuničić je bio profesorom na Katehetskom institutu i Institutu za teološku kulturu laika.

Uređivao je obnovljeni časopis Bogoslovsku smotru od 1963. do 1971. godine.

Organizirao je Teološko-pastoralni tjedan za svećenike koji je polučio velike uspjehe.

Bio je jednim od glavnih osoba koje su pokrenule utemeljenje Institut za crkvenu glazbu i Instituta za teološku kulturu laika pri KBF-u.

Višegodišnjim je sudcem Nadbiskupskoga ženidbenog suda u Zagrebu.

Umro je u Zagrebu 17. veljače 1974..

Djela[uredi - уреди | uredi izvor]

Pisao je djela iz područja raznih teloških disciplina, katoličkoga socijalnog nauka, kršćanske pedagogije i glazbe.

Napisao je preko 30 samostalnih djela i više od 280 članaka. Djela su mu objavili u više od 20 tuzemnih i inozemnih časopisa.

Bio je sudionikom redakcije XIII. sheme Drugoga vatikanskog sabora. Ista je danas poznata kao pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu Radost i nada (Gaudium et spes[3]).

Neka njegova djela su, kao što je Pregled katoličke društvene nauke, su, čini se, bila na svojevrsnom popisu zabranjenih knjiga u socijalističkoj Jugoslaviji, iako se u nekim uopće nije osvrtao na marksizam. Djela nisu bila dostupna običnim građanima i vjernicima, nego samo bogoslovima[4].

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Hrčak Bogoslovska smotra 79 (2009.) 4] Alojz Ćubelić: Tri hrvatska dominikanca (Hijacint Bošković, Dominik Barač i Jordan Kuničić) o totalitarnim ideologijama 20. stoljeća, str. 848.
  2. Bogoslovska smotra 79 (2009.) 4 Alojz Ćubelić: Tri hrvatska dominikanca (Hijacint Bošković, Dominik Barač i Jordan Kuničić) o totalitarnim ideologijama 20. stoljeća, str. 847., 864.
  3. Hrvatski obiteljski leksikon
  4. Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima Tomo Vereš: Razmišljanja jednog kršćanina

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]