Hyaenodon

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Hyaenodon
Hyaenodon Heinrich Harder.jpeg
Rekonstrukcija, Heinrich Harder, c. 1920.
Status zaštite
Status iucn3.1 EX.svg

Status zaštite: Izumrli ({{{kada}}}) (IUCN 3.1)

Naučna klasifikacija
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Razred: Mammalia
Red: Creodonta
Porodica: Hyaenodontidae
Rod: Hyaenodon
Leidy, 1869.

Hyaenodon ("hijenozubi") je izumrli rod iz porodice hijenodontida, unutar skupine kreodonata. Ta porodica bila je endemična za sve kontinente osim Južne Amerike, Australije i Antarktika, a njeni predstavnici živjeli su prije između 42 i 15,9 miliona godina, što znači da su na Zemlji postojali nekih 26,1 miliona godina.[1]

Morfologija[uredi - уреди | uredi izvor]

H. horridus, Royal Ontario Museum
Lubanja H. cayluxi

Neke vrste roda Hyaenodon spadale su u najveće kopnene sisare mesojede svog vremena; neke druge bile su veličine kune. Hyaenodon je bio jedan od najkasnijih rodova porodice Hyaenodontidae i živio je od kasnog eocena do ranog miocena. Ostaci mnogih vrsta tog roda pronađeni su u Sjevernoj Americi, Evropi, Aziji i Africi (1993. su izdvojene 42 vrste).[2]

Tipično za rane sisare mesojede, Hyaenodon je imao vrlo veliku lubanju, ali vrlo malen mozak. Lubanja mu je bila duga sa uskom njuškom - mnogo veća u odnosu na dužinu lubanje kod, na primjer, pasa. Vrat mu je bio kraći od lubanje, a tijelo je bilo dugo i snažno građeno i završavalo se dugim repom. Imao je po četiri prsta na stopalima. Unatoč svom nazivu, Hyaenodon nije bio u srodstvu sa hijenama.

Prosječna težina odrasle ili gotovo odrasle jedinke H. horridus, najveće sjevernoameričke vrste, procjenjuje se na 40 kg, a moguće je i da je prelazila 60 kg. H. gigas, najveća vrsta roda Hyaenodon, bila je mnogo veća, sa težinom od 500 kg i dužinom od oko 3 metra.[3] Za H. crucians iz Sjeverne Amerike (rani oligocen) se procjenjuje da je težio samo između 10 i 25 kg. H. microdon i H. mustelinus, također iz Sjeverne Amerike (kasni eocen) bili su čak i manji, sa težinom od oko 5 kg.[4]

Rasprostranjenost i vrste[uredi - уреди | uredi izvor]

U Sjevernoj Americi su u kasnom oligocenu posljednji Hyaenodoni nestali zajedno sa vrstama poput H. brevirostris. U Evropi su bili nestali još ranije u oligocenu. Iz miocenske Afrike poznate su tri vrste (H. andrewsi, H. matthewi i H. pilgrimi), ali ni jedna od njih nije dostizala dimenzije azijskih vrsta kao što su H. gigas i H. weilini.[2]

U popularnoj kulturi[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Hyaenodon se poavio u jednoj epizodi serije Šetnja sa zvijerima, u kojoj napadne Indricotheriuma i Chalicotheriuma.
  • U Pellucidaru (Edgar Rice Burroughs), drugoj knjizi iz serije koja se odvija u središtu Zemlje, David Innes usvoji jednog Hyaenodona kao kućnog ljubimca i nazove ga Raja.
  • U djelu Zemlja koju je vrijeme zaboravilo (The Land That Time Forgot), čiji je autor opet Burroughs, radnja se odvija na izmišljenom ostrvu Caprona, gdje Lys napadnu tri Hyaenodona, a u blizini je još jedan mrtav.
  • Hyaenodoni, koji se putem vremenske anomalije pojave u 6. epizodi 4. sezone serije Primeval, teroriziraju vjenčanje Jenny Lewis.
  • U TV programu Prehistoric Predators - Razor Jaws[5] prikazan je Hyaenodon horridus koji sa nekoliko ugriza za lubanju ubije Dinictisa. Radnja se odvija u današnjoj Sjevernoj Dakoti.[6]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. PaleoBiology Database: Hyaenodon, basic info
  2. 2.0 2.1 Wang, Xiaoming, Qiu, Zhanxiang, and Wang, Banyue, 2005. Hyaenodonts and Carnivorans from the Early Oligocene to Early Miocene of Xianshuihe Formation, Lanzhou Basin, Gansu Province, China, Palaeontologia Electronica Vol. 8, Issue 1; 6A: 14p, online Greška kod citiranja: Invalid <ref> tag; name "Wang.2C_2005" defined multiple times with different content
  3. WANG X. & TEDFORD R. H. 2008. — Dogs, their fossil relatives and evolutionary history. Columbia University Press: 1-219.
  4. Naoko Egi (2001) Body Mass Estimates in Extinct Mammals from Limb Bone Dimensions: the Case of North American Hyaenodontids _Palaeontology 44 (3) , 497–528 DOI:10.1111/1475-4983.00189
  5. https://www.dmr.nd.gov/ndgs/newsletter/nl2010/National%20Geographic.pdf Accessed January 13, 2012
  6. Hoganson, John W; and Person, Jeff. "Tooth puncture marks on a 30 million year old Dinictis skull. Geo News. July 2011. p12-17" Accessed January 13, 2012 from: https://www.dmr.nd.gov/ndgs/.../Tooth%20puncture%20marks.pdf