Grigorij Zinovjev

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Grigorij Zinovjev
Grigorij Zinovjev

Na dužnosti
16. mart 1921 – 23. jul 1926

Umro/la 25. august 1936. (dob: 52)
Moskva, Ruska SFSR, SSSR

Grigorij Mojsejevič Zinovjev (ruski: Григо́рий Евсе́евич Зино́вьев, 23.9.1883. - 25.8.1936.), rođen kao Ovsej-Geršon Aronovič Apfeljbaum (rus. Овсей-Гершен Аронович Радомысльский Апфельбаум) je bio ruski boljševički revolucionar i sovjetski političar, poznat kao prvi predsjednik Kominterne, jedan od najmoćnijih političara u prvim godinama postojanja sovjetske države, ali i jedna od prvih istaknutih žrtava Velike čistke.

Zinovjev, rođen u porodici jevrejskih seljaka iz današnjoj centralnoj Ukrajini, se kao mladić 1901. godine priključio Ruskoj socijaldemokratskoj radničkoj partiji, a 1903. njenoj boljševičkoj frakciji, postavši bliski suradnik njenog vođe Lenjina. Sa njime se, međutim, nakratko posvađao neposredno pred Oktobarsku revoluciju 1917. godine, izrazivši svoje protivljenje planu za nasilno preuzimanje vlasti. U proljeće 1918. godine, u dramatičnim okolnostima građanskog rata, se vratio u partijsko vodstvo te s vremenom stekao dovoljno političkog kapitala da 1919. postane prvi predsjednik Kominterne. Za vrijeme rata se, pak, posvađao sa Lavom Trockim koji će mu sljedećih godina biti glavni suparnik u borbi za kontrolu nad Partijom.

Pred kraj Lenjinovog života se nametnuo kao jedan od najozbiljnijih kandidata za Lenjinovog nasljednika, odnosno uživao status glavnog teoretičara Partije. Kako bi porazio Trockog, stvorio je tzv. trijumvirat sa Lavom Kamenjevim i Josifom Staljinom, a koji je početkom 1924. uspio neutralizirati Trockog i njegove pristaše. Već sljedeće godine ssu se Zinovjev i Kamenjev posvađali sa Staljinom, ali je on uspio na svoju stranu privući frakciju Nikolaja Buharina. Vjeruje se kako je Staljin pri tome vješto koristio upravo Zinovljevljevu poziciju u Kominterni, optužujući ga da od nje stvara "državu u državi", kao i za neuspjeh u pokušajima da "izveze" komunističku revoluciju u zemlje izvan tadašnjeg SSSR-a, odnosno diplomatsku izolaciju u koju su takvi pokušaji dovodili SSSR. Krajem 1925. je Staljinova struja porazila Zinovjevljevu na XIV kongresu KPSS, natjeravši Zinovjeva da pokuša pronaći zajednički jezik sa Trockim formirajući tzv. Ujedinjenu opoziciju. Ti su, napori, međutim, rezultirali time da je 1926. godine Zinovjev prvo izbačen iz Politbiroa, a potom iz Centralnog komiteta.

Za razliku od Trockog, koji je izbačen iz Partije i otišao u egzil, Zinovjev je kapitulirao pred Staljinom, javno priznao vlastite "pogreške" te je ostao u Partiji i obavljao niže funkcije u sovjetskom partijskom i državnom aparatu. U oktobru 1932. su on i Kamenjev izbačeni iz Partije nakon tzv. Rjutinove afere, ali su se u nju vratilu u decembru 1933. nakon što su još jednom javno priznali svoje "pogreške".

Nakon što je 1. decembra 1934. ubijen popularni lenjingradski partijski vođa Sergej Kirov, Zinovjev je uhapšen i, ovaj put konačno, izbačen iz Partije. U januaru 1935. je održano suđenje na kome je Zinovjev priznao "moralno suučesništvo" u Kirovljevom ubistvu, a nakon čega je osuđen na 10 godina strogog zatvora. U ljeto 1936. godine, dok je bio na izdržavanju kazne doveden je u na tzv. Prvi moskovski proces gdje je priznao da je sa prognanim Trockim od 1932. godine kovao zavjeru sa ciljem da izvrši atentate protiv Staljina i drugih sovjetskih vođa. Iako mu je, prema nekim navodima, Staljin lično obećao milost u zamjenu za priznanje, nakon kratkog suđenja je osuđen je na smrt i već sljedeći dan pogubljen.

Godine 1988. je službeno rehabilitiran od strane sovjetskih vlasti u doba Glasnosti.

U popularnoj kulturi[uredi - уреди | uredi izvor]

Grigorij Zinovjev se pojavljuje kao lik u Oscarom nagrađenom američkom igranom filmu Crveni iz 1981. godine, gdje ga je tumačio poljski književnik Jerzy Kosinski.

Vidi[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi - уреди | uredi izvor]