Ginko

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Ginko
Ginkgo Biloba Leaves - Black Background.jpg
Naučna klasifikacija
Carstvo: Plantae
Divizija: Ginkgophyta
Razred: Ginkgoopsida
Red: Ginkgoales
Porodica: Ginkgoaceae
Rod: Ginkgo
Vrsta: G. biloba
Dvojni naziv
Ginkgo biloba
Linné 1771.
Ginkgo biloba

Dvorežnjasti ginko ili japanska lijeska (lat. Ginkgo biloba) je jedinstvena vrsta stabla bez živih bliskih srodnika. Ginko kao vrsta se klasificira u posebnu diviziju Ginkgophyta koja sadrži jedan jedini razred ginkgoopsida, red ginkolikih, porodicu ginkovki i rod ginkgo. Najbolje je proučeni primjer živućeg fosila iz pliocena.

Naziv[uredi - уреди | uredi izvor]

Naziv ginkgo potječe od kineskog 銀杏 (gin-kio), što u prijevodu znači srebrni plod (marelica). U Kini se od davnina ginkgov list poistovjećuje i sa stopalima patke, budući da su vrlo sličnog oblika. Tako je i naziv za ginkgo koji se i danas često koristi u Kini Icho Ba zapravo izveden od izraza za pačja stopala.

Za drvo ginkga postoje u Europi razni nazivi i sinonimi. Neki u prijevodu znače: slonovo drvo, stablo života, djevojačka kosa, vilina kosa, stablo hrama, srebrna marelica, stablo djed-unuk.

U hrvatskom jeziku ginkgo biloba naziva se dvorežnjasti, dvokrpasti ili dvolapi ginkgo (ginko), radi dvodjelnog izgleda lista. U Hrvatskoj ginko se još naziva i japanska lijeska.

Karakteristike - općenito[uredi - уреди | uredi izvor]

Ginkgo biloba je biljna vrsta koja je preživjela stotine milijuna godina. Postojbina mu je u jugoistočnoj Kini. On je dvodomno listopadno drvo (postoje muške i ženske biljke) osnovnih karakteristika da ima lepezasto svilenkasto lišće na dugim stapkama, a sjeme (koštica) je obavijeno mesnatim ovojem poput šljive ili višnje. Ginko se ubraja u prijelaznu kariku između golosjemenjača i kritosjemenjača, ali obično ga se uvršćuje u četinjače. Smatra se najvitalnijom biljnom vrstom na svijetu: zadivljuje svojom rezistentnošću na otrove okoline (preživi sva moguća zagađenja uključujući i atomsku bombu) i zato je u velikim gradovima sve češće stablo u uličnim drvoredima. Poznato je da dvorežnjasti ginko spada i u ljekovito bilje: pospješuje cirkulaciju, pamćenje i općenito čini organizam zdravijim.

Za lijek se koristi list, sadržaj koštice, mesnati omotač koštice zatim korijen, kora. Od lista se radi ginkov ekstrakt (Gbe) koji se koristi u farmaceutskoj industriji. Jezgra koštice bogata je ugljikohidratima i jestiva poput badema ili lješnjaka. Jezgra koštice, kada se osuši, bijele je boje i tvrda, a ima okus sličan bademu. U Japanu, Kini i Koreji se pržene sjemenke smatraju specijalitetom. Stablo dosegne visinu i preko 30 metara, a promjer stabla zabilježen je i preko 9 metara. Naime, do oko stotinjak godina starosti stablo raste simetrično i okruglo, dok se kasnije izvija i nema pravilan već izobličen oblik. U Kini postoji više primjeraka ginka starijih i od 3000 godina. Standardna vrsta ginka je u ranoj mladosti čunjaste forme, a kasnije je više raširena. Sve do tridesetak godina starosti kora stabla je srednje tamno siva i dosta vremena glatka, dok nakon toga i u dubokoj starosti je ispucala i tamno smeđa. Stariji vrhovi grana vise.

Lišće koje je kožnjasto nalazi se na kraćim izbojcima i to po 3-7 u čuperku, a na dugim izbojcima je poredano spiralno. Lišće je kod osnovne forme dugo od 7 do 12 cm, a široko 6-10 cm, a kod starijih biljaka je i veće. Lepezaste je forme, najčešće od dva režnja, ali ponekad ima i više. Rub je urezan i valovit s nizom paralelno razgranatim žilama. Peteljka je 7-10 cm duga. Oblik plojke lista dosta varira. Osnovna vrsta u proljeće ima svijetlo-zelene, a ljeti tamnozelene listove, dok u jesen dobiva zlatno-žutu ili otvoreno-žutu boju. Ginko je vrlo otporan na niske temperature, pa može podnijeti i do -25°-30° C. Otporan je i na visoke temperature. Ne voli sjenu već isključivo sunce (osim u ranoj mladosti). U prirodnim uvjetima ginko počinje listati krajem ožujka, dok se «prisilnim» putem, u uvjetima sa sobnom temperaturom, pupovi otvaraju i listaju mnogo ranije.

Biljke nisu značajno podložne raznim bolestima i ne napadaju ga insekti. Tijekom milijuna godina razvio je snažan imunitet. Drvo je svjetle boje, dosta mekano, pa je pogodno za ručnu obradu. Sjeme dvorežnjastog ginka ima 2 hipogeična kotiledona (ili tzv. supaka) koji nakon klijanja biljke ostaju u zemlji. Broj kromosoma n = 12; dva su aproksimativno izobrahijalni, a deset supterminalne centromere. Biljke su spolno zrele tek nakon 25 i više godina starosti. Spomenimo da je u Hrvatskoj ginko (u odnosu na mnoge europske zemlje) relativno dobro zastupljena vrsta i to uglavnom u perivojima i parkovima naših brojnih dvoraca i kurija. Međutim kao hortikulturalna vrsta u parkovima i općenito kao vrtna i kućna ukrasna forma slabije je zastupljena.

Izvori - literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • V. Anić – I. Goldstein: «Rječnik stranih riječi», Zagreb 2007. (Hrv.)
  • L. Beissner – J. Fitschen: «Handbuch der Nadelholzkunde», Berlin 1930. (Njem.)
  • «Enciklopedija – opća i nacionalna», VII, Zagreb 2005. (Hrv.)
  • H. J. Elwes & A.Henry: «The Trees of Great Britain & Ireland», 1, Edinburgh 1906. (Eng.)
  • H. E. K. Koch: «Dendrologie 2» (2), Erlangen 1873. (Njem.)
  • C. Richard & A. Richard: «Comm. Bot. Conif. Cycad.», 1826. (Eng.)
  • «Šumarska enciklopedija», I, Zagreb 1959. (Hrv.)
  • M. Vidaković: «Četinjače», Zagreb 1982. (Hrv.)


Broccoli-tree.svg Nedovršeni članak Ginko koji govori o biljci je u začetku. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.