Energija (raketa-nosač)

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Raketa-nosač „Energija“ u Bajkonuru [1]
Energia-rocket-transporter-2.jpg
Tip: Raketa-nosač
Poreklo:  SSSR
Službena istorija
Prvi let: 15. Maj 1987.
Status: neaktivan
Konstruktor RKK Energija
Početak projektovanja 1976.
Proizvođač: NPO Progres
Specifikacije
Težina: 2400 t
Dužina: 59 m
Prečnik: 16 m
Motori:

Blok-A(bust.): RD-170
Blok-C(sred.): RD-0120

Potisak:

4hRD-170: 30,2 MN
4hRD-0120: 5,8 MN

Gorivo: Tečni vodonik i tečni kiseonik
Sistem vođenja: Inercijalni sa radio kontrolom
Sistem skretanja: Upravljanje potiskom Vernier motora
Upravljanje vektorom potiska motora

RN „Energija" je višenamenska raketa-nosač super-teške klase nosivosti do 105 tona, kriogene tehnologije. Porodica Energija M,1,2,3 (Uragan i Vulkan) univerzalnih raketa, trebala je da pokrije nosivost od 35-175 tona, na Nisku Zemljinu orbitu iz Bajkonura. Projektovala ju je Raketno-kosmička korporacija Energija Sergeja Koroljova, a izrađivao samarski „Progres". Ekološki je čista, a kao gorivo koristi tečni vodonik i kiseonik.

Projektovanje i razvoj[uredi - уреди | uredi izvor]

„Polus"- kosmički aparat na RN „Energija"

Ukidanje neuspele N1 rakete posle 1974. godine, sovjetska svemirska agencija započinje program „Energija-Buran", kao što NASA Spejs-šatl program zamenjuje Saturn 5. Istraživanje predlaže projekat Energija-M, raketni modul centralnog dela, dizajniranog za zamenu rakete-nosača Proton, nosivosti 30-35 tona. Osnovna „Energija" je dizajnirana da nosi Orbitalni avion Buran, koji je zahtevao mnogo energije na strani, a ne na vrhu rakete. Zato je pojačana sa još četiri bočna bustera. Međutim, „Energija" može da obavlja isti broj misija lansiranja teških satelita i za prvo lansiranje nosi eksperimentalnu kosmičku letelicu „Polus" .

Eksploatacija[uredi - уреди | uredi izvor]

U 20:30, 15. maja 1987. godine, izvedeno je prvo lansiranje na kosmodromu ,,Lenjinski" u Bajkonuru. Eksperimentalna kosmička letelica "Polus", sa „Skif-DM" orbitalnom laserskom laboratorijom, uspešno je poletela na „Energiji". Međutim, pri ponovnom ulazku u atmosferu „Polus" se raspao. Drugo lansiranje potpuno uspešno se obavlja 15. novembra 1988. godine sa orbitalnom letelicom „Buran" na bortu.

Godine 1990. program se naprasno obustavlja, dok u postrojenjima kosmodroma u Bajkonuru, do 1993. godine, ostaje najmanje pet raketa-nosača „Energija", u različitim stadijumima montaže.

Nasleđe programa je raketni motor RD-170 i serija motora daljeg razvoja RD-180 i RD-190, kao i pokretanje programa „Zenit", čiji se osnovni modul i Energijin buster praktično ne razlikuju. Glavni motor RD-171 je još uvek u upotrebi na raketi Zenit. RD-180 je osnovni pogon raketa-nosača Atlas V, dok projekt Angara koristi drugi derivat RD-191.

Varijante[uredi - уреди | uredi izvor]

Postoje uglavnom tri vrste iz porodice raketa „Energija", pored osnovne:

Energija M[uredi - уреди | uredi izvor]

Energija M je koristi najmanji broj motora, 2-4 modifikovana Zenit bustera, samo jedan motor RD-0120 u središnjem modulu. Ovaj raketni nosač, dizajniran da zameni Proton-K je izgubio tender 1995. od konkurentske porodice Angara.

Energija-2 (Uragan)[uredi - уреди | uredi izvor]

Energija-2, koju još nazivaju Uragan, je planirana kao raketa za višekratnu upotrebu. Središnji modul može izvesti ponovni ulazak klizećim sletanjem. Busteri su se sakupljali i ponovno koristili i na osnovnoj „Energiji".

Vulkan - Herkules[uredi - уреди | uredi izvor]

Vulkan - Herkules (Energija-3) je najveći broj modula, nazvan po dva ruska programa, koristeći osam Zenit bustera. Upotrebom „Energija-M" kao sekundarnog nivoa, može se ostvariti korisna nosivost od 175 tona izbacivanjem na NZO.

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Energija raketni nosač Sweweblog, pristupljeno: 05.11.2014.