R-7 Semjorka

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
R-7A
R-7 (7A) misil.svg
Tip: Interkontinentalna balistička raketa
Poreklo: SSSR
Službena istorija
U službi: 1959 - 1968
Koristio: SSSR
Ratovi: Hladni rat
Istorija produkcije
Dizajner: Sergej Koroljev
Dizajnirano: 1953
Proizvođač: Raketno-kosmička korporacija „Energija“ sa S. P. Koroljev
Specifikacije
Težina: 280 t
Dužina: 34 m
Obim: 3.02 m
Raketni motori:

1. faza: 4 odbaciva četvoro-komorna RD-107 bustera, svaki sa 2 vernier motora plus četvoro-komorno RD-108 jezgro sa 4 vernier motora
2. faza: 1 četvoro-komorno RD-108 jezgro sa 4 vernier motora

RD-107 4x 907.4 kN RD-108 1x 907.4 kN Vernier 12x 38.259 kN

Gorivo: Kerozin T-1 i tečni kiseonik
Sistem vođenja: Inercijalni sa radio kontrolom vernier motora
Sistem skretanja: 12 vernier motora
Tačnost: 2-2.5 km (maks. devijacija 10 km)

R-7 Semjorka (rus. R-7 Semёrka) je prva sovjetska i svjetska interkontinentalna balistička raketa uvedena u upotrebu. Ponešto izmijenjena korištena je za lansiranje prvog vještačkog satelita Sputnjik-1. Kasnije je postala osnova za rakete-nosače Vostoka, Voshoda, Sojuza, i raketu Molnija.

GRAU oznaka rakete je 8K71 a NATO oznaka SS-6 Sapwood.

Sadržaj/Садржај

Opis[uredi - уреди | uredi izvor]

mini

R-7 je dugačka 34 metra, prečnika 3 metra i težine 280 tona. Ima 2 stepena pogonjena tekućim kiseonikom i kerozinom. Domet je oko 8800 kilometara, tačnost na cilju 5 km, sa nuklearnom bojnom glavom od 3 megatona.

Prvi stepen sačinjavaju 4 bočne rakete koje se po upotrebi odbacuju. Centralni stepen radi sve vrijeme i sačinjava drugi stepen rakete. Vođenje je inercijalno.

Razvoj[uredi - уреди | uredi izvor]

Razvoj je počeo 1953. u OKB-1, Sergej Koroljov je bio glavni konstruktor.

Nasuprot nekim tvrdnjama da je raketa bila samo razvoj njemačke V-2, mnogi novi sistemi i rješenja su korišteni. Umjesto sktretanja mlaza kod V-2, korišteni su posebni motori za manevar. Umjesto alkohola je korišten kerozin, sistem vođenja je bio drugačiji, i tako dalje.

Poslije dugog razvoja, prvi test rakete je urađen 15. maja 1957. iz Bajkonura. Prvi uspješan let je izveden 21. avgusta 1957. Dana 4. oktobra 1957. Sputnjik-1 je lansiran sa izmijenjenom verzijom rakete R-7.

Poboljšana verzija rakete pod oznakom 8K74 (R-7A) je razvijena 1958-1959., sa dometom 12000 km, većom nosivošću i poboljšanjima u sistemu vođenja. Ova raketa je uvedena u naoružanje sovjetske armije, ali ni u kojem trenutku više od 10-ak raketa nije bilo spremno za lansiranje, zbog komplikovanog i osjetljivog sistema punjenja tekućim gorivom.

Upotreba[uredi - уреди | uredi izvor]

mini

Prva jedinica naoružana sa R-7 je postala operativna 9. februara 1959., a potpuna borbena sposobnost je postignuta 1962.

Sistem je bio skup i težak za prikrivanje. Da bi rakete bile spremne za akciju, morale su biti napunjene isparljivim tekućim kiseonikom, a proces je trajao 20 sati. U stanju spremnosti za lansiranje su mogle ostati samo oko jedan dan, pa su bile potencijalna laka meta za američke bombardere prilikom punjenja gorivom.

Zbog ovih velikih mana, SSSR je ubrzao napore na dobijanju boljih raketa nosača nuklearnih bojnih glava. Do 1968. rakete R-7 su izbačene iz vojne upotrebe.

Iako nepodesna kao oružje, R-7 je postala osnova za razvoj sovjetskih raketa-nosača vještačkih satelita i kosmičkih letjelica.

Spoljašnje veze[uredi - уреди | uredi izvor]