Dalmatinski pelikan

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Dalmatinski pelikan
ComputerHotline - Pelecanus crispus (by) (1).jpg
Status zaštite
Status iucn3.1 VU.svg

Status zaštite: Osjetljivi (IUCN 3.1)

Naučna klasifikacija
Carstvo: Animalia
Koljeno: Chordata
Razred: Aves
Red: Pelecaniformes
Porodica: Pelecanidae
Rod: Pelecanus
Vrsta: P. crispus
Dvojni naziv
Pelecanus crispus
Bruch, 1832.

Dalmatinski pelikan (lat. Pelecanus crispus) je najveća vrsta pelikana. Gnijezdi se na Balkanu, Maloj Aziji, Levantu, Ukrajini, južnoj Rusiji, sve do Mongolije i Kine. Naseljava močvare i obale jezera. Prvi znanstveni opis ove vrste napravio je njemački ornitolog Carl Friedrich Bruch 1832. prema primjerku ulovljenom na Neretvi. U Bečkom prirodoslovnom muzeju čuvaju se jaja koja su danas jedini dokaz da se u dolini Neretve gnijezdila ova ptica[1]. Nema postojećih podvrsta, ali je u pleistocenu postojala paleopodvrsta Pelecanus crispus palaeocrispus. Opisana je prema fosilima iz Binagadya u Azerbajdžanu[2].

Opis[uredi - уреди | uredi izvor]

Dugačak je 170 – 190 cm, s rasponom krila preko 3 metra. Težak je 11 – 15 kg. Na glavi ima duže kovrčasto perje, zbog čega ga ponekad nazivaju kudravi pelikan. Sivobijele je boje sa sivim nogama i narančastim donjim dijelom kljuna, koji postaje crven u doba parenja. Na vrhovima krila nalazi se malo crnog perja. Stopala i noge su olovno sive boje. Glasa se siktanjem i klepetanjem.

Način života[uredi - уреди | uredi izvor]

Životni prostor ove ptice su šašem obrasle obale ribom bogatih mora, jezera i riječnih ušća. Hrani se pretežito ribom, koja može biti i do 50 cm dužine. Dnevno pojede oko 1 kilogram hrane. Migrira na kratke udaljenosti. U letu izgleda jako elegantno. Ima držanje slično kao čaplje.

Razmnožavanje[uredi - уреди | uredi izvor]

Gniježdenje se događa u velikim kolonijama. Gnijezdo gradi na rubu vode ili gradi plutajuća gnijezda. Gnijezdi se jednom godišnje. Najčešće snese 2 – 3 bijela jaja. Oba roditelja inkubiraju jaja 30 – 32 dana. Nakon tri tjedna života, mladi žive bez roditeljskog nadzora, ali ih još uvijek hrane roditelji. Nakon šestog tjedna sami love ribe, a nakon desetog tjedna dobivaju sposobnost leta.

Rasprostranjenost[uredi - уреди | uredi izvor]

Najveća populacija ovih pelikana se nalazi u laguni Karavasta u Albaniji. Ima ga na Skadarskom jezeru, gdje je postao njegov zaštitni znak, i u rezervatu Srebrna u Bugarskoj. U Dalmaciji je nestao, a zadnja kolonija bila je u dolini donje Neretve. Do 19. stoljeća gnijezdio se i u Srbiji, ali je melioracijom i pretvaranjem močvara u poljoprivredna zemljišta nestao. Danas se u Srbiji može vidjeti samo rijetko u prolazu, kao što je slučaj na ribnjaku Baranda u blizini Beograda[3]. 2001. međunarodnim radnim sastankom održanom u Zagrebu, u organizaciji Zoološkog vrta Zagreb započet je projekt Povratak dalmatinskog pelikana u Hrvatsku[4].

Status[uredi - уреди | uredi izvor]

Prema kriterijima IUCN-a sadašnje stanje ukupne populacije dalmatinskog pelikana, unatoč laganom rastu pojedinih populacija u Grčkoj, ocijenjeno je kao „ranjivo“. Tako je ocijenjeno zbog nastavka negativnog trenda ukupne populacije i naglog opadanja brojnog stanja tijekom 20. stoljeća. Prema Crvenoj listi IUCN-a, evropske države u kojima je ranije postojala gnijezdeća populacija, ali je u međuvremenu izumrla, su Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Njemačka, Mađarska i Makedonija[5]. Zbog toga se u ovim i većini ostalih evropskih zemalja pojavljuje samo kao skitnica. Brojno stanje gnijezdećih parova u Evropi krajem 20. vijeka procijenjeno je na 800 do 1200 parova, a ukupna svjetska populacija na 10.000 – 13.900 jedinki[6].

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]

Ostali projekti
Commons-logo.svg U Wikimedijinoj ostavi nalazi se članak na temu: Dalmatinski pelikan
Commons-logo.svg U Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: Dalmatinski pelikan
Wikispecies-logo.svg Wikivrste imaju podatke o: Dalmatinski pelikan