Bosanski staračac
| Bosanski staračac (Senecio bosniacus) | |
|---|---|
| Status zaštite | |
 Status zaštite: Ugroženi (IUCN 3.1) | |
| Naučna klasifikacija | |
| Carstvo: | Plantae |
| Divizija: | Angiospermae |
| Razred: | Eudikotiledone |
| Red: | Asterales |
| Porodica: | Asteraceae |
| Tribus: | Senecioneae |
| Rod: | Senecio |
| Vrsta: | S. bosniacus G. Beck |
Bosanski starāčac (lat. Senecio bosniacus G. Beck.) je biljka iz porodice Asteraceae (Compositae): glavočike. Ova vrsta je opisana svojevremenim izdvajanjem bosanskih populacija vrste Senecio thapsoides.[1]
Kao i ostali staračci, i bosanski je trajnica sa dugim valjkastim i odrvenjelim rizomom. Stabljike su mu uspravne, visoke oko 40–70 cm. Sivobijele su i paučinasto-vunasto pustenaste, pri vrhu razgranate, sa većim brojem cvjetnih glavica. Lice cjelovitih listova je tamnozeleno, uz nerve paučinasto-vunasto, a naličje je sivkastobijelo, također paučinasto-vunasto, na rubu plitko nareckano iii sitno zupčasto, Donji su dugi 10–25 cm, a široki 2-4,5 cm. Izduženo su ovalni, pri vrhu zaobljeni ili tupo zašiljeni, a pri dnu se postepeno sužavaju u dugu i široku peteljku. Srednji i gornji listovi na stabljici su u osnovi uholiki i obuhvataju stabljiku.
Cvjeta od juna do septembra. Glavice su valjkaste, duge 15 mm i na relativno dugackoj peteljci. Ovojni (involukralni) listići žutih cvjetova su goli ili gotovo goli, dugi 12–15 mm, a široki 2–3 mm; pri vrhu su zašiljeni i sa čuperkom bijelih dlačica. Obod im je usko prozirno membranozan. Svijetlosmeđe ahenije su duge oko 4–5 mm, a široke oko 0,7-1,0 mm.
Bosanski staračac naseljava karbonatne kamenjare i stijene na nadmorskim visinama od oko 1000 do 2000 m. Na visokim hercegovačkim planinama u slivu srednjeg toka Neretve karakteristicna vrsta endemske biljne zajednice sa munikom (Pinus leucodermis)
Vrsta je endem bosanskohercegovačkih Dinarida, do je tipski takson opisan na planinama Grčke i Albanije.
U okviru roda Senecio opisano je nekoliko endemskih vrsta i nižih taksona. Tako je u okviru agregata S. papposus (Reichenb.) Less opisan takson S. t. ssp. kitaibelii (Jav.) Cuf., endem Velebita, a u istočnoj Srbiji i Bugarskoj vrsta S. pancicii Degen, koja ima narandžaste cvjetove.
Locus classicus: Ova vrsta je opisana na osnovu proučavanja primjeraka iz Bosne.
- ↑ Šilić Č. (1990): Endemične biljke, 3. izdanje. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 86-01-02557-9.