Eudikotiledone

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Eudikotiledone
Primula aka.jpg
Primula hortensis, eudikotiledona biljka
Naučna klasifikacija
Carstvo: Plantae
Podcarstvo: Embryophyta
Spermatophyta
Polen vrsta roda Arabis ima tri režnja.

Eudikotiledone ili eudikotide su monofiletska grana cvjetnica koje su ranije označavane kao trikolpate ili ne-magnolidne dikotiledone. Ovaj botanički termin su prvi uveli evolucijski botaničar James A. Doyle i paleobotaničar Carol L. HottonHotton, 1991., da bi naglasili kasniju evolucijsku divergenciju trikolpatnih dikotiledona od ranijih, manje specijaliziranih, dikotiledona.[1]

Bliski odnosi među cvjetnica sa trikolplatnim polenom su prvobitno viđeni u morfološkim studijama zajedničkih izvedenih svojstava. Ove biljke imaju izrazitu zajedničku osobinu u polenovim zrnima sa tri pločice ili žljeba, paralelnim sa polarnom osi. Kasniji molekulskobiološki dokazi su potvrdili genetičku osnovu za evolucijske odnosa među cvjetnicama sa trobridim polenom i dva kotiledona. Termin znači "prave dikodiledone", jer obuhvataju većinu biljaka koje su uključene u dvokotiledone i imaju fenotipska obilježja dikotiledona. Izraz "eudikotile(done)" je naknadno široko usvojen u botanici da se imenuje jedana od dva najveća grane sjemenjača (čine preko 70% od vrsta ove grupe), a monokotiledone su druga granaj. Preostale cvjetnica se ponekad nazivaju bazne cvjetnice ili paleodikotiledone, ali ovi termini nisu široko ili dosljedno usvojeni, jer se ne odnose na monofiletsku grupu.[2][3]

Drugo ime za eudicotiledone je trikolpate, naziv koji se odnosi na rebrastu strukturu polena. Članovi grupe imaju trikolpatni polen, ili oblike koji su iz toga proizašli. Ovakav polen ima tri ili više pora, koje se nalaze u brazdi zvanoj kolpa. Nasuprot tome, većina drugih sjemenjača (koji je golosjemenjače, jednokotiledone i paleodikotiledone) proizvodi monobrazdni polen, sa jednom porom u različito orijentiranom utoru, zvanom sulkus. Neki botaničari preferiraju ime "trikolpates" da bi se izbjegla konfuzija sa dikotioledonama – nemonofiletskom grupom. [4]

U eukotiledone se svrstavaju brojne poznate biljke i mnoge koje su uobičajene u ishrani, drvećće i ukrasne biljke. Neki uobičajeni i poznati predstavnici su iz porodice suncokreta (Asteraceae), kao što su obični maslačak, u nezaboravak, kupus i drugi članovi porodice Brassicaceae, jabuka, ljutići, javori i makadamija. Većina lisnatog drveća sa srednjih nadmorskih visina također pripada eudikotilama, sa izuzecima kao što su drvenaste magnolije i tulipani koje pripadaju magnolidima i Ginkgo biloba , koja nije angiosperma.

Naziv "eudikotiledone" (množina) se koristi u APG sistemu, 1998. godine, i APG II sistemu, 2003., za klasifikaciju angiospermi. Odnosi se na kladus, monofiletsku grupu, koja uključuje većinu (bivših) dikotiledona.

Potpodjela[uredi - уреди | uredi izvor]

Eukotiledone se mogu podijeliti u dvije grupe:

  • bazne eudikotiledone i
  • jezgarne eudikotiledone.

Bazne su neformalni naziv za parapfletsku grupu. Jezgarne eudikotiledone su monofiletske grupa. Jedna studija iz 2010. Sugerira da se jezarne eudikotiledone mogu podijeliti u dva ogranka: Gunnerales i "Pentapetalae", koja obuhvata sve preostale jezgarne eudikotile.

Pentapetalae se dijele u tri kladusa:

Unutar jezgarni eudikotiledona, najveća je grupa "rosida" (sa prefiksom eu− = prave, istinske) i "asteride" (jezgarni prefiks eu−).

Podjelu eudikotiledona prikazuje slijedeći kladogram:[5]

Eudikotiledone

Bazne eudikotiledone (parafiletska grupa uključuje: Ranunculales, Sabiaceae, Proteales, Trochodendrales, Buxales)



Jezgarne eudikotiledone

Gunnerales


Pentapetalae

Dilleniaceae



Superroside

Saxifragales




Vitales



Roside




Superasteride

Santalales




Berberidopsidales




Caryophyllales



Asteride











U nastavku je detaljnija analiza koja u svakoj grani prikazuje neke zaboravljen porodice i rodove (neraspoređeni rodovi nisu pomenuti):

Napomena: "+ ...." = opcija, kao odvojak prethodne porodice.[6][7][8]

Povezano[uredi - уреди | uredi izvor]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Endress, Peter K. (2002). "Morphology and Angiosperm Systematics in the Molecular Era". Botanical Review. Structural Botany in Systematics: A Symposium in Memory of William C. Dickison (New York: New York Botanical Garden Press) 68 (4): 545–570. ISSN 0006-8101. JSTOR 4354438. doi:10.1663/0006-8101(2002)068[0545:maasit]2.0.co;2. 
  2. Campbell N. A. et al. (2008). Biology. 8th Ed.. Person International Edition, San Francisco. ISBN 978-0-321-53616-7. 
  3. Sofradžija A., Šoljan D., Hadžiselimović R. (2004). Biologija 1.. Svjetlost, Sarajevo. ISBN 9958-10-686-8. 
  4. (Judd & Olmstead 2004).
  5. Based on:
    Stevens, P.F. (2001–2014). "Trees". Angiosperm Phylogeny Website. http://www.mobot.org/MOBOT/research/APweb/treeapweb2map.html. pristupljeno 2014-11-17. 
    Stevens, P.F. (2001–2014). "Eudicots". Angiosperm Phylogeny Website. http://www.mobot.org/MOBOT/research/APweb/orders/ranunculalesweb.htm#Eudicots. pristupljeno 2014-11-17. 
  6. Moore, Michael J.; Soltis, Pamela S.; Bell, Charles D.; Burleigh, J. Gordon & Soltis, Douglas E. (2010). "Phylogenetic analysis of 83 plastid genes further resolves the early diversification of eudicots". Proceedings of the National Academy of Sciences 107 (10): 4623–4628. PMC 2842043. PMID 20176954. doi:10.1073/pnas.0907801107. 
  7. Doyle, J. A. & Hotton, C. L. Diversification of early angiosperm pollen in a cladistic context. pp. 169–195 in Pollen and Spores. Patterns of Diversification (eds Blackmore, S. & Barnes, S. H.) (Clarendon, Oxford, 1991)
  8. Walter S. Judd and Richard G. Olmstead (2004). "A survey of tricolpate (eudicot) phylogenetic relationships". American Journal of Botany 91 (10): 1627–1644. PMID 21652313. doi:10.3732/ajb.91.10.1627. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]