Bitka kod Peluzija (525. pne.)
| Bitka kod Peluzija | |||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Dio vojnih pohoda Kambiza II | |||||||||
 Položaj drevnog Peluzija na karti modernog Egipta(30 km jugoistočno od modernog grada Port Saida) | |||||||||
| |||||||||
| Sukobljeni | |||||||||
| Egipat | Perzijska Monarhija | ||||||||
| Vođe | |||||||||
| Psamtik III | Kambiz II | ||||||||
| Vojne snage | |||||||||
| Nepoznato, no bitno slabiji | Nepoznato, no bitno jači | ||||||||
| Posljedice | |||||||||
| Gubici: 50.000[1] |
Gubici: 7000[1] | ||||||||
Bitka kod Peluzija (525. pne.) bila je prvi veliki obračun između Egipta i Perzijske Monarhije. Bitka je završila odlučnom perzijskom pobjedom protiv Psamtika III nakon čega je perzijski veliki kralj Kambiz II prihvatio titulu egipatskog faraona. Perzijanci će nakon ove bitke uz manje prekide još dva stoljeća dominirati Egiptom.
Od sredine 6. vijeka pne. egipatski faraon Amazis II sa sve većom je zabrinutošću pratio uspon Perzijske Monarhije koje je smatrao prijetnjom egipatskoj samostalnosti, pa ju je odlučio ojačati stvaranjem saveza sa grčkim polisima. Nakon što je perzijski vladar Kir Veliki godine 547. pne. pokorio Lidijsku Monarhiju na čijoj su strani sudjelovali i Egipćani, a zatim 539. pne. i Babiloniju, Egipat i Perzijska Monarhija dobili su zajedničku granicu. Kirov sin i nasljednik Kambiz II smatrao je kako Egipat, s obzirom na svoje bogatstvo i stratešku važnost, predstavlja jedinu državu koja priječi perzijsku dominaciju nad poznatim svijetom. Povoljni uvjeti za pohod protiv Egipta stvoreni su kada je Amazis II umro, a na prijestolje stupio mladi i neiskusni faraon Psamtik III.[2]
Psamtik III je svoju nesposobnost dokazao time što je velik broj njegovih grčkih saveznika, među kojima su bili i Fan iz Halikarnasa te Polikrat sa Samosa, prešao na perzijsku stranu. Kambiz II je u međuvremenu osigurao podršku arapskih poglavara na sjeverozapadu Arabije koji su njegovoj vojsci omogućili opskrbu vodom[3] i time omogućili prelazak preko pustinje do Peluzija.
(P. M. Lenoir, 1872)
(A. Guignet, 1850-e)
Odlučujući oružani sukob dogodio se u blizini grada Peluzij, gdje se dogodio pravi pokolj. Egipćani predvođeni mladim i neiskusnim Psamtikom nisu predstavljali nikakvu prijetnju za moćnu perzijsku vojsku. Unatoč pokušajima na pruže nekakav otpor, Egipćani su brzo potučeni od strane Perzijanaca koji su bili brojčano superiorniji, iskusniji te kvalitetnije opremljeni. Nakon bitke egipatska vojska pretrpjela je goleme gubitke koju su se brojali u desecima tisuća. Kao razlog tome antički historičari navode crteže Baste (božice-mačke) na perzijskim štitovima i nošenje živih mački u bitci, zbog čega se bogobojazni Egipćani nisu usudili napasti redove strijelama. Prema Kteziju,[1] egipatske žrtve bile su 50.000 vojnika, a perzijske svega 7 tisuća. O velkim egipatskim gubicima svjedoči i historičar Herodot koji je u posjetu gradu navodno vidio desetke tisuća lubanja.[4] Nakon kratke bitke ostaci Psamtikove vojske su se povukli u paničnom bijegu, te su se sklonili u njegovu tvrđavu. Budući kako Kambiz II nije bio raspoložen za opsadu, oko fortifikacija pustio je veliki broj mačaka što je demoraliziralo Egipćane koji se i dalje nisu usuđivali napasti Perzijance zbog štovanja mački. Egipatska vojska kasnije je nastavila povlačenje sve do Memfisa gdje su se zatvorili u gradske zidine.
Nakon poraza u bitci kod Peluzija i izdaje Fana iz Halikarnasa, egipatski faraon Psamtik III povukao se u Memfis. Kada je perzijski vladar Kambiz II stigao do Memfisa gdje je postavio opsadu, drevni izvori navode kako su egipatski gubici u opsadi Memfisa brojali deseterostruko više od grčkih, što znači kako je poginulo 200 Karijaca i 2000 Egipćana. Nakon pada Memfisa Psamtik III je zarobljen, a pogubljen je nakon što se kasnije pokušao pobuniti protiv perzijske vlasti. Egipat je tim porazom postao satrapija Perzijske Monarhije idućih dvije stotine godina.
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Ktezije: „Persica“
- ↑ Herodot, III. 10.
- ↑ Herodot, III. 9.
- ↑ Herodot, III. 12.
- Herodot: „Historija“, III. 9.-12.
- R. Ernest Dupuy i Trevor N. Dupuy: „Enciklopedija vojne historije od 3000. pne. do danas“ (The Encyclopedia of Military History from 3500 B.C. to the present), New York, izdavač: Harper and Row, 1977.
- J. F. C. Fuller: „Vojna historija zapadnog svijeta“ (A Military History of the Western World), izdavač: Minerva Press, 1. svezak, 1954.
- Thomas Harbottle: „Rječnik bitaka“ (Dictionary of Battles), izdavač: Stein and Day, New York, 1971.