Tunel spasa

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Tunel spasa

Tunel spasa je sarajevski ratni tunel, izgrađen između marta i juna 1993. godine tokom opsade Sarajeva u jeku rata u BiH. Izgradila ga je bosanska armija kako bi povezala grad Sarajevo, koji su srpske snage u potpunosti odsjekle, sa teritorijom koju drže Bošnjaci s druge strane sarajevskog aerodroma, područje pod kontrolom Ujedinjenih naroda.

Tunel je povezivao sarajevska naselja Dobrinju i Butmir (dajući mu ime "Tunel D-B"), omogućavajući ulazak hrane, ratnih zaliha i humanitarne pomoći u grad i omogućavajući ljudima da izađu. Tunel je postao glavni način da se zaobiđe međunarodni embargo na oružje i da se gradskim braniocima obezbijedi oružje.

Pozadina[uredi | uredi kod]

Južni ulaz u tunel, izvan linija opsade
Sjeverni ulaz u tunel, unutar teritorije pod opsadom

Izgradnja tunela počela je u tajnosti 1. marta 1993. godine pod kodnim nazivom "Objekt BD".[1] Tunel je trebao povezati Butmir i Dobrinju,[1] dva naselja koja su bila pod kontrolom Bosne; jedan unutar srpskih opsadnih linija, a drugi spolja.[2] Nedžad Branković, bosanski građevinski inženjer, izradio je planove za izgradnju tunela ispod piste sarajevskog aerodroma. Međutim, zbog hitnosti izgradnje, potpuni troškovnik i tehničke specifikacije nikada nisu napravljeni.[1]

Izgradnja je povjerena Prvom korpusu Armije Bosne i Hercegovine pod nadzorom zamjenika komandanta generala Rašida Zorlaka. Početak projekta je bio težak jer je nedostajalo kvalifikovane radne snage, alata i materijala za završetak zadatka.[1] Shodno tome, tunel je iskopan ručno, lopatama i motikama, a kolica su korištena za odnošenje 1.200 kubnih metara[1] detrita. Tunel je kopan 24 sata dnevno, a radnici su radili u 8-satnim smjenama[3] koji su kopali sa suprotnih krajeva.[1] Njegovu izgradnju finansirali su država, vojska i Grad Sarajevo.[1] Radnici su plaćani jednim paketom cigareta dnevno, artiklom koji je bio veoma tražen i cijenjenim posjedom za razmjenu.

Jedan izvor navodi da je uklonjeno ukupno 2.800 kubnih metara zemlje, a za izgradnju tunela utrošeno je 170 metara kubnih drva i 45 tona čelika.[4] Najveći tehnički problem su bile podzemne vode, koje su se morale često ručno izbacivati. Zbog stalnog granatiranja tunel je postavljen sa cjevovodom koji je služio za dopremanje nafte za grad. Postavljene su i komunikacione linije i električni kablovi koje je donirala Njemačka tako da je Sarajevo imalo struju i telefonske linije koje ga povezuju sa svijetom.

Izgradnja tunela je završena 30. juna 1993. godine, kada su se dva tunela spojila u sredini. Korištenje tunela počelo je sljedećeg dana 1. jula 1993.

Struktura[uredi | uredi kod]

Tunel se sastoji od 160 metara pokrivenih rovova sa strane Dobrinje, 340 metara pokrivenih rovova sa strane Butmira i 340 metara stvarnog tunela ispod aerodromske piste.[1] Na strani Dobrinje, prosječna visina tunela je 1,6 metara (bez visine željeznih armatura) i prosječna širina gornje polovine tunela 0,8 metara i širina donje polovine tunela 1 metar.[1] Na Butmirskoj strani tunel je nešto viši; 1,8 metara bez drvene armature. Širina na Butmirskoj strani je ista kao i na strani Dobrinje.[1] Postoji i dionica koja se zove 'ulaz u sniženom nivou', dio od 30 metara na strani Dobrinje koji je bio najdublji i najteži dio tunela za izgradnju.[1] U najdubljoj tački, tunel je 5m ispod aerodromske piste.[5]

Ulaz sa strane Dobrinje bila je garaža stambene zgrade. Ulaz sa butmirske strane bila je neugledna kuća u blizini aerodroma koja je pripadala porodici Kolar. Oba ulaza su bila pod strogom stražom i okružena rovovima u kojima su se nalazile bosanske trupe.[5]

U početku je tunel bio jednostavna, blatnjava staza kroz koju su se zalihe morale prenositi ručno ili na leđima vojnika. Manje od godinu dana nakon što je stvoren, međutim, postavljena je mala željeznička pruga i napravljena su mala kolica za transport zaliha kroz tunel. Konačna konstrukcija tunela uključivala je strujni kabl od 12 megavata,[6] pumpe za pumpanje podzemnih voda, naftovod i stalnu rasvjetu.

Postojala su dva velika problema sa tunelom. Prva je bila poplava podzemnim vodama koje su se mogle popeti do nivoa do struka.[1] Drugi je bio kvalitet zraka. Tunel nije imao ventilaciju, pa su svi koji su ulazili u tunel bili primorani nositi maske.[2]

Upotreba[uredi | uredi kod]

Edukativna video projekcija u Muzeju Tunela spasa.

Tunel je izgrađen tokom bosanskog rata kao sredstvo kojim se povezuju dvije bosanske teritorije koje je odsjekla Vojska Republike Srpske. Tunel je bio grub način za snabdijevanje bosanskih jedinica i civila u Sarajevu. To je također omogućilo komunikaciju između bosanskih i savezničkih snaga u Sarajevu i vanjskim teritorijama.[1] Postao je simbol gradske borbe.[7] Dozvolio je da se Bosancima pruži humanitarna pomoć i pustio ih da pobjegnu iz grada.[7]

Tunel je korišten za snabdijevanje bosanskih oružanih snaga ratnim zalihama, uključujući hranu, gorivo, novine i oružje.[3] Vagoni su se koristili za prevoz zaliha kroz tunel i mogli su biti utovareni sa 400 kilograma robe odjednom.[5] Prvi predmeti koji su prošli kroz tunel bili su bosanski IED.[5] Kroz tunel su prolazili i hrana,[1] cigarete,[1] alkohol,[5] i benzin[5] što je omogućilo da Butmir, Sokolović Kolonija i Hrasnica postanu trgovački centri za ilegalnu prodaju ovih artikala.[1] Tunel je služio i za transport nafte, te za telekomunikacije.[6]

Tunel je korišten i kao put za izlazak Bosanaca iz Sarajeva. Tranzit u oba smjera, kako u grad tako i izvan grada, bio je konstantan. Dnevno je kroz tunel prolazilo između 3000 i 4000 bosanskih vojnika (kao i civila) i 30 tona različite robe. Grupe koje su putovale kroz tunel bile su veličine od 20 do 1.000 ljudi.[5] U prosjeku, ovim grupama je trebalo 2 sata da putuju kroz tunel.[5] Tokom cijelog rata kroz tunel je prošlo između dva i tri miliona Bosanaca, a jedan broj bosanskih civila koristio je tunel da pobjegne iz Sarajeva. Među onima koji su putovali kroz tunel bili su vojnici, civili, političari i generali. Alija Izetbegović, predsjednik Republike Bosne i Hercegovine, je najpoznatija osoba koja je koristila tunel.

Ulaz u tunel je štitila bosanska vojska, a za ulazak i izlazak iz grada ovim podzemnim putem bila je potrebna dozvola. Bilo je izvještaja da su bosanski civili bili prisiljeni da plate i do 120 dolara bosanskoj vojsci za prolaz za njih i njihove porodice kroz tunel.

Muzej tunela[uredi | uredi kod]

Kuća u kojoj je bio sakriven južni ulaz u tunel danas je muzej

Nakon rata, Muzej sarajevskog tunela izgrađen je na historijskoj privatnoj kući čiji je podrum služio kao ulaz u Sarajevski tunel. Posjetioci i dalje mogu hodati malom dužinom tunela (otprilike 20 metara). Muzej "kuća" izlaže arhivsku građu uključujući 18-minutni film, ratne fotografije, vojnu opremu, zastave, vojne uniforme, kao i flotsame i čamce.[8] Lokalne vlasti su 2004. godine tražile sredstva za "potpunu rekonstrukciju tunela" i "izgradnju muzejskih zgrada na njegovim ulaznim i izlaznim tačkama".[9]

Povodom namjene muzeja Vladimir Zubić, zamjenik Gradskog vijeća Sarajeva, napomenuo je da je muzej "podsjetnik svima, tako da stvar kao što je ovaj tunel, koji je građanima ovog grada obezbjeđivao minimum egzistencije, nikada neće morati da se opet koristi. Biće to mkesto gdje će mlađi moći da proučavaju dio naše nedavne prošlosti i to će biti dokaz da ovaj dio naše istorije nikada neće biti zaboravljen”.[10]

Kuća i zemljište oko ulaza u Sarajevski tunel u vlasništvu su Bajre Kolara, mještanina koji vodi privatni muzej. U dokumentarcu o Sarajevskom ratnom tunelu[11] govorio je o razlozima za pretvaranje kuće u ratni objekat. Rekao je: “Šta god imamo, dali smo za odbranu i oslobođenje Sarajeva”. Pošto već 15 godina postoji bez ikakve državne finansijske podrške, muzej postaje jedno od najposjećenijih lokacija bosanskohercegovačke prijestolnice, sa stotinama dnevnih posjetilaca. Mnogi obilasci sa vodičem u Sarajevu uključuju Muzej tunela kao jedno od ratnih mjesta koje je najvrijednije posjetiti u gradu.

Muzej je otvoren za posjetioce svakog radnog dana od 09:00 do 16:00 sati.

Galerija[uredi | uredi kod]

  • Sarajevo Tunnel south
    Sarajevski tunel jug
  • Sarajevo Tunnel south
    Sarajevski tunel jug
  • Surrounded Sarajevo
    Opkoljeno Sarajevo
  • Sarajevo Tunnel
    Unutrašnjost
  • Sarajevo Tunnel
    Unutrašnjost
  • Weapons used during Siege on Sarajevo
    Oružje korišteno tokom opsade Sarajeva

Reference[uredi | uredi kod]

  1. ↑ 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 1,13 1,14 1,15 „Bosnia Report - July-October 1996 - Adriatic Light at the End of the Sarajevo Tunnel”. Arhivirano iz originala na datum 2018-07-29. Pristupljeno 2006-07-22. 
  2. ↑ 2,0 2,1 „A Crude 1,000-Yard Tunnel Is Sarajevo's Secret Lifeline”. 
  3. ↑ 3,0 3,1 „Sarajevo's tunnel of hope”. 
  4. ↑ „War Tunnel (Tunnel of Hope) Museum”. Arhivirano iz originala na datum 2013-03-16. 
  5. ↑ 5,0 5,1 5,2 5,3 5,4 5,5 5,6 5,7 „The Sarajevo Tunnel”. 
  6. ↑ 6,0 6,1 „archive.ph”. Arhivirano iz originala na datum 2013-04-12. Pristupljeno 2023-01-02. 
  7. ↑ 7,0 7,1 „Sarajevo Documents History of Wartime Siege Tunnel”. 
  8. ↑ Hamber, B. (2012). Conflict museums, nostalgia, and dreaming of never again. Peace and Conflict: Journal of Peace Psychology, 18(3), 268.
  9. ↑ Agence France-Presse. (2004, February 1). Sarajevo's wartime tunnel survives as museum. Retrieved from https://www.nytimes.com/2004/02/01/international/europe/01SARA.html
  10. ↑ Alic, A. (2002). Saving Sarajevo's lifeline. Time World (19 March). Retrieved from
  11. ↑ „- YouTube”. 

Bibliografija[uredi | uredi kod]

  • Donia, Robert J. (2006). Sarajevo: Biografija. Ann Arbor: University of Michigan Press.

Vanjski linkovi[uredi | uredi kod]

Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Tunel_spasa&oldid=41857168