The Power of Nightmares

Izvor: Wikipedia
The Power of Nightmares

početna slika
Režija Adam Curtis
Producent Adam Curtis
Scenario Adam Curtis
Distribucija BBC
Datum(i) premijere 2004 (2004)
Trajanje 180 min.
Zemlja  Ujedinjeno Kraljevstvo
Jezik engleski

The Power of Nightmares s podnaslovom The Rise of the Politics of Fear je trodjelni britanski dokumentarni film iz 2004. godine koji uspoređuje istovremeni nastanak i razvoj neokonzervativne ideologije u SADu i fundamentalističkog ekstremizma u muslimanskim državama. Osnovnu ideju serije koja se ponavlja na početku svake epizode predstavlja tvrdnja da su zapadni političari u prošlosti obećavali bolji život glasača u slučaju da budu izabrani, a danas oni obećavaju zaštitu od nepoznatih neprijatelja koji postoje samo u propagandističkim medijima. Bez obzira na odlične filmske kritike zbog osjetljive tematike nakon premijere i reprize na BBCu 2004. i 2005. film je zavisno od interpretacija izložen cenzuri ili autocenzuri tako je prikazan još samo dvaput i to na kanadskoj i australskoj (uz dokumentarac koji ovaj direktno napada) televiziji nakon čega više nikada nije emitiran na nekoj televizijskoj stanici.

Baby It's Cold Outside[uredi - уреди]

Prvi dio dokumentarnog filma pod imenom Baby It's Cold Outside se bavi nastankom fundamentalističke i neokonzervativne ideologije nakon Drugog svetskog rata to jest prati životni i ideološki put njihovih osnivača Sayyida Qutba i Lea Straussa koji su u to vreme razočarani demokratskim slobodama i "bezbožnošću" stvorili svoje ideologije povratka tradicionalnim vrednostima ili kako će to navesti Sayyid Qutb nakon nakon povratka iz SAD u Egipat 1950. godine kritiziraući tamošnji:"materijalizam, osobne slobode, ekonomski sistem, rasizam, nevažna prijateljstva i razgovore, otvorenu seksualnost itd....". Dok će Sayyid Qutb ubrzo po povratku kući postati vodeći ideolog muslimanskog bratstva izdajući na kraju političkovjerski manifest Ma'alim fi al-Tariq zbog kojeg će biti osuđen i obješen, Leo Strauss možda i razočaran svojim iskustvima iz Vajmarske republike dok predaje na američkom univerzitetu napada te iste američke slobode u svojim knjigama rječima:"Kada bi se ljudi sastojali od bogova oni bi mogli vladati demokratski. Taj način vladavine nije prikladan za ljudska bića" i "Prije svega je važno da koliko god je to moguće malena manjina moralno ozbiljne gospode određuje ton događaja" i ujedno krizira isto ono što i Sayyid Qutb samo drugim rječima pošto kritira "niske moralne vrednosti" društva [1]

The Phantom Victory[uredi - уреди]

Drugi dio trodjelnog dokumentarca se bavi fantomskom pobjedom obje ideologije nad demokratskim svijetom ili drugim rječima pobjedom Straussovaca to jest neokonzervativaca kada Ronald Reagan postaje predsednik SADa, pokušajima fundamentalističkih muslimanskih revolucija na Bliskom Istoku (primjeri:Alžir, Bahrein itd) i padom SSSRa za koji će obje ideologije tvrditi da su zaslužne zbog njihovih zajedničkih akcija u Afganistan]]u. Ova epizoda završava pokušajima neokonzervativaca da uz pomoć ustavne procedure obore izabranog američkog predsednika Billa Clintona,njihovim vezivanjem s crkvom na jednoj strani i propašću muslimanskih revolucija s druge strane

The Shadows in the Cave[uredi - уреди]

Zadnji dio dokumentarne serije se bavi "nastankom" i američkom borbom protiv Al Kaide koja je po seriji stvorena tek 1998 kada bivši suradnik Bin Ladena u zamjenu za novac na sudu govori o toj organizaciji i Bin Ladenu kao njenom šefu. Ova epizoda se bavi neokonzervativnim ratom protiv terorizma i nakon neuspješnog dokazivanja terorističke mreže posle okupacije Afganistana ideološkim, propagandističkim okretanjem medija i neokonzervativnih političara protiv unutrašnjeg neprijatelja to jest stvaranjem medijske atmosfere straha. Dokumentarna serija završava izjavom:U doba kada su sve velike ideje izgubile kredibilitet, strah od fantomskog neprijatelja je jedino što preostaje političarima da zadrže vlast

Kritike[uredi - уреди]

Filmski kritičari su seriji The Power of Nightmares dali pre svega vrlo dobre ili odlične kritike tako da se njihova ocjena kretala između 78 % [2] i 86 % [3] na internet stranicama s postotcima dok su Entertainment Weekly, Variety [4][5] i San Francisco Chronicle dali ocjene u stilu briljantni dokumentarac i slično [6]. Jedina kritika je došla The New York Timesa koji se osjetio ideološki "uvređen" usporedbom neokonzervativnog pokušaja smjene Billa Clintona s muslimanskim fundamentalističkim aktivnostima.

The Power of Nightmares je dobitnik BAFTA nagrade za najbolji istiniti britanski dokumentarac 2005. godine [7] i nagrade britanskih režisera za istu godinu [8][9]

Politička reakcija[uredi - уреди]

U političkom smislu ovaj trodjelni dokumentarac je "bomba" tako da je žestoko napadnut od strane neokonzervativaca, proameričkih desničarskih i proizraelskih krugova. Po njihovom mišljenju ovaj film je tipičan primer protuameričke teorije zavjere ili po njihovim rječima:"Britanski producenti su zagrizli u verziju Noama Chomskog o SADu kao izvoru svog zla i nisu uopće zainteresirani u potrazi za istinom" [10] i "najekstemnija proturatna dokumentarna serija ikad snimljena od BBCa"[11] i "dokumentac je primjer teorije zavjere koja može stati uz bok s onima o Illuminti i Opus Dei" [10][12]

Također takozvani Straussovci su se našli lično uvređeni jer po njima dokumentarac Lea Straussa prikazuje kao genija zla, a ne po njima stvarnog genija zla Osamu Bin Ladena [10].

Kritičari s drugim političkim stavovima s općenito hvalili film to jest govorili da je on briljantna verzija igranog filma Syriana[13] ili kratko rekli da je to najvažniji film o ratu protiv terorizma [14]. Kao zanimljivost se može navesti i mišljenje britanskog ljevičarskog internet portala koji je kritizirao film jer nije prikazao ulogu korporacija u tim pokretima [15]. Bez obzira na sve pozitivne i negativne kritike ili nagrade televizijsko prikazivanje filma ili izdavanje DVD je de facto zabranjeno [16] tako da je u javnost puštena samo jedna neslužbena besplatna verzija dokumentarca kao poklon pri prodaji američkog časopisa Wholphin

Izvori[uredi - уреди]

  1. Leo Strauss’s Perspective on Modern Politics
  2. "Power of Nightmares: The Rise of the Politics of Fear, The: Reviews". Metacritic. CNET Networks. http://www.metacritic.com/film/titles/powerofnightmares. pristupljeno 22. 07. 2008.. 
  3. "The Power of Nightmares". Rotten Tomatoes. IGN Entertainment. http://www.rottentomatoes.com/m/power_of_nightmares_the_rise_of_the_politics_of_fear/. pristupljeno 22. 07. 2008.. 
  4. Gleiberman, Owen. "The Power of Nightmares: The Rise of the Politics of Fear (2005)", Entertainment Weekly, 14. 12. 2005., pristupljeno 18. 07. 2007..
  5. Foundas, Scott. "The Power Of Nightmares: The Rise Of The Politics Of Fear", Variety, 13. 04. 2005., pristupljeno 18. 07. 2007..
  6. Curiel, LaSalle, Stein, McMurtrie. "Film Clips", San Francisco Chronicle, 10. 06. 2005., pristupljeno 19. 07. 2007..
  7. "Bafta TV Awards 2005: The winners", BBC News, 17. 04. 2005., pristupljeno 06. 06. 2007..
  8. "Top UK directors award for Kinsey", BBC News, 20. 03. 2005., pristupljeno 06. 06. 2007..
  9. "RTS Programme Awards 2004". Royal Television Society. http://www.rts.org.uk/Information_page_+_3_pic_det.asp?id=4026&sec_id=652. pristupljeno 06. 06. 2007.. 
  10. 10.0 10.1 10.2 Davis, Clive. "The Power of Bad Television", National Review Online, 'National Review', 21. 10. 2004., pristupljeno 06. 06. 2007..
  11. Hurd, Dale. "How Leftists Aid Radical Islam", CBN.com, CBN News, pristupljeno 29. 06. 2007..
  12. Aaronovitch, David. "Al-Qaida is no dark illusion", The Guardian, 19. 10. 2004., pristupljeno 06. 06. 2007..
  13. Hoberman, J.. "The Phantom Menace", The Village Voice, 06. 12. 2005., pristupljeno 06. 06. 2007..
  14. Bergen, Peter. "Beware the Holy War", The Nation, 02. 06. 2005., pp. 1, pristupljeno 18. 07. 2007..
  15. "The Power of Nightmares—Adam Curtis Responds". MediaLens. 07. 12. 2004.. http://www.medialens.org/alerts/04/041207_Curtis_Response.html. pristupljeno 06. 06. 2007.. 
  16. Jeffries, Stuart. "The film US TV networks dare not show", 12 May 2005, pristupljeno 14 July 2010.