Sfinga

Izvor: Wikipedia
Gustave Moreau: Edip i sfinga, 1864.

Sfinga je biće s lavljim tijelom, a ovnovom, sokolovom, jastrebovom ili ljudskom glavom. Izmislili su je Egipćani u Staroj Državi, a potom je donesena i u grčku mitologiju. Kod Grka prikazivana je kao stojeći krilati lav ženskog lica, a kod Egipćana kao ležeći lav s različitim licima ili muškim licem. Ona je mitološko biće koje postoji u egipatskoj i grčkoj mitologiji, a javlja se i u hinduizmu. U grčkoj mitologiji postojala je samo jedna Sfinga, stvorenje s lavljim tijelom, ptičja krila i glavom žene. Ta Sfinga bila je demon rata i uništenja.

Etimologija[uredi - уреди]

Velika sfinga u Gizi

Sfingino ime dolazi od grčke riječi Σφιγξ, Sphigx, [Sphinx], izvedene od glagola σφιγγω, sphiggo, [sphingo] = "zadaviti". Naime, u grčkoj mitologiji govori se da bi zadavila svakoga tko nije znao rješenje njezine zagonetke.

Egipatska sfinga[uredi - уреди]

Egipatske su sfinge mitološka stvorenja smatrane čuvarima. Prikazivane su u trima oblicima:

  • Androsfinga - lavlje tijelo, ljudska glava
  • Kriosfinga - lavlje tijelo, ovnova glava
  • Hijerosfinga - lavlje tijelo, sokolova ili jastrebova glava.

Poznata je granitna sfinga koja ima glavu kraljice Hatšepsut, a danas se čuva u Metropolitanskom muzeju umjetnosti u New Yorku.

Također je poznata i alabasterna memfiska sfinga te ovnoglave sfinge koje prikazuju boga Amona u Tebi, a izvorno ih je bilo oko devetsto.

Velika sfinga u Gizi[uredi - уреди]

Najpoznatija je Velika sfinga u Gizi. Nalazi se u Dolini Gize na zapadnoj obali Nila, a okrenuta je prema istoku, s malenim hramom među šapama. Vjeruje se da njezino lice prestavlja faraona Kefrena (egip. Khafra) ili njegova sina Djedefrua, tako da bi datum gradnje mogao biti za vrijeme četvrte dinastije (2723. - 2563. pne.). Natpis na Velikoj sfingi daje tri Sunčeva imena: Kheperi - Ra - Atum.


Grčka sfinga[uredi - уреди]

U grčkoj mitologiji postojala je samo jedna sfinga, demon uništenja i nesreće. Prema Heziodu bila je Ehidnina i Tifonova/Ortova kći.

Prikazivana je na slikama na vazama i reljefima kako stoji, za razliku od egipatske, i to kao krilati lav s ženskom glavom ili pak kao žena s lavljim šapama, pandžama i prsima, zmijskim repom i orlovim krilima.

Hera i Ares poslali su Sfingu iz njezine domovine Etiopije (Grci su se sjećali Sfingina strana porijekla (Etiopija je bio naziv za daleke zemlje, pa se tako to odnosi i na Egipat, gdje je Sfinga bila muško biće, prikaz faraona ili boga Sunca). ) u Tebu gdje je, kao što piše Sofoklo u Kralju Edipu, Edipu zadala jednu od najpoznatijih zagonetaka:

"Koje stvorenje ujutro hoda na četiri noge, u podne na dvije, a uvečer na tri?"

Zadavila bi svakoga tko ne bi znao odgovoriti, a Edip joj je točno odgovorio da je to čovjek koji u djetinjstvu puže, kad odraste hoda na dvije noge, a u starosti si pomaže štapom. Stoga se Sfinga, napokon pobijeđena, bacila s visoke stijene i umrla. Druga inačica govori da se proždrla.


Azijske sfinge[uredi - уреди]

Fernand Khnopff: Sfinga, simbolistička inačica, 1896., Bruxelles

Ime[uredi - уреди]

Sfinga je poznata i u mitologiji južne i jugoistočne Azije. Znana je kao purushamriga (skr. "ljudska zvijer"), purushamirukam (tamil. "ljudska zvijer"), naravirala (skr. "čovjek-mačka") u Indiji ili kao nara-simha (pali "čovjek-lav") u Šri Lanki, manusiha ili manuthiha (pali "čovjek-lav") u Mianmaru te Nora Nair ili Thepnorasingh u Tajlandu.

Tradicija[uredi - уреди]

Za razliku od sfinge u Egiptu, Mezopotamiji i Grčkoj gdje je zaboravljena, tradicija azijske sfinge i dalje je prisutna. Najraniji umjetnički prikazi sfinge s južnoazijskog potkontintenta potječu iz razdoblja helenističke umjetnosti. Sfinge iz Mathure, Kausambija i Sanchija, iz 3. stoljeća pne. do 1. stoljeća, izgledaju nehelenistički. Tako da je moguće da sfinga nije nastala stranim utjecajem.

Vrste[uredi - уреди]

Indijska sfinga

U južnoj Indiji sfinga je znana kao purushamriga (sanskrt) ili purushamirukam (tamilski), što znači "ljudska zvijer". Pronađeni su prikazi i skulpture u hramovima gdje služi da bi istjerala zlo. Naime, prema vjerovanju, ona istjeruje grijehe iz pobožnika koji ulazi u hram te općenito istjeruje zlo. Tako da je često postavljana na strateškim položajima na ulazu ili u njegovoj blizini. Purushamriga igra značajnu ulogu u ritualima Šivinim hramovima. U okrugu Kanya Kumari, na najjužnijem dijelu indijskog potkontinenta, tijekom Šivine noći pobožnici trče 75 kilometara te posjećuju i štuju Šivu u 12 njegovih hramova. Ova se Šivina utrka (Shiva ottam) priređuje kao počast priči iz Mahabharate, u kojoj se Sfinga utrkivala s junakom Bhimom.

U Šri Lanki sfinga je znana kao narasimha ili "čovjek-lav". Ima lavlje tijelo i ljudsku glavu. Ne smije je se zamijeniti s Narasimhom, četvrtom inkarnacijom Mahavišnua, prikazanim s ljudskim tijelom i lavljom glavom, dakle, obrnuto. Sfinga je dio budističke tradicije te služi kao čuvar.

U Mianmaru sfinga je znana kao manusiha ili manuthiha. Prikazivana je na uglovima budističkih hramova, a legenda govori da su je stvorili budistički redovnici da bi zaštitili novorođeno kraljevsko dijete od ogra.

Nora Nair i Thep Norasingh dva su imena sfinge u Tajlandu. Prikazane su kao uspravna i hodajuća bića, s donjim dijelom tijela lava ili jelena, a gornjim ljudskim. Često se nalaze u muško-ženskim parovima. Služe kao zaštitnici.


Maniristička i simbolistička sfinga[uredi - уреди]

Manirizam[uredi - уреди]

Novooživljena maniristička sfinga iz 16. stoljeća često se smatra francuskom sfingom. Glava joj je podignuta i ima poprsje lijepe mlade žene, a često nosi nakit. Tijelo joj je pak u obliku ležećeg lava.

Takve su sfinge prikazivane kad su groteskne dekoracije Neronove Zlatne kuće (Domus Aurea) bile u središtu pozornosti u kasnijim godinama 15. stoljeća u Rimu. Potom je postala sastavnim dijelom arabesknog dizajna koji se proširio Europom u gravurama tijekom 16. i 17. stoljeća. Prvi se put pojavljuje u francuskoj umjetnosti škole Fontainebleau dvadesetih i tridesetih godina 15. stoljeća, a posljednji su prikazi u kasnom baroknom stilu Régence perioda (1715. - 1723.).

Simbolizam[uredi - уреди]

Sfinge su bile pretmurne za rokoko razdoblje te su polako nestajale iz europskog dizajna, sve dok nisu opet oživljene u 19. stoljeću u romantizmu i simbolizmu. Najčešće su aludirale na grčku sfingu, a rjeđe na egipatsku.

Spoljašnje veze[uredi - уреди]