Santa Catarina (federalna brazilska država)

Izvor: Wikipedia
Santa Catarina
Bandeira de Santa Catarina.png
zastava države Santa Catarina
Brasão de Santa Catarina.svg
grb države Santa Catarina
Država Santa Catarina unutar Brazila
Vidi sve države Brazila
Glavni grad Florianópolis
Najveći grad Joinville
Površina 95 442,9 km²
Stanovništvo
  - Ukupno
  - Gustoća

5 098 448
53,4 stanovnika/km²
Guverner Luiz Henrique da Silveira
Vremenska zona GMT -3
ISO 3166-2 BR-SC

Santa Catarina je jedna od 26 brazilskih država, sa najvišim životnim standardom u zemlji. Površinski je malo veća od Mađarske. Nalazi se na jugu zemlje, glavni grad je Florianópolis, koji se nalazi na otoku Santa Catarina, po kojem je i država dobila ime. Florianópolis, iako je glavni grad nije i najveći, nego je to Joinville.

Santa Catarina, sa juga graniči sa Rio Grande do Sul, a na sjeveru sa brazilskom državom Paraná. Na zapadu ove države se nalazi argentinska pokrajina Misiones, dok je na istoku zapljuskuje Atlantski ocean. Obala Santa Catarine je dugačka kao pola obale Portugala.

Ova je država poznata kao najeuropskija država u Brazilu, jer preko 90% stanovništva čine potomci portugalskih, njemačkih i talijanskih imigranata. Također, u pitanju je država sa najboljim socijalnim statusom u Brazilu i jednim od najvećih prosječnih dohodaka po glavi stanovnika. Država također ima i najniži mortalitet od oko 18 umrlih na 1000 stanovnika, kao i drugi najveći postotak pismenih (odmah iza Rio de Janeira).

Historija[uredi - уреди]

Dolazak Europljana[uredi - уреди]

Obale današnje države su posjećivali europski moreplovci od početka 1500. godine. Tvrdnje da je prvi na ovom području bio Binot Paulmier de Gonneville, se u zadnje vrijeme osporavaju. Ipak ostaju zapisane činjenice da je de Gonneville boravio na sjevernom dijelu obale Santa Catarine dugih 6 mjeseci, godine 1504. Slijedeći europljanin je bio portugalac Nuno Manuel e Cristóvão de Haro, koji je prolazeći ovuda, današnji otok Santa Catarina, nazvao ilha dos Patos (otok pataka). Slijedeće godine, Juan Díaz de Solís je prošao ovuda u potrazi za srebrom (Argentum), koga je u izobilju bilo, južnije od Santa Catarine, u Argentini.

U prvim godinama istraživanja ovog područja nemirno more i negostoljubiva obala je bila razlog mnogih brodoloma. Prilikom svakog brodoloma, mornari su dolazili u kontakt sa domorocima, koji su ih uvijek dobro primili. Iz ovih susreta se razvila i trgovina i prvi Brazilci, miješanih rasa. Ostalo je zapisano da su brodolomci, po povratku u Europu, opisivali život domorodaca. Domoroci su prvenstveno živjeli od lova i ribolova, izrađujući razne predmete od kamena i drveta, najčešće u duhovne svrhe. Ovi predmeti, koje su prvi brodoloci donijeli iz Brazila, bili su prvi brazilski suveniri.

Španjolske ekspedicije[uredi - уреди]

Itajaí, jedan od najznačajnijih gradova u državi

Neke španjolske ekspedicije, u potrazi za srebrom, su ostajale na području ove države. Španjolski admiral, Don Rodrigo de Acuña je, 1525. godine, na otoku Santa Catarina, ostavio dio svoje posade kako bi podigli kamp. Ovaj je kamp, vremenom, postao mjesto na kojem su se španjolski brodovi mogli dopuniti vodom i namirnicama, na putu za Argentinu. 1541. godine, Španjolci su se odvažili i prvi put napustili otok, i uputili se ne kopno, u potrazi za novim putem u Paragvaj. Imajući uvijek na umu da ovo područje uzme pod svoje, španjolska kruna, je imenujući Juana Sanabriju za guvernera Paragvaja, tražila od njega da kolonizira i područje srebrne rijeke, Rio Prato, i luku São Francisco, u današnjoj Santa Catarini.

Portugalska okupacija[uredi - уреди]

Portugalci se u ovom području pojavljuju prvo kao jezuitski svećenici, koji su prvenstveno dolazili s ciljem pokrštavanja domorodaca. Iskrenost i istrajnost ovih jezuita je od početka bila upitna, a čitav posao je propao već u 17. stoljeću, kada su jezuiti odustali od pokršavanja. Podjelom Brazila na nasljedne kapetanije, današnja država Santa Catarina, zajedno sa dijelovima države Paraná, bila je u sastavu kapetanije Santana. Ova kapetanija je data portugalskom istraživaču Pero Lopes de Sousi. U isto vrijeme, španjolska kruna je polagala pravo na veći dio ove kapetanije.

Izgradnja obale[uredi - уреди]

Karta otoka Santa Catarina iz 1776. godine

1640. godine, Manuel Lourenço de Andrade, Portugalac, iz mjesta São Vicente, podigao je vilu na obali, i preselio se u nju sa svojom obitelji. Na ovom mjestu je nastalo mjesto, a kasnije i luka São Francisco do Sul. 1675. godine još jedan paulista, Francisco Dias Velho, preselio se na područje Santa Catarine, točnije na otok koje se do tada zvalo otok Pataka. Po jednoj priči, Francisco Dias je kumovao današnjem imenu otoka, Santa Catarina. Catarina je bilo ime njegove kćeri, a Santa je, prema priči, dodao kako ne bi drugi primjetili da je dao ime otoku po svojoj kćeri! Sa druge strane, također postoji priča, da je otoku kumovao izvjesni Sebastião Caboto, koji je ime otoku dao u čast svoje supruzi Catarini. Također je imao isti razlog dodati ispred imena Catarina, ime Santa, kao i Francisco Dias. U svakom slučaju, otok se danas zove Santa Catarina.

Prvenstveno, na otoku su se bavili lovom, ribolovom i uzgojem šećerne trske. Također je bila popularna i potraga za zlatom, pa se na otoku nalazi nekoliko propalih rudnika zlata iz tog doba. Otočani su poznati po tome što su zarobili jednu gusarsku flotu, i svo njihovo blago, zajedno sa gusarima, isporučili vlastima. Njihov vođa je bio onaj isti Francisco Dias Velho. Gusari su ovo zapamtili, i iskoristili prvu priliku za osvetu nad mještanima. Francisco Dias je izgubio život, mjesto je napušteno, a Franciscova obitelj se vratila u São Vicente. Ostalo je samo ime otoka: Santa Catarina.

Laguna je bilo treće mjesto na obali Santa Catarine koje su u prvom naletu naseljavali. Još jedan stanovnik države São Paolo, Domingos de Brito Peixoto, je 1676. godine organizirao naseljavanje područja oko današnjeg grada Laguna. Stanovnici su se najviše bavili lovom, poljoprivredom i ribolovom. Početkom 18. stoljeća iz Lagune su postojale stalne izvozne rute ribe u Santos i Rio de Janeiro.

Prva polovica 18. stoljeća[uredi - уреди]

Laguna, je početkom 18. stoljeća, postala ekskluzivna brazilska luka na jugu, naročito, kada je 1728. godine Sao Paulu pripojen i Rio Grande do Sul. Zlatne godine u povijesti ove države se poklapaju sa početkom vladavine guvernera José da Silva Paisa, koji 1726. godine na otoku Santa Catarina osniva naselje Nossa Senhora do Desterro, današnji Florianópolis. Prve vojne snage su na otok došle 1737. godine, a dvije godine kasnije, dolazi i novi guverner, general Silva Pais, kojeg zbog uniforme i građe, građani, a i vojnici ubrzo prozivaju zeleni trbuh.

Povećavanjem portugalskih interesa na jugu Brazila, povećavala se i izgradnja na jugu, kako civilna, tako i vojna. U oba slučaja malo selo i luka, Laguna, je viđena kao odlična strateška točka. U ovo vrijeme, teritorij Santa Catarine koja je bila u sastavu Brazila, bila je pod nadležnošću dvije kapetanije: i São Paula i Rio de Janeira. Iako su to pravdali lakšom administracijom, u pitanju je bila potreba da se što više vojnika pošalje na jug Brazila, kako bi se što lakše izvršila ekspanzija na teritorije oko rijeke Rio Grande. Sa ciljem povećanja i ljudskih, civilnih, resursa, od 1748. do 1756. godine, svi imigranti u Brazilu su bili raspoređivani na jug, na teritoriju današnje države Santa Catarina.

Druga polovica 18. stoljeća[uredi - уреди]

Iako je obala do druge polovine 18. stoljeća bila prilično dobro istražena i izgrađena, unutrašnjost nije nikako istraživana, još od 16. stoljeća, kada su Španjolci pokušavali pronaći kraći put do Paragvaja. Ovo je postala misija za Don Luísa Antónija de Sousa Botelho Mourão, prvorođenog sina kapetana nasljedne kapetanije São Paolo. Velika stada stoke iz São Paula, su morala imati i veliku ispašu, a također, morala su putovati kopnom. Don Luís je u teritoriju današnje države Rio Grande do Sul uvidio velike površine za ispašu, a i velika pojila, tako da su se ubrzo pojavile i prve rute stada stoke od Sao Paula do Rio Grande do Sula, kroz unutrašnjost države Santa Catarine. Uprkos protestima španjolske strane, 1775. godine podignuto je prvo naselje u unutrašnjosti Santa Catarine, na granici sa današnjim Rio Grande do Sulom. Ove naseobine su se koristile kao stanice za odmor goniča stoke, a vremenom su postale nukleusi novih gradova u unutrašnjosti Santa Catarine. Kako, zbog planinskih masiva nisu imali kontakta sa obalom, onda su se mjesta prvenstveno vezala za gradove kao što su Kuritiba i São Paulo, razvijajući i nove trgovačke rute, također i pomičući granice portugalskog carstva.

Izbijanjem rata između Portugala i Španjolske, 1777. godine, portugalska vojska i mornarica, iako brojnija, povukla se sa ovog područja, pa je čitav dio do mjesta Laguna, pao pod španjolsku vlast, bez ispaljenog metka. Španjolci su se zaustavili pred Lagunom jer je ona jedina pružila otpor. U pitanju je bio otpor civila iz mjesta, a ne organiziran vojni otpor. Već iduće godine, Portugalci su povratili sve izgubljene teritorije, uključujući i otok Santa Catarina.

Ovaj kraj je živio isključivo od poljoprivrede i trgovinskih povlastica, koje je davala portugalska Kruna. Njegova je prednost bila jedino u tome što je portugalski imperij u 18. stoljeću imao interese širenja na jug. Po završetku rata, Portugal je, ukinuvši trgovinske povlastice u ovom dijelu svojeg imperija, otvorila novo poglavlje u povijesti Santa Catarine. Počelo je doba stagniranja.

Panoramska slika mjesta Balneário Camboriú.

Nezavisnost[uredi - уреди]

Pripajanjem mjesta Lages i okolne visoravni Serrano, 1820. godine, pravnoj nadležnosti otoka Santa Catarina, stvorili su se svi uslovi da ovo područje postane nezavisno od Sao Paula. Po proglašenju brazilskog carstva, viđeniji ljudi iz Santa Catarine, apelirali su kod cara, da Santa Catarina postane posebna federalna jedinica. Zbog administrativnog kaosa, provincija je nazadovala. U razdoblju od 6 godina promijenjeno je sedamnaest guvernera. Za vrijeme vlasti guvernera Francisca de Albuquerquea Mela, u provinciji je počelo organizirano doseljavanje njemačkih imigranata. 1831. godine, iste godine kada je Pedro I. abdicirao, u Santa Catarini su pokrenute prve novine.

Republika Juliana[uredi - уреди]

Glavni članak: Republika Juliana


Revolucionarni pokret, koji je zahvatio cijelu regiju Santa Catarine, sve do regije Rio Grande do Sul, počeo je kao odgovor na sve lošiji život u ovom dijelu Brazila. Pobuna je počela 24. lipnja 1839. godine i trajala je do 15. studenog, iste godine. Republika Juliana je nastala u srpnju u mjestu Laguna. Jedan od istaknutijih revolucionara u ovom pokretu bio je i ligurijski mornar i revolucionar, Giuseppe Garibaldi, koji se pri proglašenju republike, vjenčao s Anom Marijom de Jesus Ribeiro. Pobuna je bila mirno ugušena. Već je početkom 1840. godine pobuna izgubila na intenzitetu, a 1845., već potpuno mirna provincija, je dočekala cara Pedra II. i caricu Terezu Kristinu.

Od 1850. do 1859. Santa Catarinom je upravljao João José Coutinho, koji je pokazao velike administrativne vještine i interes za obrazovanjem i kulturom. Doseljavanje imigranata je počelo bizi sve intenzivnije ovih godina, ali ni blizu nije dosegnulo svoj vrhunac. U ovo doba su nastajali današnji najveći gradovi Santa Catarine. 1849. osnovan je Joinville, sljedeće godine, Blumenau, a 1860. i Brusque.

Kraj Brazilskog Carstva[uredi - уреди]

1870-ih godina provincija je brojala oko 160 tisuća stanovnika u preko dvadeset gradova, a po proglašenju republike, broj stanovnika je porastao do 200 tisuća. Sela i gradovi su uglavnom stagnirali, baveći se primarnim granama industrije bez mogućnosti većeg prosperiteta. Guverneri, koji su vladali provincijom, su također kočili razvoj provincije, jačajući centralnu vlast u njoj.

Santa Catarina je uvijek imala mali broj robova, a maksimum je dosegnut 1857. godine, kada ih je bilo oko 18 tisuća. Ovo je uvjetovalo da Brazilci, afričkog porijekla, nikada ne budu u značajnijem broju u Santa Catarini. Bez obzira na mali broj robova, Santa Catarina je imala jednu od najjačih abolicijskih kampanja za oslobađanje robova. Pokret je izdavao i svoje novine, a u njemu su bili i mnogi viđeniji ljudi i bivši robovlasnici, koji su u znak podrške pokretu prvi oslobodili svoje robove. 24. ožujka 1888. godine, objavljeno je da u glavnom gradu provincije, nema niti jednog roba.

Doseljavanje imigranata[uredi - уреди]

Kamena kuća u mjestu Nova Veneza. Tragovi kolonizacije Talijana.

U provinciji, zemlja nije smatrana za vrijednu, od strane centralne vlasti i moćnih ljudi, čiji se interes za bogaćenjem i jačanjem moći fokusirao na urbane aktivnosti. Zemljoradnja nije bila na cijeni na zemlji koja nije bila na cijeni. Međutim, zemlja koja nije bila državno-politički prioritet, postala je dobra za doseljenike. Država je čak, podržavala naseljavanje imigranata u ove dijelove Brazila iz više razloga. Počeci velikog vala doseljavanja su bili još 1829. godine kada se doselilo prvih 166 Nijemaca iz okoline Bremena.

Izbjeglice iz Europe, prvenstveno Nijemci i Talijani, su dolazili u Santa Catarinu, tokom cijelog 19. stoljeća. Većina ih se utopila u lokalnu zajednicu, međutim, usamljenije i udaljenije zajednice, kreirale su okruženje karakteristično za predjele iz kojih su dolazili. Prva veća ovakva zajednica, okupljena oko doktora Hermanna Blumenaua, naselila se, krajem 1859. godine, u dolini rijeke Itajaí-Açu, osnivajući današnji grad Blumenau. Dvadeset godine kasnije, naselje je već brojalo 6 tisuća stanovnika. Na sjeveru provincije, društvo doseljenika iz Hamburga, osniva Joinville, koji poslije 10 godina broji 3 tisuće stanovnika. Mjesto je imalo status nezavisne komune, u kojoj su svi doseljenici mogli uživati slobode koje su sa sobom donijeli u Brazil, uključujući i ispovjedanje svoje vjere i obrazovanje na svom jeziku.

U naseljima na jugu provincije, u dolini rijeke Tubarao, nastale su najveća talijanska naselja, koje su se bavile uzgojem vinove loze i proizvodnjom vina, a kasnija istraživanja u rudarstvu i otvaranje rudnika postalo je važan faktor u ekonomiji provincije.

Zemljopis[uredi - уреди]

Upravno-zemljopisna podjela[uredi - уреди]

Administrativna podjela države

Država je podijeljena na 6 regija:

  1. Grande Florianópolis
  2. Norte Catarinense
  3. Oeste Catarinense
  4. Serrana
  5. Sul Catarinense
  6. Vale do Itajaí

unutar kojih se nalazi 20 mikroregija sa 293 općine i 6 metropola.

Položaj[uredi - уреди]

Država ima značajan strateški položaj, naročito kada je u pitanju trgovina. Država se nalazi, praktično na pola puta od Buenos Airesa i Rio de Janeira. Geografski gledano, država je smještena od 25º57'41 " do 29º23'55" južne paralele i od 48º19'37 " do 53º50'00" zemljopisne dužine, zapadno od Greenwicha.

Klima[uredi - уреди]

Za razliku od ostalih dijelova Brazila, na planinama Santa Catarine moguće je vidjeti snijeg. Također, godišnja doba su prilično izdefinirana. Čitava država, ipak ima dvije različite klimatske varijacije, jednu u predjelima ispod 800 metara nadmorske visine i drugu iznad 800 metara nadmorske visine. Na višim platoima države ljeta su prohladna, a zime oštre, dok su na nižim nadmorskim visinama ljeta mnogo toplija i suša. Kiše ima tokom cijele godine, sa smanjenim padalinama tokom zime. Na južnim, visoravnima se nalaze najhladnije točke u Brazilu, u kojima je zabilježena temperatura i ispod -17 stupnjeva.

Geologija[uredi - уреди]

Zemljište Santa Catarine je jedno od najbogatijih u Brazilu, ali ipak nije u potpunosti kultivirana. Santa Catarina je treća po zalihama gline i druga po zalihama fosilnih goriva u Brazilu. Zahvaljujući svemu ovome, ova je država jedna od najprosperitetnijih u Brazilu.

Etničke skupine[uredi - уреди]

Vanjske poveznice[uredi - уреди]