Rimski magistrati

Izvor: Wikipedia
Drevni Rim
Roman SPQR banner.svg

Članak je dio serije:
Politika i uprava
Drevnog Rima


Periodi
Rimsko Kraljevstvo
753. pne.510. pne.

Rimska Republika
510. pne.27. pne.
Rimsko Carstvo
27. pne.476. n.e./1453

Principat
Zapadno Carstvo

Dominat
Istočno Carstvo

Redovni magistrati

Konzul
Pretor
Kvestor
Promagistrat

Edil
Tribun
Cenzor
Guverner

Izvanredni magistrati

Diktator
Magister Equitum
Konzularni tribun

Rex
Triumviri
Decemviri

Titule
Imperator

Legatus
Dux
Officium
Praefectus
Vicarius
Vigintisexviri
Lictor

Magister Militum
Imperator
Princeps senatus
Pontifex Maximus
Augustus
Caesar
Tetrarh

Institucije i pravo
Rimski Ustav

Rimski Senat
Cursus honorum
Rimske skupštine
Kolegijalnost

Rimsko pravo
Rimsko državljanstvo
Auctoritas
Imperium


Druge države
pogledaj  razgovor  uredi

Magistrati je izraz koji se koristi za sve izabrane funkcionare starorimske države. U doba Kraljevstva najviši magistrat s izvršnim ovlastima je bio rimski kralj. [1] Njegova vlast je, s druge strane, bila apsolutna. Bio je na čelu izvršne vlasti, bio jedini zakodonavac, glavni sudac, svećenik i vrhovni komandant vojske.[2][1] Nakon kraljeve smrti vlast je privremeno prelazila na Rimski Senat, koji bi izabrao Interrexa da provede izbor novog kralja.

Kada je monarhiju zamijenila republika, ustavna ravnoteža vlasti se promijenila tako da je većinu ovlasti preuzeo Senat. Godine 509. pne. na čelo izvršne vlasti su došla dva konzula koja su se birala svake godine. Magistrate Republike je birao rimski narod, a svaki od njih je imao posebne, odnosno "velike ovlasti" (maior potestas).[3] Najviše ovlasti su imali diktatori - više nego ijedan drugi magistrat, a ispod njih je bio cenzor, pa konzul, potom pretor, kurulski edil i, na najnižoj razini, kvestor. Svaki magisrat je uz pomoć opstrukcije ("veto") mogao zaustaviti svaki čin ili odluku magistrata koji je imao isti ili niži rang od njegovog.[4] Iste su ovlasti imali i plebejski tribuni i plebejski edili, iako nisu bili magistrati u najužem smislu riječi[5] s obzirom da su ih birali jedino plebejci,[3] te su kao takvi bili nezavisni od svih drugih magistrata.

Kada je Republiku zamijenilo Carstvo, ravnoteža se ponovno pomjerila u korist izvršne vlasti utjelovljene u caru. Senat je, teoretski, mogao birati novog cara ali je odluke o tome obično donosila vojska. Ovlasti cara (njegov imperium) se sastojao od tzv. "tribunicijskih" i "prokonzularnih ovlasti".[6] Tribunicijske ovlasti, koje su teoretski odgovarale plebejskim tribunima iz doba Republike, caru su dali vlast nad rimskim civilnim poslovima, a prokonzularne ovlasti, slične prokonzulu, su dale ovlasti nad vojskom. Te razlike su bile koliko-toliko jasne u prvim godinama i decenijama Carstva, da bi se kasnije skroz izgubile.[7] Tradicionalni magistrati koji su preživjeli slom Republike bili su konzul, pretor, plebejski tribun, edil, kvestor i vojni tribun.[8] Marko Antonije je kao konzul godine 44. pne. ukinuo funkcije diktatora i komandanta konjice, a nedugo potom su ukinute funkcije interrexa i cenzora.

Reference[uredi - уреди]

  • Abbott, Frank Frost (1901). A History and Description of Roman Political Institutions. Elibron Classics (ISBN 0-543-92749-0).
  • Byrd, Robert (1995). The Senate of the Roman Republic. U.S. Government Printing Office, Senate Document 103-23.
  • Cicero, Marcus Tullius (1841). The Political Works of Marcus Tullius Cicero: Comprising his Treatise on the Commonwealth; and his Treatise on the Laws. Translated from the original, with Dissertations and Notes in Two Volumes. By Francis Barham, Esq. London: Edmund Spettigue. Vol. 1.
  • Lintott, Andrew (1999). The Constitution of the Roman Republic. Oxford University Press (ISBN 0-19-926108-3).
  • Polybius (1823). The General History of Polybius: Translated from the Greek. By Mr. Hampton. Oxford: Printed by W. Baxter. Fifth Edition, Vol 2.
  • Taylor, Lily Ross (1966). Roman Voting Assemblies: From the Hannibalic War to the Dictatorship of Caesar. The University of Michigan Press (ISBN 0-472-08125-X).

Napomene[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 Abbott, 8
  2. Abbott, 15
  3. 3.0 3.1 Abbott, 151
  4. Abbott, 154
  5. Abbott, 196
  6. Abbott, 342
  7. Abbott, 341
  8. Abbott, 374

Literatura[uredi - уреди]

  • Ihne, Wilhelm. Researches Into the History of the Roman Constitution. William Pickering. 1853.
  • Johnston, Harold Whetstone. Orations and Letters of Cicero: With Historical Introduction, An Outline of the Roman Constitution, Notes, Vocabulary and Index. Scott, Foresman and Company. 1891.
  • Mommsen, Theodor. Roman Constitutional Law. 1871-1888
  • Tighe, Ambrose. The Development of the Roman Constitution. D. Apple & Co. 1886.
  • Von Fritz, Kurt. The Theory of the Mixed Constitution in Antiquity. Columbia University Press, New York. 1975.
  • The Histories by Polybius
  • Cambridge Ancient History, Volumes 9–13.
  • A. Cameron, The Later Roman Empire, (Fontana Press, 1993).
  • M. Crawford, The Roman Republic, (Fontana Press, 1978).
  • E. S. Gruen, "The Last Generation of the Roman Republic" (U California Press, 1974)
  • F. Millar, The Emperor in the Roman World, (Duckworth, 1977, 1992).
  • A. Lintott, "The Constitution of the Roman Republic" (Oxford University Press, 1999)

Primarni izvori[uredi - уреди]

Sekundarni izvori[uredi - уреди]