Razgovor:Kultura Sovjetskoga Saveza/Arhiva 2

Književnost

Znaš nakon 41 je lako pratiti najvažnija djela socrealizma jer možemo vrlo jednostavno s jedne strane pratiti dobitnike Staljinove nagrade,a s druge strane pratiti djela slavljena na zapadu. Prije toga imamo djelomični problem ?

Ajmo za prvo razdoblje pretpostavljam da je važan podatak kako je Gorki bio Alfa i Omega socrealizma. Vidim da si već tu napisao vrlo, vrlo mnogo pisaca i djela pa se nadam da će se naći mjesta i za Optimističku tragediju Vsevoloda Višnevskog iz 1932 posvećenu crvenoj armiji pošto su po djelu napravljeni kazališni komadi i najgledaniji sovjetski film 1963. godine.

Pitanje glasi da li će se u tekstu naći i zabranjene knjige zajedno s dopuštenim ili ćemo njih spomenuti na kraju književnosti ??--Rjecina2 (razgovor) 21:12, 29 decembar-просинац 2012 (CET)

Nobelova nagrada

Nobelove nagrade za književnost i mir su neupitno politički najiskorištavanije nagrade za promociju nekog zapadnih pogleda. Gledaj popis sovjetskih dobitnika Nobelove nagrade za književnost:

• 1) Brodski u doba kada se odrekao SSSRa
• 2) Bunin u doba kada se odrekao SSSRa
• 3) Šolohov vjeran SSSRu
• 4) Solženjicin disident
• 5) Pasternak

Ako njima dodaš druge istočnoevropske dobitnike nagrade za književnost rezultat glasi 2:7 s tim da je drugi poen onaj od Pasternak. Prilično jasno zašto je Moskva s podozrenjem gledala nagradu za književnost. Možda je najbolje celokupnu rečenicu pobrisati ??--Rjecina2 (razgovor) 00:29, 30 decembar-просинац 2012 (CET)

Hmmm... a da ju naprosto skratimo na "Ipak, zanimljivo je kako je Sovjetski Savez u dugom razdoblju bio skeptičan prema Nobelovoj nagradi , vjerojatno najpoznatijoj svjetskog nagradi"? Tako bi dali činjenicu, a neka onda čitatelj prosudi i istraži kako i zašto? --Biljezim se sa štovanjem,Poe 00:33, 30 decembar-просинац 2012 (CET)

Ja sam skratio u skladu s tvojim prijedlogom pa javi ako je što problematično (osim gramatike) jer mi ta rečenica nekako ne leži--Rjecina2 (razgovor) 00:39, 30 decembar-просинац 2012 (CET)

Sve je sređeno :) --Biljezim se sa štovanjem,Poe 00:41, 30 decembar-просинац 2012 (CET)

Struktura

Ovako, ja bi svakako u sklopu razgovora o sovjetskoj književnosti govorio o cjelokupnom spektru razvoja sovjetske književnosti, dakle i o državnom i o disidentskom. Sada, u razdoblju pred Staljinov dekret, ja bih izdvojio jedan pasus o avangardu u kom bi spomenuo Majakovskog i futurizam, naslješe simbolističke poezije kod Mandeljštama i Ahmatove i, nešto o Jesenjinu s obzirom da su oni obilježili to razdoblje. Mislim da se tu slažeš?

Dalje, odmah bi se prebacio na teorijsku razradu socrealizma i tu bi svakako ubacio Maksima Gorkog i njegov doprinos. Sada, tu bi onda članak granao na jedan dio koji bi govorio o najvažnijim ostvarenjima socrealizma (Šolohov, Ostrovski, Višnjevski, .... tu računam na tvoju pomoć oko navođenja nekih drugih autora?), a drugi o razvoju "artističke književnosti" koja je naišla na osudu države. Tu bi, prije svega, ubacio Babelja, Zamjatina, Pasternaka, Solženjicina, Harmsa, (Platonova), Bulgakova, Brodskog...

Posljednji dio bavio bi se onom poststaljinističkom književnošću koja nije bila ni disidentska ni socrealistička, a tu bi nekako letili Jevtušenko, Trifonov, i još neke autore koje bi ti ubacio?

Sada, jedino pitanje je što s Iljfom i Petrovim, Tolstojem, Grossmanom i Beljajevim?

Naravno, svi ti pasusi i autori će bit obrađeni i skraćeni u velikoj mjeri u odnosu na sadašnju strukturu članka i to ćemo dovesti do željenih 20,000-25,000 bajtova.

Što misliš? --Biljezim se sa štovanjem,Poe 00:37, 30 decembar-просинац 2012 (CET)

Najjednostavnije bi bilo da nekako unaprijed odrediš 10.000 bajtova za razdoblje 1918-53 (35 godina) i 10.000 za ono kasnije (38 godina) pa u sklopu tih ograničenja sastaviš tekst.

Bilo bi dobro da možda ubaciš Buharina i njegovo vrlo popularno gotovo bi mogli reći propagandno djelo ABC komunizma iz 1920,a među zabranjenim knjigama kao zanimljivost također njegovo djelo "Kako je sve počelo" iz 1937/38 koje je zabranjeno do 1988. godine, a koje detaljno opisuje stanje Rusije 1900. godine i zašto su ljudi postali revolucionari (djelo je autobiografsko).--Rjecina2 (razgovor) 00:46, 30 decembar-просинац 2012 (CET)

Znači, prvo razdoblje, ugrubo - avangarda, socrealizam (bez Šolohova), Harms, Iljf i Petrov, (Platonov, Beljajev, Tolstoj), Zamjatin, Babelj, Buharin, a drugo - Jevtušenko, Brodski, Nabokov, Solženjicin, Erenburg, Šolohov, (Grossman), onaj s krimićima čijeg se imena ne mogu sjetit, Trifonov? Tako, nekako, ugrubo? --Biljezim se sa štovanjem,Poe 00:54, 30 decembar-просинац 2012 (CET)

Ja ti ovde pre svega samo pomažem u strukturi i mogli bismo reći oko par važnijih, popularnijih sovjetskih djela koja nisu baš previše poznata u zapadnoj europi.

U tom kasnijem razdoblju iznimno važan je časopis Novi Mir koji postaje u šesdesetim godinama središte sovjetskog slobodnijeg pisanja. To je časopis koji je u pedesetim godinama odbio štampati Doktora Živaga, ali je u šesdesetim godinama štampao Jedan dan Ivana Denisoviča i postao časopis koji je oduševljavao "Hruščovljevu djecu".

Julijan Semjonov najproslavljeniji majstor sovjetskog detektivskog romana.

Čingiz Aitmatov najproslavljeniji sovjetski pisac iz središnje azije. Na en wiki imaš tekst o njegovom djelu The Day Lasts More Than a Hundred Years

Boris Vasiljev i njegovo djelo А зори здесь тихие (повесть) (ruska wiki). Imaš 3 snimljena filma po toj popularnoj ratnoj knjizi

Bella Akhmadulina. U linku imaš o njoj,a spominju se i drugi najvažniji pjesnici postStaljinovog doba.

Vjerovatno sam ih puno preskočio kao braću Strugacki,ali...

Ti trebaš odlučiti koliko možeš ubaciti pisaca i djela u toliki prostor ....--Rjecina2 (razgovor) 01:20, 30 decembar-просинац 2012 (CET)

Ja sam u tvom imenskom prostoru napisao prvi dio do 53. koji, eto, ima taman oko 5000 bajtova, s tim da bi želio naglasiti da bi ja bajtove koji odlaze na reference, slike i poveznice stavio sa strane u odnosu na one koje otpadaju na čisti tekst, što bi mi svakako olakšalo rad. Kad pregledaš, samo javi treba li tu još išta sređivati da mogu obraditi i drugu struju (tu su mi još Babelj, Zamjatin, Iljf i Petrov, Harms i možda Platonov, Beljajev i Tolstoj) --Biljezim se sa štovanjem,Poe 13:16, 30 decembar-просинац 2012 (CET)

Ima mjesta na bacanje :)

Vidim da nisi stavio Babelja, Platonova, Iljf i Petrov, Zamjatina i tako dalje. Buharina i njegovu knjigu "Kako je sve počelo" koja realistično opisuje život u Carskoj Rusiji i razočarenje mladih intelektualaca nema smisla stavljati u tekst ako u njemu nema i drugih u SSSRu cenzuriranih ili zabranjenih knjiga tokom Staljinova doba (Buharin je knjigu napisao u zatvoru čekajući "pošteno suđenje" i pogubljenje).

Trenutačna verzija jasno opisuje književno stanje u SSSRu ili u prevodu ako čitaš tekst "otkriješ" da su jedine popularne knjige bile one koje glorificiranju revoluciju i partiju što govori više od bilo čega drugog--Rjecina2 (razgovor) 19:40, 30 decembar-просинац 2012 (CET)

O tome ću nastaviti, ali sam išao riješiti ovaj prvi dio. Sad ću ispisati ono što mi još ostaje (Babelj i co.) pa možemo dalje na poststaljinizam --Biljezim se sa štovanjem,Poe 19:45, 30 decembar-просинац 2012 (CET)

Dakle, u svom imenskom prostoru možeš vidjeti da sam razdoblje do 53., odnosno onaj gro staljinizma obradio i da sam ubacio i one struje koje se nisu uklapale u tadašnju estetiku. Mislim da sam bio poprilično objektivan, ali opet iscrpan te sam bitne podatke (dakle, Babeljev turbulentan odnos koji ga je koštao života i zabrana, ali ne i ulaženje u detalje; Platonov i ambivalentnost prema vlasti; Harms i prisilno pisanje dječjih priča; Zamjatin, zabrana i odlazak) sveo na objektivni minimum kog smatram ipak dovoljno bitnim za razumijevanje što tadašnje situacije što samih pisaca kao takvih. Sve skupa to dođe na nakih 9000 bajtova (kako mi Word kaže) bez slika, ali u sve su to ubrojane i poveznice i dodaci zbog padeža i sve ostalo tako da znaš, ali mislim da sve skupa nema 10,000 bajtova (mada možda pređe kad se dodaju reference, ali to je sekundarno). Prije nego krenem na poststaljinizam, koji je malo kompleksniji, htio bi čuti slažeš li se s ovakvom verzijom i treba li još što tu raditi --Biljezim se sa štovanjem,Poe 02:13, 31 decembar-просинац 2012 (CET)

Evo, ja sam napisao sve osim Trifonova i Semjonova, ali tu ne bi trebalo biti problema tako da bih te molio da ovo pregledaš i da riješimo ako ima kakvih problema i da krenemo na likovnu umjetnost ili štoveć ide sljedeće :) --Biljezim se sa štovanjem,Poe 04:05, 1 siječanj-јануар 2013 (CET)

Odnosno, evo, gotov sam sa svime. Prema mom Wordu, pasus sadrži izmneđu 15-19 tisuća bajtova čistog teksta (dakle, nisam brojao poveznice, kurzive i slike, a velika razlika ovisna je o tome brojimo li razmake ili ne, ali manje bitno) što mislim da je i više nego dovoljno da zadovolji sve kriterije. Valja još dodati reference, ali o tom po tom. Mislim da sam dobro uspio sve obuhvatiti, ako ima kakvih stvarčica za riješiti, tu smo :) --Biljezim se sa štovanjem,Poe 12:56, 1 siječanj-јануар 2013 (CET)

Napisao si 7 poglavlja i u svima govoriš više o cenzuri, a manje o djelima ili pišeš u stilu "On je bio režimski pisac" (u 4 poglavlja se spominje Staljin !?!?). Također imaš problem i s slikama, ali to je nevažno

Znam da su kod nas, na zapadu i na internetu puno poznatija djela i pisci koji su kritizirali SSSR,ali ovde bi trebalo biti to barem ujednačno ili ako hoćeš preciznije trebala bi više biti slavljena djela koja su se slavila u socrealizmu to jest SSSRu--Rjecina2 (razgovor) 09:39, 2 siječanj-јануар 2013 (CET)

Ja sam samo slijedio smjernice, za socrealizam, koje si mi ti zadao. Uostalom, ne razumijem, kako više govorim o cenzuri? :/ O cenzuri se govori kod Zamjatina, Pasternaka, Nabokova, Solženjicina (djelomično), Grossmana i Brodskog (to je samo novi dio), dok se o djelima govori kod Šolohova, Ajtmatova, Beka, Vasiljeva, Solženjicina (djelomično), Jevtušenka, Semjonova, Trifonova, Ahmaduline, Erenburga... omjer je 5,5:9,5 skoro duplo, ne razumijem gdje se sad govori o cenzuri? Ja naprosto ne mogu eliminirati svjetski renomirane autore (Brodski, Solženjicin, Pasternak) koje je prihvatila cijela svjetska zajednica na račun nekolicine autora koji su bili slavljeni u sovjetskom savezu. Zastupio sam sve autore koje si naveo, obradio dio koji se bavio i socrealizmom i disidenstvom, stvarno ne vidim što još :/ Ovo nije članak o socrealističkoj književnosti pa da ćemo krcati sve autore iz tog razdoblja i samo njih veličati (jer i to je POV), već članak o kulturi sovjetskog saveza čiji su sastavni dio bili svi autori...

Ne slažem se da bi trebalo slaviti djela socrealizma, jer je to POV, a ovo nije članak o tome tako da ni to nije uredu. Omjer autora koje režim nije cenzuirao naspram onih koje je cenzurirao je: 19 (Buharina, Babelja, Solženjicina, Harmsa sam brojao kao 0,5):10 dakle +9 za autore koji nisu cenzurirani i koje je režim prihvaćao (slobodno prebroj) tako da nemoj sad govoriti da je neujednačeno, jer ovdje sam u obzir uzeo sve autore. Nije ovo oda socrealizmu, nego prikaz obiju strana - s jedne strane su 19 autora odobravali, s druge strane su njih 10 zabranili i to je činjenica :/ Ne želim se ponovo prepirati ili stvarati novi sukob, ali, uzevši u obzir i tvoje izmjene, mislim da je dio o književnosti sada sasvim dobar, ali eto, govorit ću i poimenice, čisto radi statistike:

19: Vladimir Majakovski, Sergej Jesenjin, (nabrojena 4x0.5), Nikolaj Ostrovski, Vsevolod Višnevski, Mihail Šolohov, Čingiz Ajtmatov, Boris Vasiljev, Aleksandar Bek, Ilja Erenburg, Jevgenij Jevtušenko, Bela Ahmadulina, Jurij Trifonov, Julijan Semjonov, Iljf i Petrov, Maksim Gorki, Aleksandar Beljajev, Aleksej Tolstoj

10: Boris Pasternak, Osip Mandeljštam, Ana Ahmatova, (nabrojena 4x0.5), Andrej Platonov, Jevgenij Zamjatin, Joseph Brodsky, Vasilij Grossman, Vladimir Nabokov

Zanimljivo je napomenuti da je za sve ove autore (osim Zamjatina, Brodskog i Nabokova - dakle samo 3), naglašeno kako im je u jednom dijelu omogućen rad i naglašen je njihov doprinos, ali da su tek kasnije cenzurirani.

Bulgakova nisam svrstao nigdje jer je posebnost sam po sebi, ali on bi isto mogao pod 0.5 i za jedne i za druge tako da omjer ostane isti.

Problem sa slikama? Je li problem njihov odabir ili tekst u njima?

Mislim, suludo je da sam govoriš kako bi "trebalo slaviti socrealizam", pozivaš na to da tekst bude POV, a mene si kritizirao ranije zbog jednostrane perspektive...

Svakako, ja ovdje ne mogu puno više učiniti, osim ako ne želiš da, je li, još proširujem ovo poglavlje, što onda, naravno mogu, ali naprosto ne mogu, kao povjesničar umjetnosti, izbrisati autore kao što su Pasternak, Brodsky ili Solženjicin na račun anonimnih pisaca koji su poznati samo u SSSR-u, jer su i oni bili dio te iste kulture, a ovdje vršimo filtraciju...

Uz sve to, da se dotaknem i stilova i vrsta. Od pisaca socrealizma spomenuto je 8 autora (Šolohov, Ajtmatov, Ostrovski, Buharin, Gorki, Višnevski, Bek, Vasiljev). Nadalje, imamo 4 avangardna autora (1 futurist - Majakovski, 2 akmeista - Mandeljštam, Ahmatova, 1 posebnost - Jesenjin). Imamo 1 predstavnika krimića (Semjonov), 1 predstavnika urbane proze (Trifonova), 2 satiričara (Iljf i Petrov, Harms), 2 SF pisca (Tolstoj, Beljajev), 1 egzistencijalista (Platonov), 1 postmodernista (Nabokov), 3 postmodernistička pjesnika (Jevtušenko, Brodski, Ahmadulina), 1 povijesnog autora (Grossman), 1 avangardnog i modernističkog prozaika (Bulgakov), 1 antiutopijskog pisca (Zamjatin), 3 (recimo) disidenta (Solženjicin, Babelj, Pasternak - mada potonji to nisu bili) i 1 kojeg je teško svrstati (Erenburg). Dakle, ako je najgori omjer u korist socrealizma 8:4 (s tim da se i to 4 grana), onda ne vidim kako se ne ističu dostignuća socrealizma i kako bi se sad trebalo nakrctai još 10-ak autora socrealizma da bi to bilo bolje i objektivnije? :/ Molim te da mi to objasniš...

Činjenica da je Staljin počeo "jesti svoju vlastitu djecu" pa su tako stradali Buharin, Babelj, Platonov i slični ne igra ulogu u njihovom značaju. Ne radi se tu o Zapadu, internetu ili kritici... to je naprosto tako... Boris Pasternak i Solženjicin su bolji autori od svih onih koje si ti spomenuo kao ove nove... to nije do mene, to je do književne kritike i svakog tko se iole bavi književnošću..

Za kraj, omjer autora koji su kritizirali, nisu kritizirali ili su bili neutralni.

Kritika: Solženjicin, Grossman, Erenburg, Mandeljštam, Zamjatin, Harms, Jevtušenko, Bulgakov (8)

Ne kritika/pohvala: Tolstoj, Ostrovski, Šolohov, Iljf i Petrov, Višnevski, Ajtmatov, Vasiljev, Bek, Majakovski, Jesenjin, Gorki, Buharin, Trifonov (13)

Vrijednosno neutralni: Pasternak, Ahmatova (ona je tek kasnije kritizirala vlast, nakon ličnih tragedija), Brodski (cenzuriran jer je bio "pornograf"), Semjonov, Nabokov (nije se uopće bavio SSSR-om), Ahmadulina, Jevtušenko (jest kritizirao, ali to neutralizira njegova rastuča popularnost), Platonov (pisao je egzistencijalističke romane, ne kritiku vlasti), Babelj (samo Maria se navodi kao kritika, desakralizacija nije kritika, stradao zbog privatnog), Beljajev (10)

Dakle, i tu je omjer u korist pohvale države ili njezina ne kritiziranja. Ja sam ti iznio sve moguće brojke koje dokazuju kako je članak sada em bolji em objektivniji i kako nema potrebe za dodatnim krcanjem autora i knjiga koji su samo slavili režim, ako je njihov generalni književni značaj minoran. Gotovi svi autori koje sam ja naveo su tiskani i prevođeni (dobar dio ih ima i u našim knjižarama), dok za neke od onih koje si ti spomenuo ja nikada nisam ni čuo, a bar je moje poznavanje književnosti opširno. Svakako, brojke su ti, brojke govore same za sebe i mislim da sam dokazao kako članak, dapače, više naginje na "državnu" nego na "kritičku" stranu. Uz sve to, kako je spominjanje Staljina, koji je najviše obilježio povijest SSSR-a, loše? o.O

Toliko za sada :) --Biljezim se sa štovanjem,Poe 15:12, 2 siječanj-јануар 2013 (CET)

Ja sam komentirao dio teksta nakon Staljinove smrti. Onaj raniji dio je ajde kažimo OK.

U tom dijelu nakon 1953. godine ponovno smo se vratili na sistemsku pristranost.

Osnovni problem je naše razilaženje po pitanju velikih umjetnika socrealizma. Po tvom razmišljanju to su oni koje je zapad slavio i koje si ti učio, dok druge strane kod mene nema razlike između njih. Mislio sam da smo taj dio prošli kod priče o Nobelovoj nagradi koja bolje nego išta drugo dokazuje da je zapad forsirao sovjetske disidente,a ne sovjetske velike umjetnike

Što je napisano u tom delu teksta:

• 1)Ilja Erenburg i maleni Staljin i vlastita interpretacija tog dela. Ako ćemo se baviti "pojedinostima" zašto nema njegove osude disidenata i Pasternaka "koji ne razumije historiju"
• 2) Jevgenij Jevtušenko,Staljin i njegove "kontroverze". Hej čovek je optužen da je bio državni špijun u udruženju pisaca. Bio je zakleti komunist koji kritizira birokraciju što mu je dalo popularnost na zapadu
• 3) Brodski koji je postao poznat nakon što su podaci o suđenju izašli van
• 4) Solženjicin ako njega počnem komentirati pisat ću 7 dana

Moja poanta glasi da se 4/5 teksta o događajima nakon 1953 bavi disidentima,a dobar dio tih pisaca je postao poznat kada se posvađao s sovjetskom vladom što više nego išta kaže kolika je bila važna "umjetnička" vrijednost njihovih djela za slavljenje na zapadu--Rjecina2 (razgovor) 16:40, 2 siječanj-јануар 2013 (CET)

Ovako, kažem, ne želim izazivati nove sukobe, ne želim se prapirati, ali moram reći da mislim da ga sad već muzeš. Sam si gore rekao da članak treba "slaviti socrealizam" što je očito pozivanje na to da članak bude POV i napisan prosto iz istočnjačke perspektive. Ovo nije članak o sovjetskoj književnosti niti o socrealizmu i ja odbijam pretvoriti ga i u jedno od to dvoje sada kad sam ga skratio. Ja sam, što je razvidno, naveo one autore koji su najviše, iz neke objektivne svjetske perspektive, najviše doprinijeli razvoju i popularizaciji sovjetske književnosti i djela koja su izvršila najveći utjecaj na njezin razvoj. Marginalni poststaljinistički autori socrealizma ne spadaju niti u jednu kategoriju.

Uz dužno poštovanje, sam si rekao da se ti u umjetnost ne razumiješ, a ja stvarno ne znam gdje si ti učio o književnosti (jer ona nije politika) pa da autore socrealizma, od kojih možda 2-3 odskaču jer su ostali suhoparni i identični (to se i dešava kad su djela ideološka i politička), smatraš jednako kvalitetnima kao Pasternaka, Solženjicina ili Brodskog? Njihov privatni život je nebitan, ako su to sporni dijelovi, ja ću izbaciti podatke o njihovom odnosu s vlašću, ali bacati nebuloze da je Jevtušenko popularan samo na zapadu (bio je najpopularniji sovjetski pjesnik svog doba u svojoj zemlji), a da je Brodski postao poznat samo zbog suđenja (postao je poznat na zapadu, da... ali nije zbog toga dobio Nobela, nego zbog svog rada), a o Solženjicinu neću ni govoriti... to je autor kojeg danas prihvaća i suvremena Rusija i cijeli svijet, a ti ga diskreditiraš?

Što se Erenburga tiče, ja sam interpretaciju djela prepisao s en.wiki, jer djelo nisam čitao, tako da ni to nije moja interpretacija nego od nekoga za koga pretpostavljamo da je djelo pročitao (ako si ti pročitao pa znaš da je pogrešno, slobodno mijenjaj), a ako je struktura podataka sporna, dodat ćemo mi i to, ali, sjeti se, ti si taj koji mi je ograničio bajtove. Uostalom, sam si rekao - bez biografskih podataka (ako ne mogu napisati kako je država ubila Babelja, onda zašto bi pisao kako je Erenburg blatio Pasternaka?) :)

Moja poanta glasi: članak od 53 ima 10 pasusa... od tih 10, 2 su čisto uvodna i zaključna, dakle ostaje 8. Od tih 8 jedan govori o Erenburgu, koji je bio popularan novinar i komentator svog doba u SSSR-u (tekst se može modificirati), jedan o Grossmanu, što je činjenica, tako da je do 0.5:0.5. SLjedeći je o socrealizmu 0.5:1.5. Nabokov i Pasternak čine 1.5:1.5. Pjesnici... nabrojena su 3 pjesnika, za Jevtušenka sam samo rekao da je izazvao kontroverze bez posljedica (gdje sam ja pisao da se on sukobio s vlasti?), Ahmadulinu da je cijenjena, Brodskog da je istina tako da je tu kad neutraliziraš sve... ostaje 1.5:1.5. Solženjicin i Bulgakov 3.5:1.5 i onda, na kraju, Semjonov i Trifonov 3.5:3.5. Dakle... 1/5 novog teksta je vrijednosno neutralna jer je opisna, a od preostale 4/5, 2/5 govore o protudržavnoj literaturi, 2/5 govore o onoj koja je bila prodržavna ili popularna u državi. Dakle, brojke ti baš i ne štimaju (uostalom, tko je bio disident? Solženjicin i Grossman... Erenburg nije, Bulgakov nije, Nabokov nije, Pasternak nije, Trifonov i Semjonov nisu, Ahmadulina nije, Jevtušenko nije... možda, eto, još Brodski... ako su 3 autora 4/5 teksta?).

To što su oni tebi jednako vrijedni zbog nekakvog političkog spektra, to nema veze... Solženjicin, Pasternak i svi autori koje ti kritiziraš su po svim kriterijima bili bolji od svih onih autora koje si ti dodao tamo na popis... nisam to ja, pročitaj malo književnu kritiku u svijetu i kasnije što je govorila o samim djelima. Uostalom, čak i da nisu toliko kvalitetni, njihov je utjecaj na sovjetsku književnost nezanemariv... isto kao što je onaj Ostrovskog, Gorkog ili Šolohova u spektru socrealizma.

Prije mog konačnog prijedloga - još neki citati s Britannice, koju ti voliš citirati: From a literary point of view, unofficial literature clearly surpasses official literature. ([1], a o tome ja i govorim - ovo je književni dio, ne politički, ne znam zašto se toliko petljaš u ono što ne razumiješ - ako ljudi na Britannici to pišu, a bar je tamo jak peer review, onda ne znam tko si ti da to smatraš pogrešnim), Significant literary works written in the post-Stalin years include Pasternak’s poetic novel set at the time of the Revolution, Doctor Zhivago (first published in Italy in 1957), which sees life’s meaning as transcending politics. ([2] o Pasternakovom romanu). Naravno, spominju se tamo i drugi autori (Brodski, Trifonov, Bulgakov, Solženjicin) sve kao relevantni autori ruske književnosti sovjetskog razdoblja, a ako to čini Britannica, zašto mi ne možemo? Ali, ipak, mi smo ovdje ograničeni bajtovima (odnosno, ti si ograničio), a vršimo nekakvu filtraciju autora po značaju bez da se dovedemo u stanje da samo nabrajamo autore i djela jer ih ima previše za neku analizu (to odbijam - ako ćemo tako, ima Popis sovjetskih književnika pa ćemo se baciti na posao). Dakle, Britannica smatra da je moje struktura i isticanje "neslužbenih" autora sasvim uredu?

Ali, da sada dođemo do konačnog prijedloga. Ovako, članak više nije sistemski pristran, sadrži sve, pisan je jako objektivno (bit će i referenci) bez tendencioznosti i pretjerivanja. Njegova dužina je dostatna i uložio sam puno i previše vremena i truda i istraživanja u njegovo skraćivanje da bi sada to sve ponovo mijenjao. Ja ne planiram izbaciti ništa (neke tekstualne korekcije su moguće, dakako :D) jer nemam ni volje ni vremena tako da je moj konačni prijedlog ovakav (raspravljati možemo, ali izmjene, osim ako ti nemaš nekakav bolji prijedlog kog ću rado saslušati, idu u jednom od predloženih smjerova): Ja sam tamo obradio 4 pisca socrealizma + Trifonova i Semjonova, što je 6. Iz cijelog konteksta isključi Bulgakova i Ahmadulinu i usporedi brojke socrealista i disidenata. Za svakog disidenta "viška" ti slobodno navedi jednog autora socrealizma kog ću ja ubaciti i obraditi, ali onda moraš biti svjestan da će članak priječi dogovrenu granicu tako da oko toga ne bi smjelo biti problema i tako ćemo dobiti, ako ti već smatraš da je nepravedno (mada sam brojkama pokazao da nije), jednake omjere u svemu :) Ukoliko pak ne... gle, ja ću provjeriti s još nekoliko kolega oko svega ovoga, ali ovu skraćenu ću verziju staviti u glavni članak i ukloniti POV tag jer on više nije ni tendenciozan ni neobjektivan pa dalje možemo, ako si voljan, preći na likovnjake, muzičare i filmaše... dobro, arhitekturu isto, ali tu se, valjda, nećemo prepirati previše. Ti izaberi što ti više odgovara :)

Kažem, to što članak ne odgovara tebi ili to što se tebi ne sviđa struktura i misliš da bi trebalo više o ovom ili onom, to ne znači da je članak POV ili sistemski pristran. Uostalom, ako 6 pisaca (Solženjicin, Grossman, Brodski, Nabokov, Pasternak i, eto ti Jevtušenko, mada nije... dakle preuveličao sam) čine jedan članak od 20000 bajtova, dakle sve skupa oko 4000 bajtova (tako mi Word kaže), što je oko 1/5 ukupnog broja čini članak sistemski pristranim, onda ja stvarno ne znam što je onaj moj tendenciozni tekst bio, ako je ovo sistemski pristano --Biljezim se sa štovanjem,Poe 00:17, 3 siječanj-јануар 2013 (CET)

Sorry kolega izgubio si me odmah na početku ovog duugog odgovora kada si napisao "Ovo nije članak o sovjetskoj književnosti" (iako se tako zove dio teksta) i potom "objektivne svjetske perspektive".

Da pojednostavimo celu priču i uzimanjem engleskog/ruskog wikipedija rješenja to jest unutar djela teksta o sovjetskoj književnosti biti će napravljen još jedan dio veličine 5.000 bajtova koji će se zvati disidentska književnost (primjer imena) dok će drugi dio teksta također od 5.000 bajtova govoriti o socrealističnoj književnosti (oboje se misli na doba nakon 1953). To je na tim wiki napravljeno s tekstovima o sovjetskoj umjetnosti i sovjetskoj "podzemnoj" umjetnosti

Osnovna razlika u našem razmišljenju je da ja nemam mišljenja o tome da li je bolja, kvalitetnija službena sovjetska umjetnost ili ona disidentska pošto smatram i jedan i drugi PR sranjem u Goebelsovom stilu o kvaliteti umjetnosti.

Za kraj ću samo dodati da mi nikako nije jasna fascinacija Nobokovom pošto on nikako ne spada u sovjetsku književnost s čime se slažu sve druge wiki--Rjecina2 (razgovor) 08:14, 3 siječanj-јануар 2013 (CET)

Krenimo od početka. Mislim da je ovdje terminološki problem u pitanju - članak je samostalna jedinica koja govori o određenoj temi. Po tom kriteriju, ovo ovdje nije članak o sovjetskoj književnosti da se u njemu može napisati 100,000 bajtova teksta samo o tome, već poglavlje u sklopu članka Kultura Sovjetskog Saveza koje daje najvažniji i najosnovniji pregled u sklopu cjelokupne priče. Drugo, sam si rekao da se u umjetnost ne razumiješ, članak govori o umjetnosti, u umjetnosti postoje neki kritičarski objektivni kriteriji... ti se u njih ne razumiješ tako da ne vidim čemu ovdje spor u nešto u što se ne razumiješ... ja nisam imao pojma o neki elementima staljinizma tako da se tu nisam petljao kad si ti pisao svoj članak. Ovo nije politika, dovraga, niti u ovo treba petljati politiku. Ti se u politiku bolje razumiješ od mene, ali o umjetnosti nemaš pojma niti o artističkoj vrijednosti određenih autora i svega povezanog, a opet praviš probleme. Moj tekst nije politički (ne više) nego umjetnički i molim te da to ne miješaš :/ Nije ovo ništa zlonamjerno, ali morao sam odgovoriti na prvi dio, bez da provociram sukob :/

Tebi je, valjda jasno, da ova dva teksta koja si ti linkao govore o likovnoj umjetnosti? o.O Da se tu ne spominje nijedan književnik i da ta dva linka nemaju apsolutno nikakve veze s temom ove rasprave? Ne kontam... ja nemam više što napisati o disidentima, ja sam najvažnije autore tu naveo, a socrealizam ti, ako već nisi zadovoljan s aktualnih 8 autora, mogu proširiti. Uostalom, sve relevantne enciklopedije slažu se oko toga da nakon Šolohova socrealizma praktički i nema i da je razdoblje nakon 60-ih godina obilježila disidentska književnost, odnosno ona nesocrealistička... samo ti smatraš da ja tu krcam previše. Al, opet, dobro. Ako će članak imati 30,000 bajtova, ja ću dodati još imena i tako razrješiti dilemu?

Osnovna razlika u našem razmišljanju je ta što se ti po 'n-ti' put busaš time da ti nemaš nikakvo mišljenje i da sve to smatraš sranjem, a o svemu imaš mišljenje, sve kritiziraš i diskreditiraš gotovo svakog autora na političkoj bazi, što nema veze s književnošću. Ti, kolega, imaš mišljenje, kako si rekao meni, ne petljaj, i tvoje mišljenje je poprilično razvidno. Ali, kako ne raspravljamo tome, neću se na tome zadržavati da sukoba ne bude :/ Predložio si, ja sam prijedlog prihvatio i to je to.

S druge, pak, strane... Encarta (odakle sam prevodio tekst ruska književnost) kao i Britannica navode Nabokova među ruske autore sovjetskoga doba, (ne)svrstsvajući ga u emigrantsku književnost. Vidi... Nabokov je zadužio postmodernizam i mislim da je njegovo navođenje i pohvala u tekstu o Sovjetskom Savezu samo pohvala tom razdoblju, nikako kritika, a za sve to pogledaj sve kritike i pohvale na račun Nabokova i njegove revolucionarnosti.

Da sumiram, smatram da imamo konsenzus i kompromis... ja ću dodati još 10,000 bajtova teksta (50:50) temeljeno na tvojim smjernicama (za socrealizam) i svojim smjernicama (za disidente). Očekujem da nakon toga više nećeš prigovarati i da se na strukturu moga teksta (koja će biti objektivna i neutralna) više nećeš buniti i da će tako bit vuk sit, a ovca čitava i da možemo krenuti dalje. Tekstualne korekcije, kao i do sada, možeš učiniti, ja ću to jezično i stilski doraditi, ali daljnje sukobe i primjedbe više ne očekujem, mislim da sam toliko i zaslužio i da imam to pravo :)

Do sljedećega puta --Biljezim se sa štovanjem,Poe 12:20, 3 siječanj-јануар 2013 (CET)

Pogledaj ovo. Nabokov je najpoznatiji predstavnik emigrantske, belogardejske književnosti (ali također ruske), ne sovjetske, ali nema veze....

samo još jedna sitnica...

Ja ću napisati 5.000 o socijalističkom realizmu u SSSRu,a ti ćeš 5.000 o disidentskoj književnosti ?--Rjecina2 (razgovor) 12:43, 3 siječanj-јануар 2013 (CET)

And yet, svi ga navode u tom razdoblju... :/

Može, ali to ne uključuje uklanjanje sadržaja i brisanje određenih imena i autora... Ako treba, napiši svojih 5,000 zasebno pa ćemo uklopiti. Rekao sam da ne pristajem ni na kakvo uklanjanje sadržaja, a tvoja biti će napravljen još jedan dio veličine 5.000 bajtova ni po kojoj definiciji ne znači - sad ćemo mi ukloniti pola sadržaja i sve to ponovo, već znači da ćemo na postojeće napraviti, još, jedan, dio... --Biljezim se sa štovanjem,Poe 12:56, 3 siječanj-јануар 2013 (CET)

Ja sam bio maknuo iz onog teksta pisce koji su ostali lojalni "partijskoj" doktrini pošto ću ih iskoristiti u svom dijelu teksta. One koji su prešli na "tamnu" stranu sam pustio tamo za tvoj dio teksta--Rjecina2 (razgovor) 13:00, 3 siječanj-јануар 2013 (CET)

Dobro, ja sam izmjene vratio, neka zasad stoje pa ćemo vidjeti. Da ne skačem pred rudo, sačekat ću da to napišeš (mogu očekivati danas?) svoj dio pa ću donijeti procjenu, ali, kao što sam rekao, nisam pristajao ni na kakvo cijepanje teksta --Biljezim se sa štovanjem,Poe 13:02, 3 siječanj-јануар 2013 (CET)

Sada je gotovo. Možeš ako želiš pročitat kako bi po meni trebao izgledati tekst o umjetnosti (u ovom slučaju književnosti)--Rjecina2 (razgovor) 14:46, 3 siječanj-јануар 2013 (CET)

Iz čega se vidi kako se u književnost i ne razumiješ najbolje, kao i to da me nisi slušao, ali dobro, učinio sam potrebne korekcije. Uz sve to, tvoj je tekst toliko POV i prosovjetski da je to bilo sistemski pristrano, a ne ono moje, tako da ću revidirati izmjene.

Dakle, idemo od samoga početka. Malo sam u uvodu stilski revidirao vezano za Novij mir, ali mislim da tu neće biti spora.

Po pitanju Ilje Erenburga, tvoja pseudoglorifikacija komunističkog partiotizma je blago ublažena, a uklonjeno je da je blatio Pasternaka. Zašto? Isto kao što sam ja odustao od toga da se država iživljavala na Babelju, Brodskom, Mandeljštamu i Solženjicinu, isto tako sam odustao od toga da sam pisao kako je Pasternak otvoreno branio Mandeljštama, tako ni ovdje nema mjesta privatnim razmiricama koje nemaju nikakve veze s tekstom ili temom članka. U taj dio ću, s obzirom na njihovu suradnju, uklopiti i Grossmana.

Dudinceva si tako prekrasno uobličio tako da ispada da je žrtva Zapada, tako jednostrano, bez da si napisao i točke od toga da ga je država (pa i sam Hruščov) popljuvala, da je čovjek pao u nesvijest kad ga je Unija pisaca napala (referencirane tvrdnje na en.wiki) pa sam i taj podatak dodao da bi bilo apsolutno objektivno.

Šolohova sam nešto sitno stilizirao, izbacio nepotrebni komentar o Nobelu i dodao Uzoranu ledinu.

Sljedeć sam isto malo stilski dotjerao da liči na nešto i odvojio dva pisca, s tim da sam kod Iskandera dodao ime priče i činjenicu da je, isto tako kao što je popljuvao Hruščova, popljuvao Staljinovu (jer Staljin je bio taj koji je glorificirao onu budalu Lisenka) pseudogenetiku. Valja napisati kome se sve rugao :D

Pjesnici... Ahmadulinu i Voznesenskog nisam dirao, ali sam Jevtušenka malo stilski korigirao, dodao kako on u matičnoj zemlji nije imao posljedice i dodao da je bio javni pjesnik, jer to je i bio. Zašto si, samo, uklonio podatak da je on bio popularan i u SSSR-u? o.O U konačnici sam maknuo onaj tvoj popis neobrađenih imena jer sam rekao da ne želim nabrajanja bez kritičkog osvrta.

I za kraj... dio koji je kronološki zadnji sam tamo i spakovao i malo uredio redoslijed, ali to je, u suštini to. Bondarev i Semjonov su nepromijenjeni (s tim da sam uklonio POV 'hvaljena' - bolji termin), a za Trifonova sam dodao kako je urbana proza bila dezideologizirana, što i jest (to je i cijeli cilj pravca) te kako je prihvaćen i u svijetu (Nobel '81.).

Ova verzija je sada dobra, mislim da si ti dobio sad svoje i ja svoje i sad ostaje da ja napišem svoje, što ne? --Biljezim se sa štovanjem,Poe 15:50, 3 siječanj-јануар 2013 (CET)

Ja sam u testu sada iskombinirao naše dvije verzije s tim da sam neke stvari dodao, za moj dio, koje si ti ranije uklonio, ali kako si ti dodavao i pojačavao svoje, bilo je nužno neke stvari i vratiti. Ja sam s ovom verzijom apsolutno zadovoljan i to je sve što imam za reći. Čekat ću repliku pa postaviti da možemo na likovnu umjetnost.

Još nešto, imaš tamo... poveznicu na glavni članak. Stavio sam ju tu namjerno da, ako imaš volje, napišeš i glavni članak u kojem ćeš obuhvatiti sve ono što tamo nije stalo, čemu nije bilo mjesto i... sve što je napisano proširiti --Biljezim se sa štovanjem,Poe 16:09, 3 siječanj-јануар 2013 (CET)

Ne razumem onaj dio o glorifikaciji i pristranosti.

Moj dio teksta ukratko, jednostavno bez pretjeranih komentara prikazuje književno stanje, književni život u SSSRu. Ako su potrebna daljnja objašnjenja onda da kažem da moj dio teksta prikazuje koji književnici i koja djela su bili popularni među stanovništvom SSSRa. Ako se taj dio ne može razumeti i prihvatiti ja stvarno ne znam što da kažem

Fascinaciju ideoligiziranom ili ne književnosti bilo bi dobro ostaviti pred vratima.

Budi ljubazan pa prestani ubacivati "bedastoću" o knjizi Otapanje koja glasi:"Roman na simboličan način govori o "zaleđenom" razdoblju staljinističke umjetnosti koje se, njegovom smrću, počelo postepeno "otapati" i liberalizirati". Tko je to bubnuo u originalu ??--Rjecina2 (razgovor) 16:35, 3 siječanj-јануар 2013 (CET)

Tvoj članak je tako pristrano ishvalio i glorificirao neke autore, dok si sve ostale nastojao diskreditirati, kao i Zapad, da je to nešto strašno... :/

Da... pa so zato uklonio da je Jevtušenko bio javni pjesnik, da je osnovna umjetnička ideja urbane proze dezideologizacija? Ma čuješ li ti sebe? o.O

Thus the novel can be seen as a representation of the thaw, and the increased freedom of the writer after the 'frozen' political period under Stalin. - objasni mi ti zašto bi roman koji govori o raspadu jednog braka bio uzet kao simbol cijelog razdoblja? o.O Ja sam ti u testu postavio konačnu verziju, tvoje recentne izmjene na svom 1953 tekstu su opet nekorektne. Why?

Dudinceva si tako, isprva prikazao da je ispalo kako je samo Zapad rezultirao njegovim odbijanjem, bez da si spomenuo da ga je vlast uništila! Kad sam ja to dodao, onda si to... ublažio. E pa ne može tako, stvar je principa. Tvoja prva verzija bila je jednostrana i pristrana, sada će biti ovakva.

Jevtušenko nije imao nikakvih posljedica... zašto si, opet, uklonio činjenicu koja, opet, ide u prilog liberalizaciji kulturnog života? o.O

I, zašto si uklanjao činjenicu o Nobelu za Trifonova? o.O I to da je osnovna postavka urbane proze dezideologizacija? :S

Oni dodatni autori sada mogu ostati, dodam ih.

Objasni, molim te --Biljezim se sa štovanjem,Poe 16:49, 3 siječanj-јануар 2013 (CET)

Nakon avangardnih pisaca 1920-ih.... koji su to bili veliki pjesnici do 60-ih? :/ --Biljezim se sa štovanjem,Poe 17:25, 3 siječanj-јануар 2013 (CET)

Nemam nameru uopće objašnjavati Dudinceva. Čisto za informaciju njegova nova djela su bila slobodno objavljivana više od 10 godina nakon te kontroverzne knjige ??

Porota još nije glasovala da li je Jevtušenko iznosi stvarno svoje mišljenje takozvanim kontroverznim radovima ili je bio provokator.

Ono si prekopirao s en wiki gdje je također bez izvora. Znaš onu priču da svatko ima svoje mišljenje.

Skoro je dobio Nobela zvuči nebulozno i nevažno. To je isto kao da ubacim da Krleža nije dobio Nobela nego ga je dobio Andrić jer je on bio politički podobniji (postoji jedna takva priča ili mit)

Čisto za informaciju ja sam u prvoj verziji one pjesnike samo nabrajao zbog 5.000 bajtova

Odgovor na dodano pitanje bi bio predugačak, ali ajde da ipak ubacim njih dvoje Margarita Aliger i Olga Bergholz. Problem s pjesnicima tog doba je da su se oni interno proslavili ratnim poemama pošto ih je WWII trajno obilježio (i ujedno su zbog toga postali primjer socrealističke književnosti)--Rjecina2 (razgovor) 17:38, 3 siječanj-јануар 2013 (CET)

Dudincev je sada, recimo, uredu.

Erenburg... ovako, jesi li ti čitao roman? Ako jesi, onda ću ja pristati na tvoje. Ako nisi, ti si taj koji bez ikakvoga dokaza pobijaš neku tvrdnju i pozivaš se na interpretaciju nečega što nisi čitao. Ja se, s druge strane, pozivam na en.Wiki kao svoj izvor jer računam da je to napisao netko tko je malo više informiran o romanu od nas dvojice. Dakle, tu kompromisa nema, dok ne nađeš neku tvrdnju koja bi opovrgla simboličko značenje romana (jer prosto je logično da roman o bračnim razmiricama ne bi "stoviro" cijelu jednu epohu i izazvao tolike kontroverze), interpretacija s en.wiki stoji jer ona nije ni POV ni pristrana ni štoveć. Ona je čisto interpretativna. Ako želiš da ju oklonim, dokaži suprotno ili dokaži da je POV.

Što se Nobela tiče... odgovori mi na sljedeća pitanja i tako ćemo to razriješiti: Je li činjenica da je nominiran za Nobela POV? Je li lažna? Je li uvelike remeti broj dogovorenih bajtova? Kako vjerujem da je odgovor na sva ova pitanja 'ne', činjenica da je nominiran stoji jer ide u prilog njegovom svjetskom renomeu. Znači, kod te dvije stvari ostajem čvrsto pri svome.

Ok... njih dvije nisu ni blizu pjesničke kvalitete i renomea već navedenih, ali dobro... rečenica treba biti preformulirana, odnosno skraćena na princip "Hruščovljeva liberalizacija dovela je do novog procvata poezije, koji je uvelike podsjećao na utjecaj iste u doba avangarde"? Tako nekako?

Toliko za sada --Biljezim se sa štovanjem,Poe 21:44, 3 siječanj-јануар 2013 (CET)

Napravio sam dvije izmjene vezane uz Jevtušenka i tezu o pjesnicima u testu pa pogledaj slažeš li se s time --Biljezim se sa štovanjem,Poe 23:02, 3 siječanj-јануар 2013 (CET)

Činjenica da je nominiran za Nobela je OK za tekst o njemu, ali potpuno nevažna za ovako kratak tekst o sovjetskoj književnosti. Strukturalno važniji bi bio podatak u stilu "taj i taj pjesnik je s svojom gradskom poezijom (primer) dostigao iznimnu popularnost kod stanovništva što mu donosi Staljinovu nagradu i mnogo druge počasti"

Čisto teoretski govoreći onu rečenicu si ti mogao ubaciti na en wiki ili netko s još manjim znanjem o SSSRu. Wiki pravila su vrlo jednostavna po pitanju "kontroverzne" izjave. Onaj koji ju stavlja, insistira na njoj mora dati izvor !?

Hruščovljeva izjava ostaje vani ili treba biti gadno preformulirana,ali o tome više u nedjelju.

Ponovno ću naglasiti da je osnovna razlika između nas dvoje u činjenici da ja poštujem umjetnost uz koju se 290 miliona Sovjetskih državljana rađalo, živjelo i umiralo dok ti smatraš da je ona niš koristi i da je jedina stvarno vredna umjetnost ona disidenata slavljenih na zapadu. Po mom razmišljanju tvoje gledište je tipični primer zapadne indoktrinacije--Rjecina2 (razgovor) 08:56, 4 siječanj-јануар 2013 (CET)

Ovako... ovaj je članak ipak "moj", u umjetnost se ipak više razumijem i uložio sam u sve ovo puno više živaca i truda nego ti. Bio sam maksimalno susretljiv, dozvolio sam ti veliku slobodu uređivanja mog teksta (jer ovo nije planirano kao suradnja) i tu si slobodo maksimalno iskoristio. Podatak za Nobela o Trifonovu ostaje.

Ona izjava nije ni počemu kontroverzna, Rječina :S Ja rečenicu nisam ubacio, znam da nisi optužio, ali nisam i vodimo se good faith logikom da ju je ubacio netko tko o djuelu zna više. Ja sam pravnik, u mojoj praksi vrijedi "teret dokazivanja leži na tužitelju", dakle, ukoliko smatraš da se ta izjava treba ukloniti, to moraš i dokazati. Iz čisto logičke interpretacije - djelo koje je inspiriralo cijelu jednu epohu i izazvalo buru je napravilo to samo zato što govori o raspadu jednog braka? Pa to nema logike čak ni u Sovjetskom Savezu tako da je smisleno zaključiti da sve to ima neku simboliku povezanu s naslovom. Dakle, dok ne dokažeš ono što imaš (pročitaj roman, informiraj se, što da ti kažem?), i ta će rečenica ostati.

Ako na to misliš pjesnike, rečenica će, nakon razmišljanja, glasiti ovako: "Šezdesete su godine bile obilježene i nekolicinom velikih pjesničkih imena". Tu spora također više neće biti.

Prije nego da ja naglasim - ovo umiralo si dobro rekao... Gumilev, Babelj, Mandeljštam, Platonov, Bulgakov... svi su oni umrli za tih istoh 290 milijuna ljudi... svi... ali ih je država popljuvala kao da su zadnje smeće samo zato što joj se nisu dopadali. Problem nije bio u sovjetskom narodu, nego u trulom, glupom i pokvarenom vodstvu sovjetske države za vrijeme i nakon Staljina (uz izuzetke Hruščova, Andropova i Gorbačova). Ja sam svoj stav i svoje mišljenje rekao, ako misliš da sam zapadno indoktriniran, drži se ti svoga, a neka mene i moje indoktrinacije takva kakva ona jest. Daljnja naglkašavanja mišljenja (kojeg sad naglo, gle, imaš... do prije 3 poruke si tvrdio da ga nemaš?) i procjene mene me apsolutno ne zanimaju.

Da zaključim... još ću jednom komparirati koje si izmjene učinio u svom izdvojenom tekstu i usporediti ga s onim koji stoji u testu. Ako što treba, izmijenit će se sukladno ovome svemu što sam rekao. ČLanak više nije neobjektivan, više nije tendenciozno napisan, prikazuje stvari s obje strane (ti si svoje, bogu hvala, nakitio) i ja ću su dati tu slobodu da ga, do kraja dana, kopiram u članak, uklonim oznaku o neutralnosti i nastavim s radom na svemu tome, a ti možeš ili pomoći ili se povući, ali sada me stvarno više nije briga. Da cijeli svijet zna, bio sam odviše susretljiv, komunikativan, prvi sam te ja pozvao na suradnju, da se vratiš, činio sam mnogo kompromisa i radio po togovoru, a ti si taj koji ovo sve muze, koči i obustavlja zbog tri rečenice... ako su te tri rečenice toliko sporne u cijelom tekstu, ti se povuci iz ove rasprave, a mene pusti, ali ideje POV tekstu ili tkoznačemu više zaboravi jer je tekst doveden na jednu objektivnu, nepristranu i dvostranu razinu.

Pozdrav --Biljezim se sa štovanjem,Poe 15:36, 4 siječanj-јануар 2013 (CET)

Nota bene, da te oslobodim posla, pronašao sam barem 3 izvora koji idu u prilog tvrdnji o romanu koja će biti navedena tako da, molim lijepo, ne petljaj više :) --Biljezim se sa štovanjem,Poe 16:25, 4 siječanj-јануар 2013 (CET)

Možda nisam jasno definirao pitanje, pa da ga ponovim:

"O čemu bi po tebi ovaj tekst trebao govorit ?"

Molim bez spamanja. Pitanje je vrlo jednostavno i moguće je dati vrlo jednostavan, kratak odgovor !?--Rjecina2 (razgovor) 20:05, 6 siječanj-јануар 2013 (CET)

Možda ja nisam bio jasan u svom odgovoru. Ne namjeravam se više raspravljati oko ovoga i oko tvojih upita na koje si već dobio odgovore. Ja sam učinio što sam rekao... ako imaš kakav konkretan teksutalni prigovor, idemo riješit, ako i dalje misliš must ovo do nedogleda, moju podršku nemaš. Kad si ti uklonio i moju priču o atentatu na Franz Josepha stavio u novi članak, ja sam nakon toga odustao od rasprave - rekao si da se ne uklapa, izdvojio si u svoj članak i to je to. Isto tako, našao sam ti izvore, popravio rečenicu i ostavio sasvim relevantan podatak. Dakle, da budem jasan nemam namjeru raspravljati se strukturalno i filozofski oko svega ovoga. Postigao si što si htio, dobio si "ravnopravnost" i skraćenost, članak više nije POV i nemam se namjeru raspravljati oko strukture i svega ostalog. Ako imaš kakav konkretan sadržajni prigovor, idemo riješiti, ako ne... samo mi odgovori, isto tako s da/ne, želiš li dalje sudjelovati u oblikovanju ovog članka (pa da krenemo)?. Uzgred, tvoje pitanje smatram deplasiranim i krajnje bezobraznim s obzirom na kilometre teksta i truda. Ako tebi neke stvari nisu jasne, to nije moj problem --Biljezim se sa štovanjem,Poe 20:55, 6 siječanj-јануар 2013 (CET)

Mi smo radili na tekstu i odjednom si došao na ideju da je tekst OK ?????

Bez brige ja ti vraćam POV pošto je on i dalje POV. U cilju mira u kući dao sam prijedlog da ja napišem dio o sovjetskoj književnosti nakon 1953, a ti o disidentskoj. Ti si izmasakrirao moj dio, prilagodio ga tvom ideološkom razmišljanju i potom spojio s ostatkom teksta. Nema šanse !!??

Tokom ove naše saradnje bilo je očito da naš "stručnjak" nema pojma o sovjetskim piscima koji nisu prebjegli na zapad

Ona 2 izvora su ti da se valjaš od smijeha pošto ih niti ja niti ti ne možemo čitati. Mogu ja reći da je Šolohov u svojoj knjizi koju niti ja niti ti ne možemo pročitati rekao o tom djelu.....--Rjecina2 (razgovor) 22:10, 6 siječanj-јануар 2013 (CET)

Vrati, ja ću ga ukloniti. Slobodno, možemo napravit ovdje revert rat, nije meni problem, jer ono... ako ćeš se ti prijetiti meni, e pa budem sa i ja prijetio tebi. Ti si napisao svoj dio o svojetskoj književnosti, ja sam samo dodao istinite podatke (Dudincev), uklonio ideološka veličanja (Erenburg) i dodao sasvim relevantan podatak o Trifinovu. Ništa drugo ja nisam mijenjao (dobro, osim još uklonio dio o kontroverznosti stila Jevgenija Jevtušenka i zamijenio ga da sovjetska vlast nije reagirala, što i nije, bogu hvala) niti masakrirao.

Kad ti već fino tako govoriš, je li... o ideologiji, ja ju nigdje nisam spominjao, ti spominješ ideološke nazore... ti si svoj dio napisao, ja sam svoj dio ostavio kakav jest, osim što sam neke dijelove dodao i vratio... imao si tu slobodu korigirati ga, imaš i sada, jelte, ali nisi to iskoristio, pa što ja da ti radim?

Inače, jedan izvor je web izvor, dakle svaki idiot s internetom ga može pročitati, drugi izvor ti je knjiga koji imaš, u cijelosti, dostupnu na Google Booksu i možeš ju pročitati, a pisali su ju ljudi s Cambridgea... valjda su i oni ideološki potkopani kad pišu o radnji i interpretaciji djela? :D Vidiš, sad postaješ već toliko bezobrazan da i izvore diskreditiraš. No, no... Rječina, no no... ili, kako bi Japanci rekli, dame, dame.

POV će ti stajat tek onda kad obrazložiš, argumentirano, zašto je i ovaj dio teksta POV, što je i po pravilima Wiki pa budemo dalje vidjeli :) --Biljezim se sa štovanjem,Poe 22:25, 6 siječanj-јануар 2013 (CET)

Na ovoj stranici postoji 55.000 bajtova koji objašnjavaju POV tako da oko te oznake neće biti revert ratova. To je jedina sigurna stvar nakon što si do sada već ovde bezrazložno brisao tagove od administratora.

Pročitaj ponovno način ophođenja na wiki pošto si ga očito zaboravio !!!

Izvor broj 28 i 29 ne govore baš ništa što se može pročitati, dok izvor 30 kaže da otapanje retrospektivno poštuje temelje Staljinističke kulture više nego što ih napada ??

Ostajem pri onom od početka ili ako hoćeš da drugačije definiram dio Književnost možemo podijeliti na manje poddijelove:Socrealizam (ili Staljinovo doba), Sovjetska književnost (nakon 1953), Disidentska književnost.

Oko prvog dijela smo se složili, ja pišem drugi, a ti treći.--Rjecina2 (razgovor) 22:55, 6 siječanj-јануар 2013 (CET)

Ti zaboravljaš da sam i ja admin? Rekao sam ti fino, ti stavi, ja ću ukloniti jer nemaš nikakvog objašnjenja o tome da je tekst POV.

Izvor broj 28, na stranici broj 82, samo što se ona mora pronaći pod linkom kog sam dao (promućkat malo, zar ne?), govori točno ono što sam napisao, a to je indirektno navedeno u izvoru broj 29. Izvor broj 30 govori o tome da je Erenburg kritizirao Staljina i komuniste, a ne da je bio nekakav odani patriot i aparatčik ispunjen idealima, kako si ti napisao.

Ja ostajem pri onome što sam rekao u posljednjoj poruci. Ako imaš nekakvu konkretnu zamjerku mome tekstu, citiraj pa ćemo riješiti i to je jeidni odgovor kog ćeš od mene dobiti od ove poruke pa dalje. Više na ove gluposti neću odgovarati, puna mi je kapa, a ti radi kako ti drago :) Ako si moga se onda povući pa raditi scene pa se vratiti, možeš i sada --Biljezim se sa štovanjem,Poe 23:08, 6 siječanj-јануар 2013 (CET)

Ti si već danas ovde zaradio blok kada bi ovo bila uređenija wiki.

Ja znam što je Erenburg govorio i za što se zalagao mnogo, mnogo bolje nego ti. To sam ovde već dokazao s drugim primjerima :)

Promućkaj malo pa mi javi što piše na 82 stranici pošto ja mogu čitati samo 81 stranicu !? Verovatno ti bolje mućkaš od nas drugih korisnika.--Rjecina2 (razgovor) 23:23, 6 siječanj-јануар 2013 (CET)

Samo ti prijeti :)

Istina, vidim da je Google sad uklonio 82. stranicu s pregleda tako da tu ne mogu ti kazati da ju pregledaš, ali činjenica stoji da je pisalo to na toj i toj stranici, ja sam sve fino referencirao i dao ti ISBN, a ti nabavi knjigu pa dokaži da nije inače ne znam ja tko će ovdje imati problem s time što obevzrjeđuje izvore? --Biljezim se sa štovanjem,Poe 23:26, 6 siječanj-јануар 2013 (CET)

Ja ne pretim nego govorim činjenično stanje jer što bi ti se dogodilo na en wiki da si tamo koristio u razgovoru s drugim korisnikom pojam idiot ???

Znači stavio si jedan lažni link za izvor + jedan koji se ne može čitati i čovek bi ti trebao verovati da govoriš istinu ???

Teško gotovo nemoguće je vjerovati korisniku koji u izvoru broj 30 Staljinovog kritičara. Taj izvor govori:

"Ehrenburg had broken with several of the canons of socialist realism enforced under Stalin. In the novel, justice does not immediately triumph, although it does in the end, and Communists are not the best part of society. Loyal servants of the Soviet system are shown to be self-serving sycophants. Ehrenburg had a tangled record as a reformer and Soviet loyalist. He lived in Paris for many years before and after the October Revolution, serving as a foreign editor of Soviet newspapers, returning at intervals to the USSR. Although many of his friends disappeared in the purges, he managed to survive, returning to Moscow in 1941 and working as a war correspondent. He received the Stalin Price in 1942 and 1948, and the Lenin Peace Prize in 1952. He even served as a Deputy to the Supreme Soviet from 1950. In retrospect, THAW tends to honor the tenets of Stalinist culture more than it defies them."

Možeš li ti objasniti gdje to vidiš ?--Rjecina2 (razgovor) 23:42, 6 siječanj-јануар 2013 (CET)4

Boldao sam ti. Uostalom, kako se Taj roman, kao i kasnije aktivnosti Erenburga, prikazuje novu vrstu sovjetskog pisca koji kritizira raniji sustav., kosi s tim? :/

Rugala se sova sjenci :3

TO su me i na hr.wiki naučili... "pretpostavljajmo dobru namjeru". Ono nije lažni link, a ti kako hoćeš, a knjiga... ja ti mogu obećati da sam to našao u toj knjizi u sklopu Googleda i mogu ti ovdje obećati da, ako ti dokažeš suprotno, da ću ja do kraja svoje Wiki karijere pisati samo o Digimonima i ničemu drugom. Knjiga postoji, nađi knjigu i dokaži da nije tako. Rekao sam ti "teret dokazivanja leži na tužitelju".

Vidi, umoran sam, objasnio sam ti sve što sam ti imao. I previše. Ako imaš kakvih konkretnih pritanja vezanih uz tekst, da to riješimo, reci, ako nemaš, ostavi me, molim te, na miru jer ću ovo, unatoč dobroj namjeri, početi tumačiti kao maltretiranje, zlostavljanje i ometanje u radu na Wikipediji, što je itekakva osnova za blok. Valjda imaš svog posla na ovoj Wikipediji, ako imaš, pusti mene da radim svoj, ti radi svoj i mirna Bosna. Ti si pisao dio teksta, ja sam pisao dio teksta, ako nemaš nikakvih prigovora na onaj moj dio teksta, ja idem na likovnjake, a ti ako ćeš sudjelovat samo mi reci. Ako u sljedećoj replici ne odgovorit na moj upit, ovo je već 2-3 put, onda ću to shvatiti kao da nemaš više volje i raditi sam.

Odustao bih ja još davno od ovog, ali sam previše vremena uložio u sve ovo da bi se povukao. Sad ti obećajem, ako nemaš ništa vezano ta tekst, ja se ovdje više neću obraćati i idem raditi --Biljezim se sa štovanjem,Poe 23:55, 6 siječanj-јануар 2013 (CET)

Pa kod tog dokaza tvog POVa sam te čekao.

Kada sam ja napisao "Taj roman, kao i kasnije aktivnosti Erenburga, prikazuje novu vrstu sovjetskog pisca koji kritizira pogreške sovjetskog sustava, ali istovremeno gaji jake domoljubne osjećaje i simpatije prema komunističkim idealima"

Ti si ovaj drugi dio pobrisao jer valjda nitko ne smije biti sovjetski ili komunistički rodoljub ?

Također ti uopće ne želiš razumeti da ja uopće nisam dirao tvoj dio teksta samo zato što želim da ti pustiš moj deo teksta.

Ovaj dio teksta je POV jer pola ili čak više od pola rečenica direktno govore o cenzuri i represiji ? Pošto se pozivaš na druge wiki moje pitanje glasi na kojoj ti to wiki vidiš da se toliko trubi o represiji u razdoblju nakon 1953 ???--Rjecina2 (razgovor) 00:08, 7 siječanj-јануар 2013 (CET)

1. ali je, zbog razilaženja s državnom verzijom povijesti, njegovo djelo zabranjeno, a Mihail Suslov je rekao kako se ono neće moći tiskati barem 200 ili 300 godina.[33][34]
2. Sovjetski cenzori roman nisu prihvatili[37] zbog čega je prokrijumčaren u Italiju, gdje je prvi puta i tiskan, a Pasternak se ubrzo našao na udaru kritika (što države što umjetničkih krugova) nakon što mu je uručena Nobelova nagrada za književnost 1958. godine, koju je zbog pritiska morao odbiti,[38][39] postavši prvi autor koji je to učinio.
3. Zbog kontroverzne tematike, Nabokov je imao problema s tiskanjem svog magnum opusa, a nakon što je objavljen, sovjetski su ga cenzori promptno stavili na popis zabranjenih knjiga.
4. Cenzori su njegovu poeziju smatrali vulgarnom pornografijom, a sam je pjesnik poslan na psihijatriju i naposlijetku uhapšen.[45] Sa samo 24 godine, Brodski se uspio profilirati na sudu[46] tako da su za ukidanje dosuđene mu kazne apelirali neki od najznačajnijih umjetnika tog vremena (Šostakovič, Sartre, Jevtušenko).[47][48] Ipak, Brodski će nakon oslobođenja samo kratko boraviti u Lenjingradu, nakon čega odlazi u Sjedinjene Države gdje nastavlja pisati ljubavnu poeziju. Godine 1987. uručena mu je Nobelova nagrada za književnost.[49]
5. Njegovo remek-djelo, roman Arhipelag GULAG, nije službeno objavljeno (samo preko samizdata), a pisac je 1974. godine uhapšen i izgnan iz Sovjetskog Saveza, nakon čega je i primio Nobelovu nagradu koja mu je dodijeljena četiri godine ranije.[52]
6. Ipak, mada je Bulgakov za života uživao osobnu Staljinovu protekciju (umro je 1940.),[53] roman nije objavljen sve do 1967. godine, ali u revidiranom obliku bez 12% originalnog teksta,[54] koji je bio dostupan samo preko samizdata.

Ja sam izvukao sve dijelove iz drugog dijela teksta koji govore o cenzuri i represiji. Ako je to pola... ja sam helikopter. Ti mi nađi gdje to se još govori direktno o cenzuri i represiji, a da to samo po sebi nije bila činjenica. Čovječe, cenzura i represija umjetnosti su bili sastavni dio sovjetske kulturne scene, to što ti to negiraš, to je tvoj problem.

Komunistički rodoljub svakako ne možeš biti, ali mi rečenica "komunisti nisu najbolji dio društva" ne ide uz "bio je komunistički rodoljub", ali ako se tu lome koplja, nek ti ta rečenica stoji, slobodno.

Treće... vidi, ovo je "moj članak". Ja se u tvoju splačinu od zamagljivanja teksta o SSSR-u nisam dirao, niti sam ju pokušao revidirati (maknuo sam jednu kvalifikaciju Hruščova koja je POV), tako da očekujem od tebe da pustiš mene da pišem svoj članak takav kakav jest. Više nije sistemski pristran, a sve rečenice koje su tu mogu referencirati. To nije tvoj dio teksta, tvoj je dio teksta bio prokomunistička bedastoća (slučaj Dudincev neću ni spominjatu, kako si tu perfidno zamaskirao istinu), tvoje uklanjanje Nobela za Trifonova je umjetnički apsurd i tvoje blaćenje Jevtušenka, koje ne dozvoljavam. Dakle, ovo je "moj" članak na kojem si ti pozvan da sudjeluješ. Ti si se sam pozvivao na to da ne voliš kad ti se dira u tvoje, ja sam ti to pravo priznao, očekujem istu mjeru. Još kakvih tekstualnih zamjerki? --Biljezim se sa štovanjem,Poe 00:17, 7 siječanj-јануар 2013 (CET)

Neupitna činjenica glasi:SSSR je odredio pravila unutar kojih se treba održavati kulturni život

Pitanje glasi da li se u tekstu piše o kulturi koja pod tim uvjetima nastaje ili se piše o proganjanju onih koji su se protivili tim pravilima,

U trenutku kada si od mene preuzeo podatke mogao bih reći i zloupotrebio ih tekst više nije bio samo tvoj. Tužno je da "stručnjak" za sovjetsku književnost nije znao za Dudinceva, Novij Mir i još par "sitnica" koje nisam naveo, a koje bi se moralo znati.

I dalje imamo strukturalni POV (neupitan u onom delu nakon 1953)

POV pravila vrede za sve wiki pa te ponovno pitam pošto izvlačiš podatke s drugih wiki gde se toliko piše o represiji i cenzuri u tekstu kultura SSSR (ili književnost) ??--Rjecina2 (razgovor) 00:32, 7 siječanj-јануар 2013 (CET)

Što je, samo po sebi represija o.O Tko bi rekao o.O Nametanje nečega nekomu, pod prijetnjom smrti ili izolacije se zove represija... to mora da je... wow o.O Mislim, HAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHA XD (sad mi je i smiješno) čuješ li ti sebe što si sad rekao? xD Pa nemoj da te itko tko se ozbiljno bavi književnošću čuje, molim te xD

Na daljnje komentare ne namjeravam replicirat, kao što sam ti i rekao. Ti sad imaš dokazat da je u pitanju strukturalni POV i kad to uspiješ dokazat argumentima i citatima iz teksta, ja ću ti POV oznaku ostavit --Biljezim se sa štovanjem,Poe 00:36, 7 siječanj-јануар 2013 (CET)

POV

Tekst je s copy/paste preuzet s glavne stranice. Pojačane su sve rečenice koje spominju represiju, dok neke druge kao sam uvod iako spadaju u to zbog igre riječi nisu pojačane:

"Nakon Staljinove smrti Sovjetski Savez ulazi u novo razdoblje obilježeno, praktički, odustajanjem o socijalističkog realizma tako da se u najvažnijim djelima ovog razdoblja više ne glorificira komunistički sistem i tipični revolucionarni junaci. U tom razdoblju, popularno nazvanom "Hruščovljevo otapanje", velik će utjecaj imati kultni časopis Novij mir. Ipak, valja naglasti kako period "Hruščovljevog otapanja" nije donio potpunu liberalizaciju tako da je državna kontrola umjetnosti još uvijek bila postojana unatoč njezinom značajnom popuštanju. To se posebice vidjelo na polju cenzorske birokracije, posebno one Goskomizdata, koja se, unatoč slabljenu kontrole, dugo godina nije mogla osloboditi krutih kriterija koji su bili postavljani umjetnicima. Naravno, socrealistički pisci su i dalje bili popularni i uživali su podršku države, dok su se autori koji su se protivili socrealizmu formirali u disidentski krug koji je svoja djela tiskao i u mase širio preko samizdata, koji se sastojao u ilegalnom ručnom kopiranju zabranjenih knjiga i njihovom prenošenju s ruke na ruku. Važnu ulogu u svemu tome odigrat će upravo Novij mir. Dok je Novij mir dugo vremena uživao državnu potporu, za vrijeme upravljanja pjesnika Aleksandra Tvardovskog, Novij mir je tiskao nekoliko kontroverznih članaka, a vrhunac slave doživio je tiskanjem romana Jedan dan Ivana Denisoviča. Novij mir je svakako odigrao ključnu ulogu u razvoju sovjetske književnosti što se, nakon što je Tvardovski prisiljen podnijeti ostavku 1970., očitovalo tek za vrijeme glasnosti, kada je časopis počeo tiskati djela autora koji su do tada bili zabranjeni u Sovjetskom Savezu.

Početak ove nove književne epohe označio je dobitnik Staljinove nagrade, novinar i pisac Ilja Erenburg, čiji je roman Otapanje uzet kao sinonim za cijelo novo doba. Taj njegov roman iz 1954. godine govori o korumpiranom upravitelju tvornice, "malom Staljinu", njegovoj ženi koja se sve više odaljava od njega i radišnom i pametnom inženjeru koji radi u njegovoj tvornici. Roman na simboličan način govori o "zaleđenom" razdoblju staljinističke umjetnosti koje se, njegovom smrću, počelo postepeno "otapati" i liberalizirati. Taj roman, kao i kasnije aktivnosti Erenburga, prikazuje novu vrstu sovjetskog pisca koji kritizira raniji sustav, ali istovremeno gaji jake domoljubne osjećaje i simpatije prema komunističkim idealima. Vrhunac takvog umjetničkog kritiziranja grešaka u sovjetskom sistemu je knjiga Ne samo s kruhom Vladimira Dudinceva, koja nakon štampanja 1956. izaziva senzaciju među sovjetskim čitateljima svojom pričom o izumitelju blokiranom od strane državne birokracije. Ta knjiga postaje književni simbol tadašnje književne slobode, ali piscu donosi probleme jer je korištena na zapadu u propagandne svrhe što će 1964. godine dovesti do prestanka izdavanja njegovih knjiga. Interesantno je spomenuti kako je Erenburg bio i koautor djela Crna knjiga, povijesne studije o nacističkom pokolju sovjetskih Židova, zajedno s Vasilijem Grossmanom, još jednim velikanom epohe i članom disidentskog kruga. Grossman je bio jedan od prvih autora koji su svoja iskustva iz konc-logora stavili na papir, ali je, zbog razilaženja s državnom verzijom povijesti, njegovo djelo zabranjeno, a Mihail Suslov je rekao kako se ono neće moći tiskati barem 200 ili 300 godina.

Neupitno najpoznatiji predstavnik, ujedno i vrhunac socrealizma, bio je Mihail Šolohov koji se proslavio još prije Drugog svjetskog rata, ali svjetsku slavu dostiže u šezdesetim godinama. Njegov četverodjelni epski ciklus Tihi Don, monumentalno prozno djelo o životu Kozaka u turbulentnom razdoblju ruske povijesti, donosi mu Nobelovu nagradu za književnost 1965., a njegov kasniji roman, Uzorana ledina, samo je potvrdio njegovu autorsku veličinu.

Iako se najčešće navode, prije svega ruski i ukrajinski pisci ovog razdoblja, veliku ulogu o sovjetskoj književnosti su odigrali i autori koji su pripadali "marginalnim" republikama, a svoju su inspiraciju nalazili u rodnom kraju. Prvi među njima je Kirgistanac Čingiz Ajtmatov. Ajtmatov postaje poznat romanom Džamila (1958.), inspirianim kirgistanskim folklorom, a nakon njega i romanom Dan traje duže od stoljeća (1980.) o željezničkom radniku Buranjiju Jedigeju, koji je inspirao ekranizaciju iz 1990. godine. Drugi velikan, Fazil Iskander, slavu će doživjeti pričom Sozvezdie kozlotura (1966.), koja govori o pokušaju križanja koze i kavkaške antilope, čime je ismijao Hruščovljevu poljoprivrednu politiku i Lisenkovu pseudoznanstvenu genetiku. Zbog svog stila, Iskander je nazvan i "Abhaškim Markom Twainom".

S druge strane, krug autora koje nije simpatizirala čak ni Hruščovljeva birokracija počeo se formirati već sredinom 1950-ih godina i to preko djela Borisa Pasternaka. Pasternak je bio izrazito utjecajna ličnost u sovjetskim književnim krugovima, ali se nije slagao s državnom umjetničkom estetikom, zbog čega je jedan dio života proveo u izolaciji, radeći na svom remek-djelu, romanu Doktor Živago. Radilo se o djelu napisanom u romanesknoj tradiciji XIX. stoljeća, posebice onoj Lava Tolstoja, a osim odbacivanja socrealističkih ideja, roman je sadržavao i suptilnu kritiku sovjetske države za vrijeme Staljina. Sovjetski cenzori roman nisu prihvatili zbog čega je prokrijumčaren u Italiju, gdje je prvi puta i tiskan, a Pasternak se ubrzo našao na udaru kritika (što države što umjetničkih krugova) nakon što mu je uručena Nobelova nagrada za književnost 1958. godine, koju je zbog pritiska morao odbiti, postavši prvi autor koji je to učinio. U ovom raznom razdoblju, sovjetski cenzori su na popis zabranjenih knjiga stavili i djela Vladimira Nabokova, najznačajnijeg ruskog emigratnskog autora. Nabkovo je dio svog opusa napisao na ruskom (romani Dar, Lužinova obrana), ali se proslavio romanima na engleskom, među kojima je najznačajniji roman Lolita iz 1955. godine. U svom romanu, koji spada u sam vrh postmodernističke književnosti, Nabokov se na lucidan način poigrava s tabuom (dječje) seksualnosti i pedofilije. Zbog kontroverzne tematike, Nabokov je imao problema s tiskanjem svog magnum opusa, a nakon što je objavljen, sovjetski su ga cenzori promptno stavili na popis zabranjenih knjiga.

Šezdesete su godine bile obilježene i nekolicinom velikih pjesničkih imena. Među njima jedan od najznačajnijih, što međunarodno što u Sovjetskom Savezu (imao je status javnog pjesnika),bit će Jevgenij Jevtušenko, koji se proslavio poemom Babi Jar (koja govori o pokolju kijevskih Židova 1941.),koja izaziva kontroverze u Sovjetskom Savezu, ali ne i reakciju sovjetske vlasti. Njegova supruga Bella Ahmadulina je bila najveća pjesnikinja svoje epohe koja je odskakala od ostalih tadašnjih pjesnika svojom strogo apolitičnom poezijom. Uz njih dvoje, značajni pjesnik je i Andrej Voznesenski, koji će biti proglašen najvećim sovjetskim i jednim od najvećih svjetskih pjesnika, a New York Times će ga nazvati neslužbenim kulturnim ambasadorom Sovjetskog Saveza. Posljednji veliki sovjetski pjesnik bio je Josif Brodski, koji je sovjetsku književnost obilježio kao mladić s problematičnim odnosom prema državi. Cenzori su njegovu poeziju smatrali vulgarnom pornografijom, a sam je pjesnik poslan na psihijatriju i naposlijetku uhapšen. Sa samo 24 godine, Brodski se uspio profilirati na sudu tako da su za ukidanje dosuđene mu kazne apelirali neki od najznačajnijih umjetnika tog vremena (Šostakovič, Sartre, Jevtušenko). Ipak, Brodski će nakon oslobođenja samo kratko boraviti u Lenjingradu, nakon čega odlazi u Sjedinjene Države gdje nastavlja pisati ljubavnu poeziju. Godine 1987. uručena mu je Nobelova nagrada za književnost.

Ipak, uz četvero velikana, noviju sovjetsku poeziju obilježili su i Armenac Gevorg Emin, poznat po svom jednostavnom izražaju te Gruzijac Bulat Okudžava, koji će biti ignoriran od strane državnih medija do kraja sedamdesetih godina, kada se proslavlja više kao pjevač nego pisac.

Najveće ime disidentske književnosti svakako je Aleksandar Solženjicin, čija su osobna iskustva s radnim logorima u Sovjetskom Savezu uvelike utjecala na njegovo stvaralaštvo. Njegov kratki roman Jedan dan Ivana Denisoviča bio je prvi takve vrste koji je otvoreno progovorio o terorima Staljinovih gulaga tako da je bio siguran kandidat za zabranu, ali dogodilo se upravo suprotno. U obranu pisca i romana stao je sam Nikita Hruščov,iskoristivši djelo za obračun sa ostacima staljinizma, a ono je premijerno tiskano 1962. godine u Novom miru pod ravnanjem Aleksandra Tvardovskog. Roman je svakako označio prekretnicu u razvoju sovjetske književnosti, ali kako je već 1964. na vlast došao Leonid Brežnjev, koji je u kratkom periodu ponovo pokušao zaoštriti kontrolu umjetnosti, Solženjicinu je prostor za rad ograničen. Njegovo remek-djelo, roman Arhipelag GULAG, nije službeno objavljeno (samo preko samizdata), a pisac je 1974. godine uhapšen i izgnan iz Sovjetskog Saveza, nakon čega je i primio Nobelovu nagradu koja mu je dodijeljena četiri godine ranije.

Jedna od posljedica liberalizacije tiska bilo je i objavljivanje kontroverznog remek-djela Mihaila Bulgakova, romana Majstor i Margarita. Roman je napisan još 1937. godine, a preko dvije paralelne radnje bogate nadrealističkim elementima iznosi kritiku tadašnjeg sovjetskog društva i njegova književna ustroja. Ipak, mada je Bulgakov za života uživao osobnu Staljinovu protekciju (umro je 1940.), roman nije objavljen sve do 1967. godine, ali u revidiranom obliku bez 12% originalnog teksta, koji je bio dostupan samo preko samizdata. Roman je izvršio snažan utjecaj čak i 30 godina nakon dovršenja, a danas se smatra jednom od najboljih djela svjetske književnosti.

Posljednje razdoblje sovjetske književnosti, ono od sedamdesetih do raspada zemlje, obilježit će, primatno, trojica autora. Prvi od njih je Julijan Semjonov, neupitno najpopularniji sovjetski autor kriminalističke i špijunske proze čiji ciklusi, "Političke kronike" i "Milicijski serijal" uvode u sovjetsku književnost policijski žanr i sovjetskog špijuna Stierlitza, koji će biti nazvan "sovjetskim Jamesom Bondom". U tom razdoblju razdoblju cvjeta književna karijera Jurija Bondareva koji u svojim djelima govori o običnim ljudima, a ne više proleterskim herojima u Drugom svjetskom ratu. Posljednji veliki sovjetski pisac bio je Jurij Trifonov, pionir "urbane proze", koji se odlučio za prikazivanje sovjetske svakodnevnice u velikim gradovima, ali bez ikakve ideološke funkcije, što je njegova djela, ciklus Moskovijske novele, te povijesni roman Nestrpljivi (1973.), učinilo izrazito popularnim i u Sovjetskom Savezu i u svijetu. Valja napomenuti kako je Trifonov bio jedan od glavnih kandidata za Nobelovu nagradu 1981. godine, ali ona je uručena Eliasu Canettiju. "Urbana proza" pojavila se kao antipod "seoskoj prozi", čiji je glavni predstavnik bio nagrađivani autor Valentin Rasputin.

Dolazak Gorbačova na vlast u Sovjetskome Savezu donio je novi i dosad najsnažniji val liberalizacije koji je konačno parirao nekim zemljama Zapada. Njegove političke reforme, perestrojka, kao i one kulturne, glasnost, donijele su osloboađenje sovjetske umjetnosti od ranijih ograničenja. Za kulturu, glasnost je dovela ukidanje cenzure i zabrane djelovanja, a brojna djela koja su desetljećima bila cenzurirana i dostupna samo preko samizdata konačno su tiskana i u Sovjetskom Savezu."

Ovo je više nego dovoljan POV razlog jer ako se ubace tvrdnje koje se potom negiraju s drugom tvrdnjom u stilu onda bi tekst bio još crniji. Tekst ne govori o književnosti nego o represiji nad književnicima iz zapadne perspektive--Rjecina2 (razgovor) 01:06, 7 siječanj-јануар 2013 (CET)

---

Jesam ja lud ili što? Ovako bi to zapravo izgledalo, a ti ćeš mi objasnit razlike.

"Nakon Staljinove smrti Sovjetski Savez ulazi u novo razdoblje obilježeno, praktički, odustajanjem o socijalističkog realizma tako da se u najvažnijim djelima ovog razdoblja više ne glorificira komunistički sistem i tipični revolucionarni junaci. U tom razdoblju, popularno nazvanom "Hruščovljevo otapanje", velik će utjecaj imati kultni časopis Novij mir. Ipak, valja naglasti kako period "Hruščovljevog otapanja" nije donio potpunu liberalizaciju tako da je državna kontrola umjetnosti još uvijek bila postojana unatoč njezinom značajnom popuštanju. To se posebice vidjelo na polju cenzorske birokracije, posebno one Goskomizdata, koja se, unatoč slabljenu kontrole, dugo godina nije mogla osloboditi krutih kriterija koji su bili postavljani umjetnicima. Naravno, socrealistički pisci su i dalje bili popularni i uživali su podršku države, dok su se autori koji su se protivili socrealizmu formirali u disidentski krug koji je svoja djela tiskao i u mase širio preko samizdata, koji se sastojao u ilegalnom ručnom kopiranju zabranjenih knjiga i njihovom prenošenju s ruke na ruku. Važnu ulogu u svemu tome odigrat će upravo Novij mir. Dok je Novij mir dugo vremena uživao državnu potporu, za vrijeme upravljanja pjesnika Aleksandra Tvardovskog, Novij mir je tiskao nekoliko kontroverznih članaka, a vrhunac slave doživio je tiskanjem romana Jedan dan Ivana Denisoviča. Novij mir je svakako odigrao ključnu ulogu u razvoju sovjetske književnosti što se, nakon što je Tvardovski prisiljen podnijeti ostavku 1970., očitovalo tek za vrijeme glasnosti, kada je časopis počeo tiskati djela autora koji su do tada bili zabranjeni u Sovjetskom Savezu.

Početak ove nove književne epohe označio je dobitnik Staljinove nagrade, novinar i pisac Ilja Erenburg, čiji je roman Otapanje uzet kao sinonim za cijelo novo doba. Taj njegov roman iz 1954. godine govori o korumpiranom upravitelju tvornice, "malom Staljinu", njegovoj ženi koja se sve više odaljava od njega i radišnom i pametnom inženjeru koji radi u njegovoj tvornici. Roman na simboličan način govori o "zaleđenom" razdoblju staljinističke umjetnosti koje se, njegovom smrću, počelo postepeno "otapati" i liberalizirati. Taj roman, kao i kasnije aktivnosti Erenburga, prikazuje novu vrstu sovjetskog pisca koji kritizira raniji sustav, ali istovremeno gaji jake domoljubne osjećaje i simpatije prema komunističkim idealima. Vrhunac takvog umjetničkog kritiziranja grešaka u sovjetskom sistemu je knjiga Ne samo s kruhom Vladimira Dudinceva, koja nakon štampanja 1956. izaziva senzaciju među sovjetskim čitateljima svojom pričom o izumitelju blokiranom od strane državne birokracije. Ta knjiga postaje književni simbol tadašnje književne slobode, ali piscu donosi probleme jer je korištena na zapadu u propagandne svrhe što će 1964. godine dovesti do prestanka izdavanja njegovih knjiga. Interesantno je spomenuti kako je Erenburg bio i koautor djela Crna knjiga, povijesne studije o nacističkom pokolju sovjetskih Židova, zajedno s Vasilijem Grossmanom, još jednim velikanom epohe i članom disidentskog kruga. Grossman je bio jedan od prvih autora koji su svoja iskustva iz konc-logora stavili na papir, ali je, zbog razilaženja s državnom verzijom povijesti, njegovo djelo zabranjeno, a Mihail Suslov je rekao kako se ono neće moći tiskati barem 200 ili 300 godina.

Neupitno najpoznatiji predstavnik, ujedno i vrhunac socrealizma, bio je Mihail Šolohov koji se proslavio još prije Drugog svjetskog rata, ali svjetsku slavu dostiže u šezdesetim godinama. Njegov četverodjelni epski ciklus Tihi Don, monumentalno prozno djelo o životu Kozaka u turbulentnom razdoblju ruske povijesti, donosi mu Nobelovu nagradu za književnost 1965., a njegov kasniji roman, Uzorana ledina, samo je potvrdio njegovu autorsku veličinu.

Iako se najčešće navode, prije svega ruski i ukrajinski pisci ovog razdoblja, veliku ulogu o sovjetskoj književnosti su odigrali i autori koji su pripadali "marginalnim" republikama, a svoju su inspiraciju nalazili u rodnom kraju. Prvi među njima je Kirgistanac Čingiz Ajtmatov. Ajtmatov postaje poznat romanom Džamila (1958.), inspirianim kirgistanskim folklorom, a nakon njega i romanom Dan traje duže od stoljeća (1980.) o željezničkom radniku Buranjiju Jedigeju, koji je inspirao ekranizaciju iz 1990. godine. Drugi velikan, Fazil Iskander, slavu će doživjeti pričom Sozvezdie kozlotura (1966.), koja govori o pokušaju križanja koze i kavkaške antilope, čime je ismijao Hruščovljevu poljoprivrednu politiku i Lisenkovu pseudoznanstvenu genetiku. Zbog svog stila, Iskander je nazvan i "Abhaškim Markom Twainom".

S druge strane, krug autora koje nije simpatizirala čak ni Hruščovljeva birokracija počeo se formirati već sredinom 1950-ih godina i to preko djela Borisa Pasternaka. Pasternak je bio izrazito utjecajna ličnost u sovjetskim književnim krugovima, ali se nije slagao s državnom umjetničkom estetikom, zbog čega je jedan dio života proveo u izolaciji, radeći na svom remek-djelu, romanu Doktor Živago. Radilo se o djelu napisanom u romanesknoj tradiciji XIX. stoljeća, posebice onoj Lava Tolstoja, a osim odbacivanja socrealističkih ideja, roman je sadržavao i suptilnu kritiku sovjetske države za vrijeme Staljina. Sovjetski cenzori roman nisu prihvatili zbog čega je prokrijumčaren u Italiju, gdje je prvi puta i tiskan, a Pasternak se ubrzo našao na udaru kritika (što države što umjetničkih krugova) nakon što mu je uručena Nobelova nagrada za književnost 1958. godine, koju je zbog pritiska morao odbiti, postavši prvi autor koji je to učinio. U ovom raznom razdoblju, sovjetski cenzori su na popis zabranjenih knjiga stavili i djela Vladimira Nabokova, najznačajnijeg ruskog emigratnskog autora. Nabkovo je dio svog opusa napisao na ruskom (romani Dar, Lužinova obrana), ali se proslavio romanima na engleskom, među kojima je najznačajniji roman Lolita iz 1955. godine. U svom romanu, koji spada u sam vrh postmodernističke književnosti, Nabokov se na lucidan način poigrava s tabuom (dječje) seksualnosti i pedofilije. Zbog kontroverzne tematike, Nabokov je imao problema s tiskanjem svog magnum opusa, a nakon što je objavljen, sovjetski su ga cenzori promptno stavili na popis zabranjenih knjiga.

Šezdesete su godine bile obilježene i nekolicinom velikih pjesničkih imena. Među njima jedan od najznačajnijih, što međunarodno što u Sovjetskom Savezu (imao je status javnog pjesnika),bit će Jevgenij Jevtušenko, koji se proslavio poemom Babi Jar (koja govori o pokolju kijevskih Židova 1941.),koja izaziva kontroverze u Sovjetskom Savezu, ali ne i reakciju sovjetske vlasti. Njegova supruga Bella Ahmadulina je bila najveća pjesnikinja svoje epohe koja je odskakala od ostalih tadašnjih pjesnika svojom strogo apolitičnom poezijom. Uz njih dvoje, značajni pjesnik je i Andrej Voznesenski, koji će biti proglašen najvećim sovjetskim i jednim od najvećih svjetskih pjesnika, a New York Times će ga nazvati neslužbenim kulturnim ambasadorom Sovjetskog Saveza. Posljednji veliki sovjetski pjesnik bio je Josif Brodski, koji je sovjetsku književnost obilježio kao mladić s problematičnim odnosom prema državi. Cenzori su njegovu poeziju smatrali vulgarnom pornografijom, a sam je pjesnik poslan na psihijatriju i naposlijetku uhapšen. Sa samo 24 godine, Brodski se uspio profilirati na sudu tako da su za ukidanje dosuđene mu kazne apelirali neki od najznačajnijih umjetnika tog vremena (Šostakovič, Sartre, Jevtušenko). Ipak, Brodski će nakon oslobođenja samo kratko boraviti u Lenjingradu, nakon čega odlazi u Sjedinjene Države gdje nastavlja pisati ljubavnu poeziju. Godine 1987. uručena mu je Nobelova nagrada za književnost.

Ipak, uz četvero velikana, noviju sovjetsku poeziju obilježili su i Armenac Gevorg Emin, poznat po svom jednostavnom izražaju te Gruzijac Bulat Okudžava, koji će biti ignoriran od strane državnih medija do kraja sedamdesetih godina, kada se proslavlja više kao pjevač nego pisac.

Najveće ime disidentske književnosti svakako je Aleksandar Solženjicin, čija su osobna iskustva s radnim logorima u Sovjetskom Savezu uvelike utjecala na njegovo stvaralaštvo. Njegov kratki roman Jedan dan Ivana Denisoviča bio je prvi takve vrste koji je otvoreno progovorio o terorima Staljinovih gulaga tako da je bio siguran kandidat za zabranu, ali dogodilo se upravo suprotno. U obranu pisca i romana stao je sam Nikita Hruščov,iskoristivši djelo za obračun sa ostacima staljinizma, a ono je premijerno tiskano 1962. godine u Novom miru pod ravnanjem Aleksandra Tvardovskog. Roman je svakako označio prekretnicu u razvoju sovjetske književnosti, ali kako je već 1964. na vlast došao Leonid Brežnjev, koji je u kratkom periodu ponovo pokušao zaoštriti kontrolu umjetnosti, Solženjicinu je prostor za rad ograničen. Njegovo remek-djelo, roman Arhipelag GULAG, nije službeno objavljeno (samo preko samizdata), a pisac je 1974. godine uhapšen i izgnan iz Sovjetskog Saveza, nakon čega je i primio Nobelovu nagradu koja mu je dodijeljena četiri godine ranije.

Jedna od posljedica liberalizacije tiska bilo je i objavljivanje kontroverznog remek-djela Mihaila Bulgakova, romana Majstor i Margarita. Roman je napisan još 1937. godine, a preko dvije paralelne radnje bogate nadrealističkim elementima iznosi kritiku tadašnjeg sovjetskog društva i njegova književna ustroja. Ipak, mada je Bulgakov za života uživao osobnu Staljinovu protekciju (umro je 1940.), roman nije objavljen sve do 1967. godine, ali u revidiranom obliku bez 12% originalnog teksta, koji je bio dostupan samo preko samizdata. Roman je izvršio snažan utjecaj čak i 30 godina nakon dovršenja, a danas se smatra jednom od najboljih djela svjetske književnosti.

Posljednje razdoblje sovjetske književnosti, ono od sedamdesetih do raspada zemlje, obilježit će, primatno, trojica autora. Prvi od njih je Julijan Semjonov, neupitno najpopularniji sovjetski autor kriminalističke i špijunske proze čiji ciklusi, "Političke kronike" i "Milicijski serijal" uvode u sovjetsku književnost policijski žanr i sovjetskog špijuna Stierlitza, koji će biti nazvan "sovjetskim Jamesom Bondom". U tom razdoblju razdoblju cvjeta književna karijera Jurija Bondareva koji u svojim djelima govori o običnim ljudima, a ne više proleterskim herojima u Drugom svjetskom ratu. Posljednji veliki sovjetski pisac bio je Jurij Trifonov, pionir "urbane proze", koji se odlučio za prikazivanje sovjetske svakodnevnice u velikim gradovima, ali bez ikakve ideološke funkcije, što je njegova djela, ciklus Moskovijske novele, te povijesni roman Nestrpljivi (1973.), učinilo izrazito popularnim i u Sovjetskom Savezu i u svijetu. Valja napomenuti kako je Trifonov bio jedan od glavnih kandidata za Nobelovu nagradu 1981. godine, ali ona je uručena Eliasu Canettiju. "Urbana proza" pojavila se kao antipod "seoskoj prozi", čiji je glavni predstavnik bio nagrađivani autor Valentin Rasputin.

Dolazak Gorbačova na vlast u Sovjetskome Savezu donio je novi i dosad najsnažniji val liberalizacije koji je konačno parirao nekim zemljama Zapada. Njegove političke reforme, perestrojka, kao i one kulturne, glasnost, donijele su osloboađenje sovjetske umjetnosti od ranijih ograničenja. Za kulturu, glasnost je dovela ukidanje cenzure i zabrane djelovanja, a brojna djela koja su desetljećima bila cenzurirana i dostupna samo preko samizdata konačno su tiskana i u Sovjetskom Savezu.

1. Kako su rečenice koje opisuju stil i strukturu romana POV i represivne? o.O Kako je činjenica da je uzor za Živaga bio Tolstoj, POV? :S Brkaš kruške i jabuke, kolega.
2. Kako je uvodni dio teksta koji konstatira kako je otapanje bio samo prva faza, a onda posljednji dio teksta koji govori da se književnost liberalizirala, POV? :S To su gole činjenice... ako ćeš tako, onda treba izbaciti sve dijelove teksta koji su opisni.
3. Jevtušenko? Što je ondje represivno? :S
4. Što je represivno u inošenju značaja, inspiracije i utjecaja Ivana Denisoviča? :S
5. Kako je, formiranje disidenata i samizdata POV i represivno? Činjenica je da su disidenti postojali, činjenica je da je postojao smizdat i činjenica je da je to bilo ilegalno o.O Ne kontam, stvarno

Ja stvarno ne kontam o čemu ti pričaš, stvarno ne :S --Biljezim se sa štovanjem,Poe 01:16, 7 siječanj-јануар 2013 (CET)

Ako ti nije jasno da sam ja označio rečenice koje ne govore o književnosti nego govore o cenzuri. Ajmo primer Hruščovljevo otapanje.

"Ipak, valja naglasti kako period "Hruščovljevog otapanja" nije donio potpunu liberalizaciju tako da je državna kontrola umjetnosti još uvijek bila postojana unatoč njezinom značajnom popuštanju"

Označeno je problematično.

Nakon 2 i pol reda o "opuštanju" slijedi 6 redova o državnoj kontroli i cenzuri (čime se poništavaju da 2 i pol reda). U paralelnom wiki svetu to je možda NPOV, ali u ovom je POV--Rjecina2 (razgovor) 01:27, 7 siječanj-јануар 2013 (CET)

Ali, tako je bilo o.O To nije laž, to nije fabrikacija, tako je i bilo o.O Ako Doktor Živago nije izdan, znači da je kontrola postojala o.O

Vidi, ovako ćemo... članak neka, sada, ostane ovakvim kakvim jest, neću ga dirati ja, nećeš ga dirati ti. Nakon toga, ti i ja ćemo, bilo ovdje bilo na Pijaci, postaviti obavijest kolegama (bilo da pošaljemo poruke ili samo postavimo obavijest) da glasaju za to je li aktualna verzija članka prihvatljiva prema našim standardima ili nije. Ukoliko izglasaju da jest, ti ćeš se povući iz daljnjeg uređivanja članka i imat ćeš savjetodavnu ulogu po potrebi, a ako izglasaju da nije, ja ću učiniti to isto i neću se u ovaj članak više dirati osim ako me ti ne pitaš za savjet. Ako treba, sav moj doprinost može biti izbrisan i zamijenjen nekim drugim (naravno, izbrisan po pravilima Wiki, ne naprasito i divlje). Moj prijatelj je govorio, vox populi, vox dei, ako je već to bilo nemoguće u zemlji o kojoj govorimo, dokažimo da smo napredovali, pa makar i 20 godina.

Predlažem da na Pijaci svatko od nas napiše svoje viđenje članka i situacije i stavi glasovanje, koje će trajati do sljedećega petka, odnosno do subote u 00:00. Za koga zajednica kaže da je u pravu, taj neka radi ovaj članak --Biljezim se sa štovanjem,Poe 01:33, 7 siječanj-јануар 2013 (CET)

Hej nikako da skužiš....

Nitko ne osporava da je cenzura postojala,ali je pitanje da li je važnija ona ili književnost ?

Glasovanje u kafiću je bezveze jer većina članova ga neće prihvatiti to jest prihvatit će ga samo "zanimljiviji" korisnici.

Za sve stvari postoji više rešenja--Rjecina2 (razgovor) 01:40, 7 siječanj-јануар 2013 (CET)

Sve stoji na pijaci. AKo hoćeš, možep iznijeti svoju stranu, ali nitko te ne sili. Prihvatilo koliko prihvatilo, imat ćemo, odnosno trebali bi, imati uzorak i to je vox populi, vox dei. Ako pak nitko ne glasa, u što čisto sumnjam... poslat ćemo zamolbu, ako pak ni nakon toga, onda neka naprosto, Solomonski, odluči Ripper kao "gazda" i to je to.

Ja sam rekao, cenzura je postojala i ona je sastavni dio kulturnog života. Bitna je i ona, bitna je i književnost, ali za autore kao Solženjicin ili Bulgakov ona je ključna jer objašnjava genezu njih i njihova djela u sklopu Sovjetskog Saveza. U uvodnom dijelu ona možda i nije bitna, tom opisnom, ali onda se svaki opisni dio ima ukloniti jer onda ništa opisno nije bitno. Za književnost i kulturu je bitno sve - ne samo ono što je uspjelo, nego i ono što nije uspjelo. Bitno je to da je vlas pobila ili izolirala ili protjerala pola autora koji su bili iznimni u svom opusu (Nabokov, Bulgakov, Solženjicin) što je priznao i svijet, a ti to želiš zamaskirati i izbaciti tako da ispada ne znam ni ja što, da je SSSR bio jedna od najvećih kulturnih fabrika na svijetu. Jest, ja to ne osporavam, ali je danak te kulturne fabrike itekako bio krvav i čitatelji imaju pravo to znati. Nije važnija cenzura, ali zato članak ne govori o cenzuri, nego o cenzuri u kontekstu odnosa prema književnosti, odnosno prema onome što će postati stupovi sovjetske književnosti. Idiotski politikanstvo i ulizivanje vlasti socrealizma je ništa do li umjetna umjetnost stvorena kako bi se veličali neki apstraktni ideali samo zato što se to moralo. Njihova književna vrijednost je u odnosu na Bulgakova nikakva jer on je, najvjerojatnije, najrevolucionarniji sovjetski pisac u cijelom tom razdoblju od 70 godina... ali, ja njih ne kritiziram, donosim priču takva kakva jest i donosim proste činjenice o tome što je ta skupina majmuna na vlasti i u Goskomizdatu činila velikanima, što je bitno za opisivanje kulturnog života u Sovjetskom Savezu, za opsivianje književnosti, jer su cenzura i represija bile temeljne sastavnice sovjetskog kulturnog života.

Rječina... ti i ja smo u ovih tjedan i tjedana iskušali solucije koje padaju jednom racionalnom čovjeku do same granice. Testirali smo jedan drugoga, svađali se, prepirali se, revertali se, klali se, blokirali se, tjerali se, prijetili si, ne znam više što nismo. Probali smo sva rješenja koja meni padaju napamet i na koja ja mogu pristati i nismo postigli kompromis. Ako imaš koje rješenje na koje obojica možemo pristati, slobodno, ja ću ga objeručke prihvatiti. Ako ne, čekajmo petak.

I da, ako ćeš ti nastaviti s pisanjem onog drugog članka, onda glasovanje, kao i njegove rezultate smatram ništavnima i besmislenima, a i uvredom onima koji su bili voljni glasovati, ali ću ga održati tamo do roka. Pozdrav --Biljezim se sa štovanjem,Poe 02:00, 7 siječanj-јануар 2013 (CET)

Preuređivanje

Ovaj tekst ima toliko problema da bi predugo trajalo opisivanje. Pisan je u neenciklopedijskom stilu, premasivan je + izgleda da nije dovršen, veliki dio njega govori o jednom,a tekst navodno o drugome. Sve u svemu ....--Rjecina2 (razgovor) 23:43, 22 jun-липањ 2013 (CEST)

Opet, Rječina, trebaš objasniti i navesti primjer xD Masivnost članka ima drugi šablon, nedovršenost članka nije problem, a neenciklopedijski stil moraš objasniti xD --Biljezim se sa štovanjem,Poe 23:51, 22 jun-липањ 2013 (CEST)

Za početak:ime teksta govori o jednom, a jedan njegov veliki dio govori o drugome. Vrlo jednostavno zar ne ?

Upustva su u skladu s onima koja sam ja dobio pa pretpostavljam da je sve OK--Rjecina2 (razgovor) 00:02, 23 jun-липањ 2013 (CEST)

Opet, o čemu govori tekst, a o čemu govori naslov? --Biljezim se sa štovanjem,Poe 00:03, 23 jun-липањ 2013 (CEST)

Dakle, ja samo tražim objašnjenje :) Objasni što ne valja, i ti si miran, moji ti prigovori ne smetaju onda, ovako... ti ispadaš nevjerodostojan --Biljezim se sa štovanjem,Poe 00:04, 23 jun-липањ 2013 (CEST)

Ako korisnik koji je napisao tekst ne zna koji je problem s njim onda stvarno imamo problem.

Sve bi bilo puno jednostavnije kada bi se šabloni stavljali u sekcije koje imaju problem, ali na našoj wiki to izgleda nije običaj.

Ja sigurno nemam nikakav problem s vjerodostojnušću jer ne kažem čas jedno, a čas drugo kao neki ili se pozivam na neke stare razgovore koje ne mogu potvrditi izvorima--Rjecina2 (razgovor) 00:25, 23 jun-липањ 2013 (CEST)

Isto tako, ne objašnjavaš problem xD Dakle, masivnost teksta i njegova nedovršenost nisu osnova za ovaj šablon xD Neenciklopedijski stil moraš objasniti, što nisi, dakle i to ti otpada, a tematika... u pisanju pasusa "Književnost" si sam sudjelovao tako a smo krivi obojica, a likovna umjetnost, ako nešto ne valja, ti fino izdvoji i to će se korigirati. Rekoh... objasni i sve je uredu, bez objašnjenja, šablon će ti biti uklonjen --Biljezim se sa štovanjem,Poe 00:30, 23 jun-липањ 2013 (CEST)

Izgleda da pre nisam bio dovoljno jasna pa da nacrtam:za početak SSSR nastaje 1917 godine,a tekst se zove Kultura Sovjetskoga Saveza

Kada se tekst prilagodi tome onda ćemo nastaviti razgovor o drugim nedostacima. Budem pogledao tekst i vidio ako je sve OK. Kao što je jedan administrator rekao "Šablon nisi postavio ti, nisi ništa ni korigirao tako da nemaš ingerenciju ukoloniti ga i to je opstruiranje rada"--Rjecina2 (razgovor) 00:43, 23 jun-липањ 2013 (CEST)

OK... gdje je tu problem? Objasni što točno ne valja i što točno tu valja biti da bi se sredilo xD Ovo je četvrti put da te molim da mi navedeš što točno ne valja i što točno zaslužuje preuređivanje... budem li to učinio peti put, uklonit ću šablon. Zašto? "Kada se tekst prilagodi tome onda ćemo nastaviti razgovor o drugim nedostacima." - čem, dovraga? xD Već te sat vremena samo pitam, čemu da se tekst prilagodi!? Ne ulazim u postojanje osnove tvog zahtjeva, govorim isključivo o tome da ja ne znam što treba srediti jer ti nisi jasno naglasio i objasnio što se treba srediti xD Takso stavljanje šablona je neselektivno i ne služi svrsi, dakle bit će uklonjeno xD Koliko jasniji mogu biti? --Biljezim se sa štovanjem,Poe 00:49, 23 jun-липањ 2013 (CEST)

Peti put

Molim te lijepo, evo, ja više neću revertati, ali to je, očigledno, jedini način da dobijem pažnju. Peti put te molim da objasniš koja je to primjedba, odnosno što u ovom članku treba srediti? Molim te, objasni --Biljezim se sa štovanjem,Poe 21:49, 24 jun-липањ 2013 (CEST)

Izgleda da pre nisam bio dovoljno jasan pa da nacrtam:za početak SSSR nastaje 1917 godine,a tekst se zove Kultura Sovjetskoga Saveza. Moj savet je da pročitaš tekst pa da sam nađeš problem kao što isto tražiš i od drugih. Kao što je korisnik Edgar Allan Poe:"Ti nisi postavio šablon pa ga ne možeš niti skinuti"--Rjecina2 (razgovor) 21:53, 24 jun-липањ 2013 (CEST)

Dakle, nakon 5 molbi da objasni što s člankom ne valja, kolega Rječina nudi nejasnu frazu i apelira na mene lično da pročitam članak. Ja s člankom ne vidim nikakvih problema tako da ja nemam što korigirati. Kolega očito nije sposoban (ili ne želi) ponditi objašnjenje što s člankom ne valja, čime automatski ne vidim osnovu za stavljanjem ovog šablona. Svako moje stavljanje šablona bilo je obrazloženo s barem tri pasusa i shodno s time ima osnovu biti tamo. Dok koristnik Rječina ne postavi objašnjenje što s ovim članom ne valja, članak neće imati nikakav šablon. Bez obrazloženja, radi se o neselektivnom i nekritičkom lijepljenju šablona, odnosno remećenju rada --Biljezim se sa štovanjem,Poe 22:15, 24 jun-липањ 2013 (CEST)

Sve je kazano i daljnja rasprava je nepotrebna--Rjecina2 (razgovor) 22:35, 24 jun 2013 (CEST)

Kazano nije ništa. Uzmi arbitra, ako arbitar kaže da si ponudio dobro objašnejnje, ja se povlačim --Biljezim se sa štovanjem,Poe 22:55, 24 jun-липањ 2013 (CEST)